Sustavi kontrole virusa Zapadnog Nila

Vladimir Stevanović¹, Snježana Kovač¹, Vilim Starešina¹, Tatjana Vilibić Čavlek², Vladimir Savić³, Josip Madić¹, Ljubo Barbić¹

---

¹Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu; ²Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Zagreb; ³Hrvatski veterinarski institut, Zagreb

Virus Zapadnog Nila svrstan je u porodicu Flaviviridae, rod Flavivirus i pripada skupini emergentnih zoonotskih patogena koji se prenose komarcima. Virus je prvi puta izoliran tridesetih godina prošlog stoljeća u subsaharskoj Africi međutim, koje opasnosti prijete od virusa Zapadnog Nila pokazalo se krajem prošlog stoljeća kada je virus unesen u “novi svijet”. U zadnja dva desetljeća nepobitno je dokazano širenje virusa u nova područja i endemizacije u njima. Danas se bilježi sve veći broj epidemija u ljudi, nažalost i sa smrtnim ishodom te je ovaj virus dobio značaj kao važan problem u javnom zdravstvu na svjetskoj razini.

Za praćenje aktivnosti i proširenosti ovog potencijalno letalnog patogena koriste se različiti sustavi nadzora, a općenito ih možemo podijeliti u aktivne i pasivne. Pasivni se nadzor zasniva na prikupljanju podataka o kliničkim oboljenjima u ljudi i životinja i uginuću ptica. Osnovna je prednost ove metode laka uspostava i niski troškovi provođenja, ali brojni su i nedostaci. Uginuća u ptica, u Europi, su rijetka, za razliku od Sjeverne Amerike gdje je ovaj tip nadzora prvi puta i primijenjen. Drugi veliki nedostatak ove metode je dostupnost uzoraka, recimo lešina uginulih ptica ili kliničkih uzoraka od oboljelih konja, koja uvelike ovisi o informiranosti stručne populacije. Nadalje, klinička oboljenja u konja se obično pojavljuju neposredno prije ili istovremeno s pojavom bolesti u ljudi te na taj način prikupljeni podaci imaju ograničenu vrijednost u smislu provedbe protuepidemijskih mjera. Podaci koji se prikupe nakon utvrđivanja groznice Zapadnog Nila u ljudi dakako imaju, u tom smislu, još manju vrijednost.

Aktivni nadzor predstavlja uspostavu sustava praćenja serokonverzije u sentinel životinja i dokaz uzročnika u ptica odnosno vektora. Osobito važna prednost aktivnog nadzora je mogućnost predviđanja mjesta i vremena nastanka epidemije u ljudi i njezinog sprječavanja protuepidemijskim mjerama. Glavni nedostatak ovog sustava nadzora je cijena uspostave i izvedbe te tehnička zahtjevnost. Primjerice, praćenje serokonverzije u ptica je izrazito osjetljiva metoda, međutim praćena logističkim i tehničkim poteškoćama u izvođenju. Nedostatak ove metode je i još nedovoljno poznavanje značaja dobivenih podataka, odnosno ne zna se točno koje su to granične vrijednosti iznad kojih će doći do pojave oboljenja u ljudi. Po drugoj strani praćenje serokonverzije u konja je daleko jeftinije i tehnički manje zahtjevno, međutim umnogome ovisi o raspodjeli populacije konja u pojedinoj državi, dostupnosti uzoraka, ali i endemizaciji uzročnika u pojedinim područjima te visokoj seroprevalenciji kada je teško pratiti serokonverziju.

Zaključno, sustav nadzora svakako mora odgovarati epidemiološkim/epizootiološkim osobitostima pojedine države ili područja kao i razlikama u klimatološkim i geografskim značajkama. Osnova učinkovitosti je u koordiniranim aktivnostima stručnjaka iz različitih područja. Na državnoj razini bitno je integriranje postojećih sustava praćenja zaraznih bolesti u ljudi i životinja dok, na razini Europe i svijeta, budućnost leži u međusobnoj harmonizaciji sustava praćenja na razini država te uspostavljanja globalne mreže praćenja bolesti Zapadnog Nila te emergentnih zaraznih bolesti općenito.