Krešimir Severin, Magdalena Palić, Petar Džaja Zavod za sudsko i upravno veterinarstvo, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Heinzelova 55, 10000 Zagreb
Prof. dr. sc. Krešimir SeverinSudsko veterinarstvo kao zasebna disciplina u veterinarskoj medicini počinje svoj razvoj sredinom i krajem 19. stoljeća kada postaje nastavni predmet na brojnim visokim veterinarskim učilištima srednje Europe. Svojevremeno posredovanje veterinara u predmetima pravne prirode imalo je za zadaću rješavanje sporova vezanih uz kupoprodaju životinja ili profesionalne odgovornosti veterinarskih stručnjaka. Promjenom statusa životinje koja u pravno smislu nije više isključivo stvar, sudsko veterinarstvo nadopunjuje svoju prvotnu ulogu rješavanjem predmeta poput zanemarivanja i zlostavljanja životinja ili zaštite i očuvanja divljih životinjskih vrsta. Također, danas su sve brojnije situacije u kojima se od veterinara praktičara, stručnog svjedoka, vještaka ili pak veterinarskog inspektora osim postupanja na mjestu događaja traži poznavanje metoda poput analize bioloških tragova te vrstne i individualne identifikacije. U ovom radu prikazat ćemo promjene koje su se u proteklih deset godina dogodile na Zavodu za sudsko i upravno veterinarstvo kroz prilagodbu obrazovnog sustava i povećanje kapaciteta osnivanjem Laboratorija za forenziku (ForenicLAB) čime su stvorene pretpostavke za razvoj sudskog veterinarstva koji odgovara današnjim potrebama.
Na mnogim visokim veterinarskim učilištima na prostoru bivše Austro-Ugarske i Pruske (današnja Njemačka) pridaje se velika važnost razvoju moderne veterinarske medicine koja, između ostalog, ima za cilj osposobljavanje kompetentnog veterinara u posredovanju u predmetima pravne prirode te se sudsko veterinarstvo (lat. medicina forensis veterinaria) kao samostalna disciplina počinje uvrštavati u nastavne programe sredinom i krajem 19. stoljeća. Od samog početka djelovanja Veterinarske visoke škole u Zagrebu Sudsko veterinarstvo je kao nastavni predmet uvršten na posljednju godinu tadašnjeg četvrtgodišnjeg studija veterinarske medicine. Glavne razloge treba tražiti u uporabi rimskih pravnih pravila kao pravnih načela u zakonodavnoj proceduri te običajnog njemačkog germanskoga prava koji su snažno utjecali na propise građanskog prava sadržanim u ondašnjim građanskim zakonicima prema kojima su životinje u stvarno pravnom statutu smatrane isključivo stvarima (Winterhalter, 1968.). Kao stvari s vrlo promjenljivim i točno neodređenim svojstvima, životinje vrlo lako mogu biti razlog sporovima kod razmjene i prodaje životinja što je imalo za posljedicu stvaranja znanja i vještina temeljem kojih bi veterinarski stručnjaci bili sposobni dati stručno mišljenje koje bi potom pomoglo u rješavanju takvih sporova. Upravo su sporovi oko kupoprodaje u kojima je prodavatelj prešutno jamčio za određena svojstva stvari bili jedan od glavnih motiva za razvojem ove discipline te se ona isključivo u tom obliku razvijala do kraja prošlog stoljeća. Premda je načelo isključivog poimanja životinja kao stvari aktualno sve do današnjih dana opaža se tendencija da se životinja isključuje iz definicije stvari, tj. niječe se izjednačavanje životinja s neživim stvarima te im se pruža posebna zaštita. Temeljne promjena statusa dogodile su se ponajprije kroz donošenje posebnih zakona i propisa zaštite životinja što ima za posljedicu promjenu statusa u građanskom pravu zbog čega se u brojnim državama poput Švicarske, Njemačke i Austrije na njih primjenjuju propisi kao za stvari samo ako nije nešto drugo određeno posebnim propisima (Radošević, 2010.). Dakle u pravu zastupljeno stajalište o životinjama kao objektima prava postepeno se mijenja te se razmatraju pitanja njihova pravnog subjektiviteta i subjektivnih prava ili barem tzv. posebno zaštićenih objekata sui generis koje određeni ljudi zastupaju (Vrban, 2003.). Promjene statusa životinje u Hrvatskoj nisu očite u punom pravnom smislu te se još uvijek Zakonom o vlasništvu i drugim pravnim stvarima definiraju kao tjelesni dio prirode, različit od ljudi, koji služi ljudima za upotrebu čime je zadržan pravni objektivitet. Unatoč tome život, zdravlje i dobrobit životinja pravna dobra, zaštićena su Ustavom RH, međunarodnim konvencijama, Zakonom o zaštiti životinja, Zakonom o zaštiti prirode te Kaznenim zakonom u vidu kaznenog djela ubijanja ili mučenja životinja (Nedić, 2018.). Ovakav sustav nudi oblik zaštite životinja koji se uvelike razlikuje od onoga s početka 20. stoljeća zbog čega sudsko veterinarstvo kao integralni dio veterinarske medicine počinje poprimati novu dimenziju i kao takvo ima važnu ulogu u rješavanju slučajeva zanemarivanja i zlostavljanja životinja.
Definicija sudskog veterinarstva i današnja uloga veterinara
Bez obzira na razdoblje u kojem razmatramo značaj i ulogu sudskog veterinarstva možemo ustvrditi da kako se njezino poimanje kao zasebne veterinarske discipline koja objedinjuje cjelokupno veterinarsko znanje i pravno postupanje s ciljem utvrđivanja izvjesnih činjenica ili objašnjenja uzajamne veze mnogih činjenica i okolnosti, odnosno postizanje vjerodostojne materijalne istine, nije bitno promijenilo. Interesna područja prava u koja sudsko veterinarstvo zadire jesu građansko, kazneno, prekršajno i upravno pravo. U današnje vrijeme veterinar u svojstvu stručnog svjedoka, stalnog sudskog vještaka, savjetnika u osiguravajućim društvima ili veterinarskog inspektora pomažu u rješavanju sporova vezanih uz kupoprodajne odnose, osiguranje životinja i profesionalnu odgovornost, zatim pomažu u otkrivanju i sprečavanju počinjenja pojedinih kaznenih djela protiv zdravlja ljudi i protiv okoliša, te naposljetku svojim postupanjem u veterinarsko-inspekcijskom nadzoru omogućuje provedbu zakona i propisa iz područja veterinarstva (Džaja i Severin, 2015.). Drugim riječima rečeno veterinar koristeći svoje stručno znanje i spoznaje iz područja veterinarske medicine omogućuje sudu, nadležnom tijelu ili pak državnom odvjetništvu uvid u sporni slučaj dajući puno stručno objašnjenje kako bi ono moglo donijeti pravilnu odluku. Razvojem ostalih veterinarskih disciplina te promjenom statusa životinje koja se novije vrijeme sve češće definira kao žrtva ili počinitelj odrazilo se na prvotnu ulogu koju je sudsko veterinarstvo imalo (Cooper i Cooper, 2009.). Ona više nije isključivo podređena pitanju utvrđivanja materijalne istine procjenom jamstvenog nedostatka ili nastanku štete zbog nestručnog i nesavjesnog rada prigodom veterinarskih zahvata nego postaje okosnica u zaštiti integriteta životinja kao živog bića. Slučajevi zanemarivanja i zlostavljanja životinja sve su češći predmeti kaznenog prava u kojima se od veterinara traži mišljenje koliku je bol i patnju proživjela životinja. U predmetima koji su proteklih godinama obrađeni od strane djelatnika Zavoda za sudsko i upravno veterinarstvo može se zamijetiti kako se od veterinara koji svakodnevno obavlja veterinarsku djelatnost ili pak sudskog vještaka traži drugačiji angažman. Sve je veći broj slučajeva poput napada životinje na ljude, životinje ili pak oštećenje imovine, naleta motornog vozila na životinju, iznenadne smrti ili smrti životinje pod neuobičajenim okolnostima, nesavjesnog liječenja životinja ili obeštećenja od strane osiguravajućeg društva u kojima pojedinac štiteći svoj pravni interes zahtjeva, izravno ili posredno, participiranje kvalificiranog veterinara (slučajevi od osobnog interesa). Ništa drugačije nije niti u slučajevima počinjenja kaznenog djela mučenja ili ubijanja životinja, ugroze opstanka strogo zaštićenih životinjskih vrsta ili pak nepovoljnog utjecaja na život, zdravlje i dobrobit životinja koje rješavaju državna tijela poput odvjetništava i inspektorata (slučajevi od interesa za državu). Osim toga, postupanja veterinara sve su češća na mjestima događaja. Sudjelovanjem na mjestu događaja osigurava se bolje sagledavanje cijeloga događaja i povezivanje pojedinih elemenata (npr. raznolikost materijalnih dokaza, iskazi svjedoka i dr.) u jednu logičnu priču koja postaje temelj za svaki pravni slučaj (Munro i Munro, 2008., Cooper i Cooper, 2013.). Nazočnosti veterinara obično uslijedi nakon izdavanja naloga državnog odvjetnika ili na zahtjev druge osobe koja vodi očevid na mjestu događaja.
U mnogobrojnim slučajevima životinja nije glavni objekt istrage, no može pomoći u njegovu rješavanju, npr. na mjestu događaja kaznenog djela teškog napada koji je imao za posljedicu smrt osobe ili oštećenje imovine, koje se povezuje s prisutnošću životinje (pas je ustrijeljen u istoj kući u kojoj su ustrijeljeni ukućani, lešine životinja nađene su na mjestu počinjenja terorističkog napada, prometna nesreća u kojoj je smrtno stradao vozač nakon naleta na divljač). U nekim okolnostima veterinar je prva osoba na mjestu događaja koja koordinira daljnje postupke te, ovisno o okolnostima, o tome obavještava policiju. Nadležnost veterinara na mjestu događaja, do dolaska očevidnog tijela, odnosi se na mjere u kriminalistici poznate pod pojmom osiguranja mjesta događaja, a konkretno na uspostavu strukture nadležnosti i odgovornosti sudionika, utvrđivanje veličine i lokacije, obilježavanje mjesta prikladnim trakama i oznakama (po potrebi), te mjere očuvanja kratkotrajnih i promjenjivih tragova (krv, tkivo, dlake i sl.), uz poželjno dokumentiranje (opisivanje, tehničko snimanje). Nakon početka očevida veterinar će svojim znanjem i vještinama pridonijeti prikupljanju, dokumentiranju i osiguravanju materijalnih tragova, izvođenju rekonstrukcije i pokusa poput analize krvnoga traga, utvrđivanja postmortalnog intervala i entomološke analize, kliničkog pregleda životinje, razudba lešine. Svojim stručnim savjetima uputit će očevidno tijelo na način postupanja s materijalnim tragovima u smislu njihova pravilnog serviranja te uspostavljanje i održavanje primjerenog lanca nadziranja (engl. chain of custody) kretanja tragova (Severin i sur., 2016). Zbog specifičnosti vezanih uz životinje važne činjenice ili dokazi mogu se zanemariti, odnosno pogrešno protumačiti ili podcijeniti, poglavito ako istraživački postupak provodi nestručna osoba (Merck, 2012.). Tragovi, a posebno oni biološkog podrijetla, podložni su promjenama, koje će se pojaviti s vanjskim utjecajima ili bez njih. Iako postoji više načina razvrstavanja dokaznog materijala, od posebnog je interesa onaj koji navode Lee i suradnici (2001.), gdje se dokazi dijele prema prirodi nastanka na prolazne, ovisne o uvjetima, obrazne, prijenosne i povezive – asocijativne. Prolazni su vezani za dokaze koji s vremenom nestaju ili se mijenjaju, kao što je izjednačavanje temperature tijela s temperaturom okoliša te truljenje i raspadanje leša. Ovisni o uvjetima (uvjetni) odnose se na djelovanje ili događaj koji može biti prolazan, kao što je mrtvačka ukočenost leša, vremenske prilike, entomološki nalaz na lešu i oko njega te sadržaj probavnog trakta.
Obrazni se odnose na dokaze s karakterističnim obilježjima kao što je ugrizni otisak, trag krvi, oblik rane prouzrokovane djelovanjem tupe, oštre sile ili vatrenim oružjem.
Prijenosni dokazi su oni koji to postaju fizičkim kontaktom, kao što su vlakna, dlake ili biljni materijal. Povezivi (asocijativni) dokaz jest svaki onaj koji povezuje žrtvu ili osumnjičenika s mjestom događaja ili međusobno. Uključivanje veterinara u samom početku takve jedne istrage omogućuje prepoznavanje i analizu, ali i procjenu svih relevantnih dokaza te se sprječava trajni gubitak tragova koji su podložni promjenama.
Razumije se preduvjet za takvo postupanje je osposobljeni stručnjak koji posjeduje znanja i vještine iz područja sudske veterinarske medicine.
Prilagodba obrazovnog sustava na Veterinarskom fakultetu novim izazovima u sudskom veterinarstva i povećanje kapaciteta Zavoda
Vrlo važna okolnost koja je utjecala na promjenu obrazovnog sustava jest činjenica da članovi znanstveno-nastavnog osoblja Zavoda za sudsko i upravno veterinarstvo od njegova osnutka pa do danas provode stručne aktivnosti kroz djelatnost stalnog sudskog vještaka iz sudske veterinarske medicine. Oni za potrebe rješavanja brojnih građanskih, upravnih ili kaznenih sudskih predmeta iznose stručna objašnjenja putem nalaza i mišljenja kroz veterinarska vještačenja i/ili iskaze sudu, što se od 1924. brižno čuva i arhivira te čini važan nastavni materijal za potrebu edukacije studenta diplomskog i poslijediplomskog studija. Trenutačno Zavod raspolaže s više od 500-tinjak različitih sudskih slučajeva, mišljenja i upita (Džaja, 2019.). Biti u prilici vještačiti u različitima predmetima doprinosi lakšem uočavaju potreba za angažmanom veterinarskog stručnjaka te koji se izazovi stavljaju pred posjednika ili vlasnika životinja, veterinarskog djelatnika ili pak specijaliste određenog područja veterinarske medicine. Prve bitne promjene dogodile su se uvođenjem novog izbornog predmeta Biološki tragovi i dokazi u sudskom veterinarstvu od akademske godine 2012./2013. Cilj predmeta je upoznati studente veterinarske medicine s područjem sudskog veterinarstva koje se bavi prepoznavanjem bioloških tragova, postupcima pri njihovom osiguranju i razinom vjerodostojnosti rezultata s obzirom na analitičke postupke, te osigurati kod studenata usvojenost znanja, vještina i kompetencija kako bi mogli samostalno procijeniti i donositi složenije odluke u slučajevima zahtjeva podnesenih od strane pravosudnih tijela, tijela u inspekcijskom nadzoru te pravnih i fizičkih osoba. Između ostalog studenti se upoznaju s tehnikama i postupcima na mjestu događaja poput kliničkog pregleda žive životinje, razudbe, analiza krvnih tragova ili pak entomološke analize.
Već slijedeće godine predložen je program novog poslijediplomskog specijalističkog studija pod nazivom Sudsko veterinarstvo koji je prihvaćen od Fakultetskog vijeća Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na 1. redovitoj sjednici održanoj 23. listopada 2013. godine i Senata Sveučilištu u Zagrebu na 16. sjednici u 345. akademskoj godini (2013./2014.) održanoj 8. srpnja 2014. godine (Severin, 2015.). Navedeni studij namijenjen je budućim i sadašnjim sudskim vještacima područja veterinarske medicine, veterinarskim inspektorima i drugi djelatnici državnih tijela poput Uprave za veterinarstvo i sigurnost hrane, Ministarstva poljoprivrede, veterinarskim inspektorima Državnog inspektorata, veterinarskim stručnjacima zaposlenim u veterinarskim organizacijama, skloništima za životinje i osiguravajućim društvima te veterinarima koji pružaju stručnu pomoć istražiteljima mjesta događaja te ima za cilj nadogradnju postojećih znanja te stjecanje novih činjenica i iskustava prvenstveno stručnih, ali i znanstvenih, potrebnih za samostalan rad na području sudskog veterinarstva.
Završetkom studije specijalisti postaju osposobljeni i kompetentni za: poznavanje pravnih postupanja u kaznenim, parničnim, prekršajnim i upravnim postupcima od značaja za sudsko veterinarstvo; poznavanje postupanje stručnog svjedoka i stalnog sudskog vještaka pri davanju usmenih i pisanih mišljenja te sudsko veterinarskih vještačenja (ekspertiza); samostalno obavljanje razudbe i sastavljanje razudbenog zapisnika za potrebe suda, interpretiranje nalaza i davanje mišljenja o uzrocima smrti, postavljenoj dijagnozi i provedenom liječenju bolesti; prepoznavanje, analiziranje i interpretiranje karaktera i uzroka nastanka ozljeda; utvrđivanje postmortalnih promjena i postmortalnog intervala; postupanje na mjestu događaja i njegovo osiguravanje za daljnje postupanje, prepoznavanje i prikupljanje mogućih materijalni dokaza, izvođenje istražnih radnji na mjestu događaja kao što su klinički pregled živih životinja, razudbe, analize krvnih tragova te dokumentiranje i fotografiranje mjesta događaja; samostalno prepoznavanje pripadnost pojedinih bioloških tragova određenoj životinjskoj vrsti s obzirom na morfološke/histološke osobitosti te odabirati molekularnu metodu prema zahtjevu identifikacije i materijalnog traga podrijetla od sisavaca, ptica, riba i gmazova; davanje mišljenja o vjerodostojnosti nalaza ovisno o snazi laboratorija i upotrjebljene metode (validirane/nevalidirane); organizacija forenzičnih laboratorija i odabir opreme za potrebe forenzičnih ispitivanja, istraživanja i vještačenja; kritički pregled i raspoznavanje pojedinih vrsta forenzičnih uzoraka te raspoznavanje mogućnosti pojedinih analitičkih metoda koje se koriste u forenzici (Anonymous, 2014.). Tijekom četverogodišnjeg studija studenti slušaju ukupno 27 kolegija na kojima uz nastavnike Veterinarskog fakulteta sudjeluju i s Medicinskog, Stomatološkog, Prirodoslovno – matematičkog, Agronomskog i Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te Visoke policijske škole u Zagrebu koji se svakodnevno ili povremeno bave forenzikom čime se osim interdisciplinarnost postiže i komparativni pristup danas sve zahtjevnijem području znanosti. U sklopu ESF projekt Uspostava poslijediplomskih specijalističkih studija veterinarske medicine na engleskom jeziku (2018.-2021.) izrađen je program dvosemestralnog specijalističkog studija na engleskom jeziku Forensic veterinaray medicine za koji je završen postupak vrednovanja od strane Sveučilišta u Zagrebu.
Sveobuhvatan promjene u nastavnom programu, uvođenje novog poslijediplomskog studija i sve učestaliji zahtjevi za provođenjem vještačenja koja su imala za cilj postupanje s materijalnim dokazima dovele su do potreba za osnivanjem laboratorija.
Kako bi se to realiziralo, na jednom od zavodskih sastanaka predložena je prenamjena prostora muzeja i asistentske sobe u prostor laboratorija, dok bi postav muzeja bio privremeno smješten u novouređeni hodnik do izgradnje prostorije za zajednički muzej Fakulteta. Građevinski radovi na uređenju laboratorija građevinski radovi, koji su uključivali zamjenu podova, postavljanje električne i vodovodne instalacije, pregradnje prostora te soboslikarski radovi započeti su krajem 2016. godine te su u cijelosti financirani iz prihoda Zavoda. Početkom mjeseca rujna 2017. laboratorija Zavoda stavljen je u punu funkciju kada se u njemu počinju provode analize utvrđivanje DNK profila konja, goveda, pasa, ovca i koza primljenom mikrosatelitskih markera prema preporuci Međunarodnog udruženje za genetiku životinja – International Society for Animal Genetic. Kako se interes za izvođenjem analiza povećao prema nadležnom tijelu podnosi se zahtjev za ovlašćivanje službenog laboratorija u području provedbe veterinarske djelatnosti za genotipizaciju životinja (psa, goveda, kopitara, ovce i koze) u području pretraživanja koje nisu propisane posebnim propisom nakon čega izdaje rješenje kojim se laboratorij ovlašćuje za obavljanja navedenih poslova. Nakon što su ispunjeni svi uvjeti za postojanje laboratorija prema propisima Veterinarskog fakulteta glede opremljenost za djelatnost koju obavljaju, ispunjavanje propisa vezanih uz zbrinjavanje otpada i zaštite na radu te osiguranje izvora i načina financiranja Laboratorija za forenziku (akronim – ForensicLAB) Zavoda za sudsko i upravno veterinarstvo postaje 21. veljače 2018. godine postaje laboratorij Veterinarskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Ubrzo se u laboratoriju počinju provoditi identifikacija vrste temeljem mtDNK te stereomikroskopske i mikroskopske analize bioloških tragova i dokaza za potrebe vještačenja (Severin, 2019.; Severin, 2020.). Laboratorij je gotovo u potpunosti opremljen opremom koja je gotovo u cijelosti financirana iz prihoda Zavoda.
U okviru projekta Razvoj visokoobrazovnih standarda zanimanja, standarda kvalifikacija i unaprjeđenje integriranog preddiplomskog i diplomskog studija veterinarske medicine uz primjenu HKO-a na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu nabavljena je oprema koja će pripomoći u utvrđivanja postmortalnog intervala u lešina temeljem entomoloških istraživanja.
Povećavanjem kapaciteta Zavod kroz osnivanje i rad laboratorija rezultirao je i značajnim promjenama u izvođenju nastave na preddiplomskom i diplomskom integriranom studiju. Raspodjelom sati unutar redovitog kolegija Sudsko veterinarstvo omogućeno je uvođenje novih nastavnih cjelina od akademska godina 2018./2019. s ciljem osposobljavanja budućih veterinara praktični rad koji se odnosi na razumijevanje i primjenu laboratorijskih metoda forenzične identifikacije i analitike (toksikologije).
Primjerice kroz sedam nastavnih sati, u skupinama od po šest, studenti samostalno provode postupak izolacije DNK iz različitih uzoraka (puna krv, krvni ugrušak, sasušena krv, slina i slično) te restrikcijsku digestiju i elektroforezu DNK uzoraka (DNA Fingerprinting) pazeći pritom da se osigura integritet analiziranog uzorka.
Osim toga tijekom izvođenja konstrukcijskih vježbi studenti podijeljeni u skupinama obrađuju vještačenja služeći se znanjem stečenim tijekom studija veterinarske medicine i spoznajama iz stručne literature, iznoseći mišljenje i zaključke u skladu sa zakonskim propisima (Džaja, 2019.; Severin, 2019.).
Osim navedenog u laboratoriju se godišnje više desetaka bioloških uzoraka za potrebe molekularne identifikacije na zahtjev Općinskih i Kaznenih sudova te Općinskih državnih odvjetništva. Po potrebi se pripremaju uzorci za analize u drugim suradnim ustanovama poput Centra za forenzička ispitivanja, istraživanja i vještačenja – Ivan Vučetić te Nastavnog zavod za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar” bilo za potrebe istraživanja ili rješavanje kombiniranih vještačenja. Od 2020. godine ForensicLAB je postao suradnički laboratorij projekta CA16224 – European Raptor Biomonitoring Facility, COST programa kojemu je glavni zadatak povezivanje europskih znanstvenika u svrhu prikupljanja kvalitetnijih podataka o izloženost i štetnom djelovanju kemikalija na ptice grabljivice. Naposljetku, u sklopu projekta BalkanDetox LIFE – Jačanje nacionalnih kapaciteta za borbu protiv trovanja divljih životinja i podizanje svijesti o problemu trovanja u Balkanskim zemljama (LIFE19 GIE/NL/001016) koji ima za cilj poboljšanje upravljanja incidentima trovanja divljih životinja i postizanje značajnog smanjenja smrtnosti supova i drugih pogođenih divljih vrsta životinja je osigurana edukacija nastavnog osoblja Zavoda kroz Wildlife Crime Academy koja je započeta 2021. godine. Osim toga, kako bi se unaprijedilo procesuiranja slučajeva trovanja divljih životinja i postizanje značajnog smanjenja smrtnosti divljih vrsta životinja planirano je podizanje operativnih kapaciteta postojećih laboratorija među kojima je ForensicLAB.
U međuvremenu je dogovorena suradanja s Centro de Análisis y Diagnóstico de la Fauna Silvestre de Andalucía (Spain) vodećim laboratorijem u provedbi forenzičkih studija i vještačenja s ciljem rješavanja protuzakonitih radnji protiv divljih životinja te je za očekivati da će se postojeće stručne aktivnosti poboljšati i proširiti.
Brojni su razlozi zbog kojih je za očekivati sve veći angažmana veterinarskih stručnjaka u rješavanju predmeta pravne prirode. Oni ne proizlaze samo zbog sveukupnog rasta vrijednosti, bilo materijalne ili nematerijalne, koju životinja ima nego i zbog promjena statusa životinja koja kao živo biće uživa sve veću zaštitu i brigu glede njezinog zdravlja i dobrobit. Ovome treba pridodati sve veću potrebu za zaštitom i očuvanjem divljih životinjskih vrsta kroz programe sprječavanje i suzbijanje protuzakonitog usmrćivanja ili trgovine. Svako postupanje u tim pogledima zahtjeva bolje poznavanjem pravnih pitanja te posjedovanje znanja i vještina koje mogu pridonijeti rješavanju takvih predmeta poput prikupljanja, dokumentiranja i osiguravanja materijalnih tragova, analize bioloških tragova, utvrđivanja postmortalnog intervala ili pak kliničkog pregleda životinje i razudbe lešine u sudske svrhe. Ovo napose dolazi do izražaja kada je veterinar uključen u predmetima kaznenog progona u kojima tijekom očevida na mjestu događaja ili u objektima u kojima se drže životinje prikuplja materijalni dokaz ili utvrđuje činjenice i okolnosti na temelju kojih daje stručno mišljenje. Ovdje valja istaknuti kako uplitanje u provedbu zakona od strane veterinara nije nešto novo već se samo mora sagledavati u drugačijem svjetlu. Prema riječima utemeljitelja suvremenog poimanja sudskog veterinarstva, John E. i Margaret E. Cooper (2007), „Veterinar 21. stoljeća si ne može priuštiti opuštenost i bezbrižnost. Bilo da je zainteresiran za pravne slučajeve ili ne, prije ili kasnije će se morati uključiti za što svakako mora biti spreman.“
ANONYMOUS (2014): Poslijediplomski specijalistički studij „Sudsko veterinarstvo“. Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. http://www.vef.unizg.hr/wp-content/uploads/2018/11/sudsko_veterinarstvo.pdf
COOPER, J. E., M. E. COOPER (2007): Introduction to Veterinary and Comparative Forensic Medicine. Oxford: Blackwell Publishing.
COOPER, J. E., M. E. COOPER (2013): Wildlife Forensic Investigation: Principles and Practice. CRC Press, Taylor & Francis Group. London, UK.
DŽAJA, P. (2019): Zavod za sudsko i upravno veterinarstvo U: Monografija 100 godina Veterinarskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1919.-2019.) (Pavičić, Ž., ur.), str. 643-652.
LEE, H. C., T. PALMBACH, M. T. MILLER (2001): Henry Lee’s Crime Scene Handbook. Academic Press.
MERCK M. D. (2012): Veterinary Forensics: Animal Cruelty Investigations, 2nd Edition, Wiley-Blackwell.
MUNRO R., H. M. C. MUNRO (2008): Animal Abuse and Unlawful Killing: Forensic Veterinary Pathology. Elsevier Saunders. London, UK.
NEDIĆ, T. (2018): Pravni sustav zaštite života, zdravlja i dobrobiti životinja – bioetički pristup u pravnom okviru. Soc. ekol. Zagreb, 27, 71-94.
RADOŠEVIĆ, P. (2010.): Pravni status i zaštita životinja u građanskom pravu. Informator, 5902, 13.
SEVERIN, K. (2017): Zavod za sudsko i upravno veterinarstvo. U: Ljetopis 2016./2017. (Samardžija, M., ur.), str. 176-181.
SEVERIN, K. (2018): Zavod za sudsko i upravno veterinarstvo. U: Ljetopis 2017./2018. (Samardžija, M., ur.), str. 121-126.
SEVERIN, K. (2019): Iz rada klinika, zavoda, Centralne knjižnice, Odsjeka za informatiku i Središnjeg fakultetskog arhiva – Zavod za sudsko i upravno veterinarstvo. U: Ljetopis 2018./2019. (Pavičić, Ž., ur.), str. 173-175.
SEVERIN, K. (2020): Iz rada klinika, zavoda, Centralne knjižnice, Odsjeka za informatiku i Središnjeg fakultetskog arhiva – Zavod za sudsko i upravno veterinarstvo. U: Ljetopis 2019./2020. (Pavičić, Ž., ur.), str. 109-111.
SEVERIN, K., P. DŽAJA, Ž. RADMILOVIĆ, D. AGIČIĆ, J. ŽUNIĆ, D. KONJEVIĆ (2016): Značaj i uloga veterinara na mjestu događaja pri kojemu su ozlijeđene ili stradale životinje. Hrvatski veterinarski vjesnik, 24, 1/2, 44-54.
VRBAN, D. (2003): Država i pravo. Zagreb: Golden Marketing.
WINTERHALTER, M. (1968.): Sudsko veterinarstvo: Pravni i opći dio, forenzička toksikologija i odgovornost za stručne greške. Skripta. Veterinarski fakultet, Zagreb.
Forensic Veterinary Medicine – Perspectives and Challenges
Krešimir Severin, Magdalena Palić, Petar Džaja
Forensic veterinary medicine began to develop as a separate discipline in veterinary medicine in the middle and at the end of the 19 th century, when it became a subject taught at many institutions of higher veterinary education in central Europe. At one time, the work of a veterinarian in legal matters involved resolving disputes related to the sales of animals or the professional liability of veterinary experts. With the change in status of animals in a legal sense, whereby they are no longer exclusively things, forensic veterinary medicine has supplemented its original role by resolving cases of neglect and abuse of animals, and the protection and preservation of wild animal species. Also today there is an increasing number of situations in which practising veterinarians, expert witnesses, or even veterinary inspectors, as well as attending the scene of the incident, are also expected to know how to analyse biological traces and identify species and individual animals. This article presents the changes that have taken place over the past ten years at the Institute for Forensic and State Veterinary Medicine, through adjustment of the educational system and increasing its capacity by the foundation of a Forensic Laboratory (ForensicLAB), whereby the prerequisites were created for development of forensic veterinary medicine according to today’s needs.
Ova web stranica koristi kolačiće radi poboljšanja korisničkog doživljaja pri njezinom korištenju. Korištenjem ove stranice suglasni ste s tim. PrihvatiViše
Izlaganje sa Znanstveno-stručnog skupa
