Džaja, P.
Dr. sc. Petar DŽAJA, dr. med. vet., redoviti profesor, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
U sudskom veterinarstvu nije uvijek dovoljno postaviti samo nedostatak (bolest) već na osnovu njegovih karakteristika često treba odgovoriti na pitanje kada je bolest nastala, to jest koliko je stara, je li znatna te je li u trenutku kupoprodaje bila skrivena ili vidljiva za kupca. Ovu moju konstataciju koja proizlazi iz pravila veterinarske djelatnosti potvrđuje i Zakon o veterinarstvu. Zbog svega navedenog mislim da je opravdano nešto podrobnije reći gdje trebamo biti i koje poslove kao struka trebamo obavljati ne da bi kao struka imali više posla, već primarno što ovaj posao ne može obaviti nitko osim veterinara. I na koncu moram konstatirati da studij Veterinarskog fakulteta traje 12 semestara i da je dosta zahtjevan te je nakon njegova završetka veoma često i veterinarima kompliciran posao određivanja uzroka uginuća, a posebno određivanje njegove starosti.
Nitko drugi za vrijeme studija ne radi razudbu životinjskih lešina, ne opisuje patološke procese s ciljem određivanja znatnosti, starosti i skrivenosti, odnosno nitko ne sluša temeljne predmete koji su uvjet za razumijevanje navedenoga osim studenata veterinarske medicine.
Čitajući jedan sudski slučaj naišao sam na „Zapisnik o očevidu u svezi s utvrđivanjem štete koju nanese zaštićena životinjska vrsta (predator)“ koji ispunjava i potpisuje ovlašteni vještak zaštite prirode i okoliša, koji može biti i veterinar. Moj rukopis odnosi se na slučaj kada spomenuti inspektor nije veterinar i to samo na dijelove zapisnika pod brojem 5, u pojedinim njegovim segmentima. Tako se na jednom mjestu pod brojem 5 navodi da vještak napiše procjenu vremena od napada na stoku do obavljanja očevida, to jest da odredi starost procesa, a iza toga odmah treba odgovoriti, odnosno zaokružiti procjenu načina ugibanja s mogućnošću da je životinja: “iskrvarila“, “ugušila se“, ili “drugo” i “ne može odgovoriti“.
Ovdje ne treba zaboraviti da se zapisnik odnosi na utvrđivanje štete koju nanese predator pa se veći dio zapisnika odnosi na dokazivanje iste, koje mogu obavljati stručnjaci drugih profesija no li veterinari.
Vratimo se sada opet našem Zakonu o veterinarstvu i njegovu članku 126. stavku 2 i 3 u kojemu se navodi da “Postavljanje dijagnoze, određivanje terapije, liječenje, kirurške, porodiljske i druge zahvate na životinjama, promet VMP, veterinarski pregled i kontrolu te druge poslove veterinarskoga javnog zdravstva mogu obavljati samo veterinari“. Veterinari mogu obavljati poslove veterinarske djelatnosti samo uz licenciju, koju izdaje Hrvatska veterinarska komora na vrijeme od pet godina.
Ovdje se sada otvara niz pitanja uz konstataciju da dio ovog zapisnika treba raditi veterinar, odnosno da njegove pojedine segmente mora ispunjavati veterinar što ću potkrijepiti s nekoliko činjenica, imajući u vidu što se navodi u gore spomenutom Zakonu.
U zapisniku se navodi procjena načina ugibanja s ostavljenim mogućnostima zaokruživanja “iskrvarenja“, “ugušenja“, “drugo” i “ne može se utvrditi“. Ovdje svakako moramo navesti da veterinar ne procjenjuje nego utvrđuje uzrok uginuća i u niti jednom slučaju se neće zadovoljiti s navedenom činjenicom da se ne može utvrditi uzrok uginuća pod uvjetom da se lešina nije raspala, odnosno da nije zahvaćena putrefakcijom. Da bi se utvrdio uzrok uginuća svakako da se mora u propisanim uvjetima napraviti razudba. Ni nakon razudbe nekada nećemo biti sigurni u postavljanje uzroka uginuća kada ćemo se morati poslužiti dodatnim pretragama (patohistologija, toksikologija i dr.). Kako je razudba zahtjevan posao na osnovu koje se postavlja dijagnoza uzroka uginuća, a koju može obavljati samo veterinar, jasno je da mislim da bi ovaj dio zapisnika trebao ispunjavati samo veterinar, odnosno da očevid kod utvrđivanja nastalih šteta od predatora ne može biti bez veterinarskog pregleda. Na taj način bi udovoljili navedenim propisima Zakona o veterinarstvu kada bi mogli reći da je posao obavljen od profesionalca, odnosno profesionalno. Pod uvjetom da lešina nije trula, zaokružen odgovor “ne može se odgovoriti“, mogao bi baciti u sumnju utvrđivanja načina nastanka štete te njenog počinitelja. Drugim riječima rečeno, ako ovaj posao obavlja veterinar, a lešina nije zahvaćena truležnim procesima, odgovor “ne može se odgovoriti“, smatralo bi se nestručnim radom veterinara. Ako ovo isto zaokruže spomenuti inspektori koji nisu po stručnosti veterinari oni ne rade stručnu pogrješku, jer nisu stručnjaci za to područje. Istina, ovdje treba reći da i nakon razudbe veterinar neće uvijek moći decidirano reći što je uzrok uginuća, ali zato u takvim slučajevima šalje materijal na dodatne laboratorijske pretrage. Ovdje treba decidirano reći kad bi ove dijelove zapisnika pisali veterinari onda se zaokruživanje uzroka uginuća u smislu “ne može dokazati“, osim ako nije u pitanju trulež lešine i svakako se treba iz zapisnika izbaciti. Danas zapisnik pišu spomenuti inspektori koji ne moraju biti veterinari, dakle nestručne osobe za ove dijelove zapisnika, a ja postavljam pitanje što kada u poglavlju 5 isti zaokruže “ne zna se uzrok uginuća“, pada li uvijek naknada štete u vodu, iako je predator prouzročio štetu? Svaki veterinar zna da bi se neka šteta nadoknadila, za istu – osim što ju treba dokazati – treba dokazati i radnju koja je dovela do te štete, odnosno drugim riječima rečeno, osim vanjskih rana treba dokazati i unutarnje rane, njene posljedice (iskrvarenje) i slično. Ako se tvrdi da je u pitanju iskrvarenje, onda treba isključiti sve mogućnosti njegova nastanka, osim ugriznih rana od strane predatora, jer ne treba zaboraviti da se vanjske rane mogu naći na razudbi, ali iste ne moraju biti uzrok iskrvarenja, to jest da iskrvarenje može nastati i iz drugih razloga, a ne samo od ugriznih rana koje često i ne moraju biti uzrok iskrvarenja.
Isto ovo mogao bi napisati i za ugušenje životinja koje je multikauzalne etiologije i što zahtijeva poznavanje gradiva opće veterinarske patologije koje slušaju i uče samo studenti veterinarske medicine.
Ispred navedenog dijela zapisnika piše “Procjena vremena od napada na stoku pa do obavljanja očevida“, a ja ovo prevodim kao ‘prosudba starosti nađenog procesa’. Sjećate se predavanja iz sudskog veterinarstva kada smo uz ona 4 parametra dokazivanje materijalnog nedostatka, dokazivanje znatnosti, skrivenosti i starosti rekli da kod ovog zadnjeg do potpunog izražaja dolazi znanje iz veterinarske medicine? Svaki patološki proces prosuđujemo na osnovu ad oculi pregleda koji neće uvijek dati odgovor na postavljeno pitanje. No, u takvim slučajevima služimo se dodatnim pretragama kao što je patohistologija i druge danas moderne pretrage na osnovu kojih nekada možemo reći koliko je patološki proces (rana) star na nekoliko sati. Zar je ovdje potrebno govoriti da ovo mogu raditi samo veterinari?
No, drage kolege, evo još jednog lijepog primjera gdje bi trebali biti, a nema nas, gdje se posao ne obavlja profesionalno (kada ga ne obavlja veterinar), a trebao bi, zbog čega se možda nekada plaća ono što ne bi trebalo biti plaćeno, odnosno ne plaća se ono što bi trebalo biti plaćeno. Ponovimo, po Zakonu o veterinarstvu postavljanje dijagnoze o bolesti kao i o uginuću može postaviti samo veterinar i nitko drugi, a da bi poštovali ovaj dio zakonodavstva znači da svaku štetu osim što treba dokazati, treba dokazati i način njena nastanka, to jest radnju kojom je ista nastala (ugriz). Nije mi jasno zašto šutimo, zašto nas se ne čuje, zašto se ne zalažemo da se naš Zakon provodi u život kako bi se u našoj državi taj dio posla obavljao profesionalno i bez ikakvih repova. Nije mi jasno zašto ne štitimo sebe i javno ne kažemo postavljanje dijagnoze bilo na životinji ili lešini, na proizvodu životinjskog podrijetla, je naš posao za koji smo proveli 10, odnosno danas 12 semestara u Heinzelovoj 55 i da nikakvi kursevi, tečajevi u trajanju od nekoliko dana nisu dovoljni da bi se ovo o čemu pišem moglo profesionalno obavljati.
I na koncu, kao profesor sudskog veterinarstva, odgovor na pitanje tko je odgovoran ako se ovaj dio posla ne obavi kako treba, to jest profesionalno, bio bi: onaj tko je donio navedeni propis.
Postavlja li u ovoj državi itko pitanje je li donošenje nekog propisa suprotno načelima, temeljima neke struke? Zakon o veterinarstvu je temelj naše struke. I ovdje ne treba puno pameti, dovoljno je samo sjetiti se stare izreke „dijete majci“ – struka struci, to jest probleme i bolesti životinja veterinarima, ljudi medicinarima, kao i svi poslovi onim strukama koje će ga najprofesionalnije obaviti.