Šok i dehidracija - Veterina portal

prof.dr.sc. Vesna Matijatko

izvadak

Izvor: VETERINARSKI PRIRUČNIK, Medicinska naklada Zagreb, 2012.

Nedostatak tekućine u intersticijskom prostoru naziva se dehidracija. Nastaje tijekom duljeg vremena, kada su gubitci tekućine koji se ne mogu nadoknaditi stalni, ali ima dovoljno vremena da se izvlačenjem tekućine iz intersticijskog prostora održava intravaskularni volumen koji omogućuje oksigenaciju ciljnih tkiva. Poremećaj perfuzije je akutni proces uzrokovan naglim gubitkom tekućine iz intravaskularnog prostora, pri kojemu nema vremena za restituciju intravaskularnog volumena povlačenjem tekućine iz intersticijskog prostora. To rezultira smanjenom perfuzijom i (posljedičnim) nedostatkom kisika u ciljnim tkivima u kojima stanice prelaze na anaerobni metabolizam. Ako se taj nedostatak volumena brzo i adekvatno ne korigira, rezultat je smrt stanica i zatajenje jednoga ili više organa te, u konačnici, smrt pacijenta. Manjak tekućine u intravaskularnom prostoru naziva se šok.
Pri šoku, bez obzira na njegov uzrok (kardiogeni, distributivni, septički), razlikujemo kompenzatornu (hiperdinamičku) i dekompenzatornu (hipodinamičku) fazu. Dekompenzatorna faza šoka dodatno se dijeli na ranu i kasnu. U kompenzatornoj fazi šoka organizam aktivira mehanizme kojima pokušava održati funkcije svih organa. Oni uključuju vazokonstrikciju, povećanje frekvencije bila i povećanje intravaskularnog koloidno-onkotskog tlaka koji povlači tekućinu iz intersticija u krvne žile. Na taj se način povećava dostava kisika do ciljnih tkiva. Kada se zbog nedostatka tekućine u intravaskularnom prostoru iscrpi kompenzatorni kapacitet organizma, dolazi do dekompenzatorne faze šoka. U ranoj dekompenzatornoj fazi više se ne pokušava očuvati funkcija svih organa, nego se arterijski krvotok usmjeruje samo na organe koji su nužni za održavanje minimalnih životnih funkcija kao što su srce i mozak. Takva redistribucija krvi dovodi do hipoksije u ostalim parenhimnim organima, koja rezultira prelaskom s aerobnoga na anaerobni metabolizam u tim organima. To ima za posljedicu oštećenje organa. Tako u crijevima dolazi do oštećenja sluznice i posljedične bakterijske translokacije iz crijeva u krvotok što rezultira sepsom. Kada srednji arterijski tlak padne ispod 60 mmHg, dolazi do akutne tubularne nekroze u bubrezima. Daljnji gubitak volumena izaziva potpuni cirkulatorni kolaps i kasnu dekompenzatornu fazu šoka u kojoj se više ne može održati opskrba arterijskom krvlju srca i mozga, te dolazi do gubitka svijesti, zatajenja svih organa i u konačnici do smrti pacijenta.

Tekućina se može gubiti zbog povraćanja, proljeva, poliurije, povišene tjelesne temperature, dahtanja, krvarenja i gubitka u intersticij ili tjelesne šupljine.
Prije primjene tekućinske terapije potrebno je postaviti sljedeća pitanja: je li pacijentu potrebna nadoknada tekućine, koja je vrsta (vrste) tekućine pacijentu potrebna, koji put aplikacije izabrati, koliko tekućine, te kojom frekvencijom i brzinom treba tekućinu aplicirati? […]

* Napomena: nije dozvoljeno prenošenje i daljnja objava ovog teksta bez pisanog dopuštenja izdavača.

Autor teksta: prof.dr.sc. Vesna Matijatko, dr.med.vet., Klinika za unutarnje bolesti Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Odabrala: doc.dr.sc. Vlasta Herak-Perković, dr.med.vet., urednica 6. izdanja

O šoku i dehidraciju pročitajte u Veterinarskom priručniku (Medicinska naklada Zagreb, 2012.)

Vezani sadržaji