Sheep scab
Albert Marinculić (1), Hrvoje Pavasović (2), Martin Vujić (3), Petar Kostešić (3)
(1) Zavod za parazitologiju i invazijske bolesti s klinikom, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, (2) Hrvatsko veterinarsko društvo, Zagreb, (3) Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Autor za korespondenciju: prof.dr.sc. Albert Marinculić, Zavod za parazitologiju i invazijske bolesti s klinikom, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Heinzelova 55, 10000 Zagreb, tel. 01/2390-362, e-mail: albert@vef.hr
Sažetak
P soroptoza ovaca je kozmopolitski rasprostranjena bolest koja je posljedica alergijskog dermatitisa uzrokovanog ulaskom alergena grinje Psoroptes ovis u kožu. Uznapredovala bolest očituje se pojavom krasti, izrazitim svrbežom, nemirom te gubitkom kondicije. Zbog visoke kontagioznosti lako se prenosi unutar stada sa životinje na životinju. Uzročnik šuge ovaca parazitira na površini kože, te stružući svojom gnatosomom dopire najviše do unutarnjih slojeva stratum corneum. Alergijsko stanje posljedica je kompleksa reakcija rane i kasne preosjetljivosti. Bolest se pouzdano dijagnosticira mikroskopskim nalazom različitih razvojnih oblika grinja u strugotinama
kože i runa uzetih sa rubova svježih lezija. Suzbijanje šuge ovaca obavlja se i danas kupkama organofosfornih spojeva i amitraza, koje su još uvijek nezamjenjive po spektru ektoparaziticidnog djelovanja. Uvođenjem avermektina u veterinarsku farmakoterapiju sedamdesetih godina prošlog stoljeća, postignut je značajan pomak u kontroli ove parazitoze uz jednostavniju i sigurniju primjenu, istodobni učinak na nematode, no uz uži spektar od akaricidnih kupki. Postoje naznake da bi se u budućnosti suzbijanje šuge moglo temeljiti na imunoprofilaksi, no zasad još nema pravih rezultata.
Ključne riječi: Psoroptes ovis, grinja, šuga ovaca, patogeneza, imunost, suzbijanje
Abstract
Sheep scab is a worldwide spread disease that is primarily caused by allergic skin inflammation provoked by different Psoroptes ovis allergens. Clinical signs of the disease are crusts, intense itching, distress and loss of condition. The disease is easily transmitted between animals. The psoroptic mite dwells on the surface of the skin and feeds by scraping the inner layers of stratum corneum of the skin. The allergic inflammation is the consequence of the immediate and delayed hypersensitivity. Microscopy of scrapings and fleece collected from the border of the lesions is the most accurate way to detect different developmental stages of the mite. For the treatment of sheep scab the acaricide dips are still common due to the very broad range of ectoparasiticide activity. With introduction of avermectins in the veterinary pharmacotherapy (from 70s of the last century), significant progress in the control of this parasitosis was achieved. The simplicity of use, better operator safety and efficacy against nematodes are the features of these products regardless the narrower spectrum in respect to the acaricide dips. The progress in vaccination trials promises better control in the future.
Key words: Psoroptes ovis, mite, sheep scab, pathogenesis, immunity, control
UVOD
Psoroptoza ovaca (šuga ovaca), bolest uzrokovana grinjom Psoroptes ovis (P. ovis), smatra se najznačajnijom bolesti ovaca uzrokovanom ektoparazitima. Bolest se može smatrati i alergijskim dermatitisom koji nastaje kao posljedica alergizacije na različite izlučevine grinja. Šuga ovaca je i danas kozmopolitski rasprostranjena, te u posljednje vrijeme predstavlja značajne poteškoće čak i u područjima u kojima je bila donedavno iskorijenjena (npr. Ujedinjeno Kraljevstvo).
Očituje se obilnom pojavom žućkastih krasti, pa čak i rana koje krvare, a ostali simptomi su: nemir, svrbež, područja žuto obojenog runa, gubitak runa, zabacivanje glavom i gubitak kondicije. Ova bolest kod ovaca uzrokuje izrazitu razdražljivost i/ili bol, pa se njeno suzbijanje smatra važnim i za dobrobit tih životinja.
Invazija je zabilježena i u čovjeka, o čemu su izvijestili Mazyad i sur. (2001) nakon čestih nalaza grinjama uzrokovanih alergijskih dermatitisa u egipatskih ovčara.
ETIOLOGIJA
Psoroptes spp. grinje pripadaju porodici Psoroptidae, red Astigmata, koljeno Arthropoda. Donedavno se smatralo da unutar roda postoji pet vrsta: P. ovis, P. cuniculi, P. equi, P. natalensis i P. cervinus (Sweatman, 1958). Bates (1999) smatra da su morfološki kriteriji dvojaki tj. da nisu ni najmanje prikladni za razlikovanje vrsta, s obzirom da su ispitivanja pokazala postojanje velike genotipske homogenosti i među izolatima različitih ‘vrsta’. Detaljnim morfološkim analizama (Pegler i sur., 2005) ustanovilo se da ne postoje ni značajnije razlike u odnosu na oblik i veličinu grinja iz populacija izdvojenih iz različitih životinja. Autori smatraju da ni izgled opistosomalnih seta ne može poslužiti za karakterizaciju vrsta ili podvrsta s obzirom da su utvrdili postojanje različitih dužina seta među grinjama iste populacije. Roberts i Meleney (1971) i Bates (1999) smatraju da ipak unutar vrste postoji više sojeva različite patogenosti. Najnovija istraživanja Peglera i sur. (2005) potvrđuju veliku genetičku homogenost među populacijama grinja izdvojenim iz različitih životinja.
Autori smatraju da su manje morfološke varijacije posljedica nužne prilagodbe grinja lokalnom mikrostaništu kojim se odlikuje organizam.
Razvoj grinje Psoroptes ovis uključuje jaje i 4 razvojna oblika: predličinka, ličinka, nimfa i odrasli oblik. Svi razvojni stadiji nalaze se na domaćinu, a u optimalnim uvjetima životni ciklus traje 11 do 19 dana (Sweatman, 1958). Odrasle ženke žive 11 do 42 dana. Prva jaja ženke polažu već dva dana po oplodnji. Uglavnom polažu mali broj jaja (1-6 dnevno tijekom razdoblja od 29 dana).
EPIZOOTIOLOGIJA
Šuga ovaca je izrazito kontagiozna parazitoza jer je dokazano da je za invaziju dovoljna samo jedna oplođena grinja. Wall i sur. (1999) su na matematičkom modelu izračunali da je za prilagođavanje grinja na novom domaćinu potrebno 10 dana, nakon čega se njihov broj eksponencijalno povećava, udvostručujući se svakih 6,3 dana. No, razvoj i umnožavanje šugaraca na životinji ovisi o njihovoj invazivnosti, prijemljivosti domaćina, te načinu uzgoja ovaca i uvjetima okoliša (Roberts i Meleney, 1971; Bates, 1997;
O’Brien, 1999). Grinje na ‘skrivenim’ mjestima (nabori i ‘pukotine’ kože) klinički zdrave ovce mogu preživjeti dvije godine (Van den Broek i Huntley, 2003), te takve životinje predstavljaju trajan izvor invazije. Poznato je da brzom prijenosu grinja u stadu pogoduje prenapučenost životinja, te hranidba iz valova (Spence, 1951). O’Brien (1992) je dokazao da izvan ovce grinje mogu preživjeti do 38 dana, no invazivne su do najviše 16 dana. Navedeni podatak govori u prilog činjenici da se grinje mogu indirektno prenositi runom i otpalim krastama zaostalim na ogradama i zidovima nastambi, šipražju, odjeći, priboru za striženje i dr., no stvarni dokazi za to ne postoje. O’Brien (1992) nije dokazao dobnu, pasminsku ili spolnu predispoziciju ovaca za psoroptozu. Ipak, Fourie i sur. (1997) izvijestili su o većoj prijemljivosti nizinskih pasmina s većom gustoćom dlačnih folikula, te jednogodišnjih ovaca u Ujedinjenom Kraljevstvu. Premda se bolest može pojaviti u bilo koje doba godine, poznato je da je najveća učestalost zimi (French i sur., 1999; O’Brien, 1999).
Ovakva sezonska pojavnost se dovodi u neposrednu vezu s prenapučenosti i nepovoljnim klimatskim uvjetima. Striženjem ovaca u toplije doba godine grinje se izlažu sunčevim zrakama na koje su osobito osjetljive.
Ovu pojavu podupiru i rezultati istraživanja Peglera i Walla (2004) kojima je u laboratorijskim uvjetima dokazan bijeg grinja od izvora svjetlosti. Pegler i Wall (2004) dokazali su da grinje imaju razvijenu sposobnost prepoznavanja zagrijanih tijela, što bi moglo objasniti lagan prijenos grinja iz okoliša na nove životinje. Takve stavove ne potvrđuju studije Meintjesa i sur. (2002). U jednom od svojih istraživanja autori su detaljno proučavali ponašanje grinja na ovci i u okolišu. Promatrali su položaj grinja na runu u različito doba dana i zaključili da je najveći broj grinja najudaljeniji od kože tijekom kasnih popodnevnih, te ranih jutarnjih sati. Zanimljivo je napomenuti da autori nisu potvrdili nalaz grinja na zaostalom runu na zidovima i podu unutar nastambe u kojoj je provedeno istraživanje. Prema autorima najduže vrijeme preživljavanja izvan ovce za ličinke, nimfe, mužjake i oplođene ženke, pri temperaturi od 10°C i relativnoj vlagi od 90%, iznosi približno 10 dana. Vrijeme potrebno za izlazak ličinki iz jaja iznosi 5,9 dana pri temperaturi od 25°C, a 22,1 dan pri temperaturi 10°C.
PATOGENEZA
Psoroptes ovis je grinja koja parazitira na površini kože. Sa svojom gnatosomom ne dopire dublje od unutarnjih slojeva stratum corneum. Elektronskom mikroskopijom dokazano je da grinja ne ubada kožu već gnatosomom struže po epidermisu pri čemu usisava masnu emulziju i upalni eksudat (Sinclair i Kirkwood,1983; Rafferty i Gray, 1987; Mathieson, 1995). Izlučevine, svlakovi, različiti enzimi, izmet koji sadrži npr. gvanin, te tvari nastale razgradnjom grinja talože se na epidermis i potiču jaku upalnu reakciju kože (Mathieson i Lehane, 1996; Bates, 1997). Smatra se da u patogenezi bolesti sudjeluju i neke bakterije koje su dokazane u lezijama poput Staphylococcus aureus, Serratia marcescens i Serratia odorifera. Iste bakterije izdvojene su i iz grinja (Perrucci i Rossi, 2002). Za produkte grinje Psoroptes ovis pretpostavlja se da, kao i alergeni grinja iz kućne prašine, imaju sličan učinak na epidermalne stanice i njihovu strukturu (Nisbet i Billingsley, 1999).
Tu pretpostavku podupiru i istraživanja Huntleya i sur. (2004), kojima je dokazana visoka homolognost reaktivnih alergena grinja u odnosu na od ranije poznate alergene grinja iz kućne prašine. Najviša homolognost je potvrđena za tropomiozin, paramiozin i apolipoproteinu sličan IgE reaktivni protein. Kenyon i sur. (2003) svojim su istraživanjem dokazali čak 9 alergena koji su po svojoj genetskoj strukturi identični alergenima grinja iz kućne prašine. Iako su prisutna odstupanja, patohistološki nalaz nakon eksperimentalne i prirodne invazije ovaca grinjom P. ovis uključuje eozinofilne pustule ispod rožnice, te infiltraciju kože eozinofilima, neutrofilima, makrofagima i limfocitima (Rosa i Moschini, 1988). Infiltracija eozinofilima nastupa vrlo rano.
Wildblood i Jones (2007) u in vitro uvjetima su dokazali da upravo ekskrecijsko-sekrecijski produkti grinje stimuliraju migraciju eozinofila. Sličan učinak su postigli i kada su koristili žive grinje. S obzirom da u upalnim reakcijama prevladavaju eozinofili, pretpostavlja se da su važni za opstanak grinja, a da ne doprinose obrambenim reakcijama organizma na invaziju. Isto su potvrdili Bellworthy i sur. (1997) pokusima u kojima su dokazali da se djelovanjem kortikosteroida (deksametazon), uz umanjivanje lezija, smanjuje i broj grinja.
Dokazan je i sustavni odgovor organizma na invaziju, uz pojavu eozinofilije, neutrofilije i limfopenije, te pada koncentracije hemoglobina u krvi. O’Brien i sur. (1995) dokazali su da se tretiranjem invadiranih ovaca vrlo brzo normalizira broj cirkulirajućih neutrofila, limfocita i eozinofila. Na lezijama na koži prisutan je edem, uz proliferativne i degenerativne promjene u epidermisu (Rapeanu, 1972), koje nastupe vrlo brzo, čak 24 sata nakon eksperimentalne invazije. Calheiros i sur. (2001) smatraju da pojačana stanična reaktivnost može biti i rezultat kasnije preosjetljivosti potaknute interakcijom IgE protutijela i mastocita, pri čemu se oslobađaju upalni medijatori. Veće lezije tkiva zabilježene su u pasmina ovaca sa finim runom u odnosu na pasmine sa grubljim runom (Bellworthy i sur., 1997).
IMUNOST
Istraživanja stanične imunosti prema grinji Psoroptes ovis su još uvijek oskudna. Poznato je da su promjene na koži uzrokovane ponajprije reakcijom rane preosjetljivosti. Preostala istraživanja odnose se uglavnom na humoralni odgovor. Tako su antigeno specifična IgG protutijela dokazana imunoenzimskim testom u eksperimentalno invadiranih ovaca (O Brien, 1992). Zabilježen je porast broja IgG protutijela 3-4 tjedna nakon invazije. Van den Broek i sur. (2000) dokazali su porast antigeno specifičnih IgG protutijela 2 tjedna odnosno IgE 7 tjedana nakon primarne invazije, da bi se nakon izazivačke invazije značajno povećao titar samo IgE protutijela. Ove razlike vjerojatno su posljedica različitog imunosnog odziva među vrstama i pasminama, osjetljivosti ELISA metode i patogenosti grinja. Fisher (1983) je ustanovio (a što je kasnije i potvrđeno) međusobnu povezanost između titra P.ovis antigeno specifičnih IgG protutijela, broja grinja i površine zahvaćenog područja kože. Početni porast titra protutijela može se također dovesti u vezu s povećanjem populacije grinja i nastankom dermatitisa. Ove činjenice su dovele do zaključka da grinje potiču reakcije rane preosjetljivosti što dovodi do pojave dermatitisa i nastanka optimalnih uvjeta na koži za brzo razmnožavanje nametnika. Western blotting tehnikom utvrđeno je da protutijela u serumu invadirane ovce mogu prepoznati više od 30 antigena grinje P. ovis (Boyce i sur., 1991). Boyce i Brown (1991) utvrdili su da unutar roda Psoroptes postoji gotovo potpuna antigena srodnost, a također su dokazali i križnu reaktivnost s drugim grinjama poput Dermatophagoides pteronyssinus (Stewart i Fisher, 1986), Sarcoptes scabiei var. suis, Chorioptes bovis, Notoedres cati (Matthes i sur., 1996) i krpelja (Wozniak i sur, 1996). No, prepoznavanje specifičnog antigenog profila grinja Psoroptes spp. može ih razlikovati od invazije drugim ektoparazitima (Boyce i sur., 1991; Matthes i sur., 1996).
KLINIČKI ZNAKOVI
U početku bolesti lezije uzrokuju blagi do srednje izraženi svrbež, koji se očituje zabacivanjem glave, češanjem, trljanjem i grizenjem promijenjenih dijelova kože (Bates, 1997). Kako bolest napreduje, svrbež je sve intenzivniji, a runo koje prekriva promijenjena mjesta promijeni boju te postane prljavo, vlažno i bez sjaja. Na tim mjestima runo se može lako odvojiti od kože, a zbog samoozljeđivanja nastaju ulceracije i posljedično sekundarne bakterijske infekcije (Sargison, 1995). Bolesne životinje očituju i znakove prenadraženosti što se na podražaj očituje mljackanjem i protruzijom jezika. Ponekad, takav podražaj može uzrokovati epileptiformne grčeve i uginuće (Bygrave i sur., 1993). 
Razvoj bolesti ovisi o pojedinoj jedinki. Tako tzv. početna supklinička faza može trajati 2-8 mjeseci u prirodno invadiranih ovaca, dok je u eksperimentalnim uvjetima dosta kraća i traje 10-35 dana (Bates, 1997; O’Brien, 1999). Promjene se najprije po javljuju na leđima (Sargison, 1995), a kasnije se šire na područje slabina, udova i glave. Grinje uzrokuju papularnu upalu, te seroznu eksudaciju već tijekom nekoliko sati nakon eksperimentalne invazije (Bates, 1999). Postupno se razviju vezikule i zelenožute pustule koje dostižu veličinu do 5 mm, te nakon njihovog prsnuća po runu se nasloji eksudat koji ga oboji u narančastožuto (Downing, 1936). Sušenjem i zgrušavanjem eksudata nastaju žućkaste kraste koje su tipični znak bolesti (Bates, 1997). Najčešće su kraste okružene vlažnim, blijedozelenim područjem eksudacije, koje je omeđeno zonom upalno promjenjene kože. Čini se da se grinje najviše zadržavaju, hrane i polažu jaja na graničnom području promjenjene i nepromjenjene kože (Kirkwood, 1986). Razmnožavajući se, grinje naseljavaju sve veća područja i uzrokuju jaki upalni odgovor.
Pojedinačne lezije se šire i konfluiraju, te s vremenom mogu zahvatiti gotovo čitavo tijelo. Promjene su izraženije u nedovoljno hranjenih životinja te onih lošeg gojnog stanja. Smanjeno uzimanje hrane uzrokovano anoreksijom, te izraziti gubitak proteina eksudatom imaju za posljedicu smanjeni prirast i mršavljenje (Kirkwood, 1980). U gravidnih ovaca gubitak proteina ima za posljedicu rađanje avitalne janjadi i povećanu perinatalnu smrtnost, a u mliječnih ovaca slabija je proizvodnja mlijeka (Sargison i sur., 1995). U uznapredovalim slučajevima izraziti gubitak mase ima za posljedicu depresiju, iscrpljenost i uginuće. Većina životinja se u pravilu oporavi. Lezije postupno zacijele, a novo runo svojim rastom podiže kraste s kože koje zatim otpadaju s ovce. U nekih životinja populacija grinja može u potpunosti nestati, dok u drugih pojedine grinje preživljavaju skrivene u ingvinalnom i infraorbitalnom području te vanjskom zvukovodu (Bates, 1997).
U nekim slučajevima promjene uzrokovane grinjama ograničene su na vanjski zvukovod i uzrokuju trešnju glavom, struganje i češanje uha što ima za posljedicu nastanak hematoma, upale i ekskorijacije uške (Morgan, 1992; Bates, 1996).
DIJAGNOSTIKA
Sumnja na bolest se postavlja temeljem kliničkog nalaza, te anamnestičkih i epizootioloških podataka. Sumnja se potvrđuje nalazom razvojnih oblika grinje mikroskopskom pretragom površinskih strugotina kože i runa. Sa potencijalno invadiranih ovaca potrebno je sastrugati kožu zajedno s runom oštrim skalpelom ili kiretom, i to s rubnih dijelova aktivnih lezija.
Već u epruveti, ako se zagrije dlanovima, mogu se uočiti grinje. Sadržaj epruvete zagrije se u vodenoj kupki, nakon što joj se prethodno doda 10%-tna kalijeva lužina. Sediment se pretražuje pod svjetlosnim mikroskopom. Na početku bolesti grinje su rijetke i nije ih lako pronaći. U tim slučajevima dijagnozu možemo postaviti nalazom visoke razine protutijela (Fisher, 1983).
SUZBIJANJE
Za suzbijanje šuge tek je sredinom prošlog stoljeća Downing (1947) dokazao dobru učinkovitost kupki koje su sadržavale organske spojeve klora (DDT i lindan), uz rezidualno djelovanje do 130 dana što je bilo iznimno dugo u odnosu na dotad korištene spojeve.
Lindan (gama-heksaklor-cikloheksan) je zabranjen 1985. god. u Ujedinjenom Kraljevstvu, a 2000. u Republici Hrvatskoj, jer je ostavljao štetne rezidue u životinjskim tkivima. Od organofosfornih spojeva (OFS) svoju primjenu je našao diazinon koji se prvotno koristio kao insekticid (Wright, 1955), da bi se kasnije počeo upotrebljavati i za liječenje šuge. Diazinon se, kao i neki drugi OFS (npr. foksim, triklorfon), koristi i danas, a iskazuje rezidualni učinak do 6 tjedana (Kirkwood i Quick, 1981, 1982). Nedostaci ovih spojeva su slaba učinkovitost u prisustvu organskih tvari, u starim kupkama, prilikom neoptimalnog razrjeđenja i obnavljanja kupki, te ukoliko ovce nisu dovoljno dugo
bile uronjene u takvu otopinu. Sve ektoparaziticidne kupke su vrlo toksične za okoliš i moraju se koristiti oprezno, a neiskorištena otopina mora se zbrinuti u skladu s navodima u uputi i nacionalnom legislativom (Carroll, 1994). Također, OFS predstavljaju opasnost za zdravlje ljudi, te je prilikom korištenja takvih kupki potrebno nositi zaštitnu odjeću, obuću i masku, a u nekim zemljama zahtijeva se i odgovarajuća izobrazba osoba koje ih koriste.
Sedamdesetih godina u veterinarsku farmakoterapiju uvedeni su avermektini i milbemicini (Egerton i sur., 1980), što je predstavljalo veliki napredak u suzbijanju parazitskih invazija. Pokazalo se da je ivermektin učinkovit u suzbijanju šuge ovaca u dozi 0,2 mg/kg t.m. kada se primijeni s.c., no mora ga se primijeniti dvokratno s razmakom od 7 dana (Soll i sur., 1992) ili 10 dana (O’Brien i sur., 1993). Moksidektin, drugi spoj iz ove skupine, učinkovit je u suzbijanju šuge u invadiranom stadu (doza 0,2 mg/kg t.m. 2 x s razmakom od 10 dana), a u svrhu profilakse primjenjuje se jednokratno u istoj dozi pri čemu održava rezidualni učinak tijekom
4 tjedna (O’Brien i sur., 1996). Ako se cijelo stado jednokratno tretira moksidektinom, a sve novopridošle ovce u uzgoj (npr. neprodane jedinke, ovce odsutne zbog rasplođivanja i dr.) prilikom povratka se tretira i drži u izolaciji 12 dana, tada će uzgoj biti slobodan od šuge. Takav program profilakse šuge omogućuje ulazak tj. izlazak ovaca iz stada tijekom mjesec dana, a bez opasnosti da bolest unesu u stado. Od avermektina značajan je i doramektin kojim se suzbija šuga jednokratnom i.m. primjenom doze 0,3 mg/kg t.m. koja je nešto veća od ivermektina (Bates i sur., 1995).
Prilikom primjene injekcijskih pripravaka avermektina, kako bi se postigli željeni rezultati u suzbijanju šuge, treba paziti na sljedeće:
– svaka ovca mora se pažljivo tretirati i nakon toga označiti; dovoljna je samo jedna neliječena ovca da stado ostane invadirano;
– subdoziranje može biti vrlo štetno jer će se u stadu prividno suzbiti šuga; ono će kroz određeno vrijeme djelovati da je slobodno od šuge, ovce će se prodavati u druge uzgoje i tako širiti bolest;
– zbog mogućeg ponovnog izbijanja psoroptoze, te eventualne rezistencije šugaraca, uvijek se preporučuje dati i drugu dozu (ivermektin, abamektin) posebno u uzgojima gdje je klinički vidljiva šuga.
Suzbijanje šuge injekcijskim formulacijama endektocida ima nekoliko prednosti u odnosu na tretiranje kupkama:
– istodobno se suzbijaju želučano-crijevni i plućni nematodi;
– životinje se može tretirati u svim vremenskim uvjetima, bez dodatne opreme (bazeni) i zaštitne odjeće;
– njihova primjena ne iziskuje dodatnu radnu snagu;
– znatno su manja opasnost za okoliš.
Jedini nedostatak je da im je uzak ektoparaziticidni spektar u odnosu na kupke OFS-a i amitraza.
U cilju postizanja što dužeg djelovanja istražuje se učinkovitost intraruminalnog bolusa za ovce koji sporo otpušta ivermektin, te iskazuje protuparazitsko djelovanje tijekom 100 dana. Pokusi koji su provedeni u Središnjem veterinarskom istraživačkom laboratoriju u Irskoj (Dublin) pokazali su da ivermektin u obliku bolusa djeluje terapijski i profilaktički protiv šugaraca iz roda Psoroptes (O’Brien i sur., 1999). Pretpostavlja se da će bolusi biti posebno prikladni za ‘zatvorena stada’ gdje će se primjenjivati na rasplodnim ovnovima i novouvedenim jedinkama u jesen. Takvim postupkom uništiti će se i prisutni nematodi, te omogućiti kretanje ovaca u stado i iz njega, bez opasnosti unosa šuge tijekom 3 mjeseca. Za sada ovi pripravci nisu registrirani u državama EU za praktičnu primjenu.
U Republici Hrvatskoj se farmakoterapija šuge ovaca razvijala slično kao i u drugim europskim državama. Danas se za suzbijanje šuge kod nas koriste kupke organofosfata (OFS) i amitraza, te injekcijski pripravci avermektina.
Kupke
Od OFS još uvijek se u obliku kupki koriste diazinon i foksim, a triklorfon je odnedavno zabranjen.
Osim kao kupke OFS se mogu primjenjivati pranjem i prskanjem, a djelovanje temelje na inhibiciji aktivnosti acetilkolinesteraze na živčanim ganglijima ektoparazita. Uz OFS kod nas se u obliku kupke može koristiti i amitraz, koji djeluje neurotoksično na ektoparazite remeteći prijenos podražaja na njihovim sinapsama (šugarci, krpelji, uši i pauši).
Prilikom primjene svih akaricidnih kupki osobe koje tretiraju ovce moraju nositi zaštitnu odjeću, obuću i masku. Zbog mogućeg štetnog djelovanja na okoliš, neiskorištenu kupku treba zbrinuti na odgovarajući način (npr. neutralizacija vapnom). Primjena kupki zahtijeva mnogo rada i vremena, relativno je opasna za ljude i okoliš, no za razliku od avermektina ima širi ektoparaziticidni spektar.
Injekcijski pripravci
Iz skupine avermektina, za suzbijanje šuge u nas se najčešće koristi ivermektin, doramektin i abamektin u obliku injekcijskih otopina za i.m. i s.c. primjenu. Mehanizam djelovanja avermektina temelji se na selektivnom vezanju za ionske kanale u živčanim i mišićnim stanicama beskralješnjaka, čijem otvaranju/zatvaranju posreduje glutamat. U njima povećavaju propusnost staničnih membrana za ione klora, slijedi hiperpolarizacija živčanih i mišićnih stanica te paraliza i uginuće nametnika. Daju se najčešće dvokratno s razmakom od 7 dana u dozi 0,2 mg/kg t.m. (ivermektin i abamektin) ili jednokratno u dozi 0,3 mg/kg t.m. (doramektin).
Ev. nedostatak avermektina je uzak ektoparaziticidni spektar (šugarci i ovčji štrk), no treba naglasiti da uz akaricidno djelovanje istodobno iskazuju učinak na želučano-crijevne obliće i plućne vlasce.
– Higijenska ispravnost mlijeka, mesa i jestivih iznutrica nakon akaricidnog tretmana
S navedenim kupkama (osim diazinona) i injekcijskim pripravcima ne smije se tretirati ovce od kojih se mlijeko koristi za prehranu ljudi ili izradu namirnica. Što se tiče higijenske ispravnosti mesa i jestivih iznutrica, može se reći da je karencija relativno duga (21-28 dana za kupke; 21, 35 pa i 70 dana za avermektine).
Navedene duge karencije najčešće ne predstavljaju ograničenje za njihovu primjenu jer se životinje antiparazitski tretiraju da bi bile zdrave i visoko proizvodne, a ne da se neposredno nakon tretmana iskoriste za meso.
U tablici 1. navedeni su pripravci registrirani u RH za suzbijanje šuge ovaca. Prikazani su samo najvažniji detalji iz pojedinih rubrika uputa i to oni koji se odnose na ovce (svi proizvodi osim diazinona registrirani su i za druge životinjske vrste).
IMUNOPROFILAKSA
Imunoprofilaksa šuge ovaca još uvijek se temelji na eksperimentalnim pokušajima. O pokušajima vakcinacije izvijestili su Smith i Pettit (2004). Oni su trokratno vakcinirali ovce različitim topivim frakcijama grinje P. ovis uz primjenu adjuvansa Quil A. Zaštitnu su imunost odredili mjerenjem veličine lezija kao i brojanjem prisutnih grinja u razdoblju od četvrtog do šestog tjedna nakon invazije. Sve su antigene frakcije potaknule visoku razinu protutijela, a u pojedinih imuniziranih ovaca utvrđen je manji broj lezija u odnosu na kontrolnu skupinu. Najbolje rezultate dala je frakcija pročišćena kromatografijom uz primjenu ionskog izmjenjivača, te gel filtracijom. U vakciniranih je ovaca utvrđeno čak 13 puta manje grinja u odnosu na kontrolnu skupinu. Navedene činjenice idu u prilog tvrdnji da bi se u budućnosti suzbijanje šuge moglo temeljiti na imunoprofilaksi.
Literatura [… prikaži]