Termotolerantni Campylobacter spp. – uzročnici kampilobakterioze (II. dio)

I. dio

Marina Mikulić*, Andrea Humski, B. Njari, M. Ostović i Ž. Cvetnić

Dr. sc. Marina MIKULIĆ*, dr. med. vet., poslijedoktorandica, (dopisni autor, e-mail: mikulic@veinst.hr), dr. sc. Andrea HUMSKI, dr. med. vet., znanstvena savjetnica, naslovna docentica, dr. sc. Željko CVETNIĆ, dr. med. vet., akademik, Hrvatski veterinarski institut, Zagreb, Hrvatska; dr. sc Bela NJARI, dr. med. vet., redoviti profesor, dr. sc. Mario OSTOVIĆ, dr. med. vet., docent, Veterinarski Fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska

▲

Uvod

---

Tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća termotolerantna bakterija Campylobacter (C.) jejuni po prvi puta je prepoznata kao uzročnik kampilobakterioze u ljudi (Altekruse i sur., 1999.). Glavni izvor obolijevanja ljudi je potrošnja nedovoljno toplinski obrađenog mesa peradi, prije svega mesa tovnih pilića.
Prema podatcima službenih laboratorija za kontrolu hrane, u Republici Hrvatskoj je 2012. godine ustanovljena prisutnost Campylobacter spp. u 5% uzoraka hrane (MP i HAH, 2013.). Kampilobakterioza se primarno smatra želučano-crijevnim oboljenjem, a u rijetkim slučajevima bakterije uzrokuju septikemiju i/ili ostale komplikacije bolesti. Prijava bolesti u ljudi obvezna je u našoj zemlji od 2007. godine, a broj potvrđenih slučajeva kampilobakterioze iz godine u godinu raste. Ukupno su u Republici Hrvatskoj 2015. godine prijavljena 1.371 slučaja oboljelih, što ovu zoonozu, nakon salmoneloze, svrstava na drugo mjesto po učestalosti (OIE WAHIS, 2016.).

▲

Prisutnost kampilobaktera u pilećem mesu, ostalim vrstama hrane i vodi za piće

Pileće meso predstavlja jeftin i lako dostupan izvor visokokvalitetnih bjelančevina, bogat esencijalnim aminokiselinama, vitaminima i mineralima. Potrošnja pilećeg mesa, kao i njegovih proizvoda, često se povezuje sa slučajevima akutne kampilobakterioze, naročito u djece te starijih i imunosupresivnih osoba.
Dioksinska kriza 1999. godine u Belgiji imala je za posljedicu povlačenje svježeg pilećeg mesa s tržišta, nakon čega je uslijedio pad broja slučajeva ljudi oboljelih od kampilobakterioze, čime je po prvi puta pileće meso prepoznato kao glavni izvor ove bolesti u ljudi (Vellinga i Van Loock, 2002.). Isto tako, prilikom ponovnog puštanja svježeg pilećeg mesa u prodaju na tržištu Islanda 1996. godine, gdje se do tada plasiralo jedino smrznuto meso peradi, zabilježena je znatno veća incidencija kampilobakterioze te porast broja slučajeva kampilobakter-pozitivnih trupova peradi. Uvođenjem zaštitnih mjera koje su uključivale pooštrene biosigurnosne mjere na farmama te obvezno smrzavanje mesa tovnih pilića podrijetlom od dokazano pozitivnih jata, na Islandu je 2000. godine broj oboljelih ljudi od kampilobakterioze i postotak pozitivnih trupova znatno smanjen (Stern i sur., 2003.).

Luber i Bartelt (2006.) su dokazali da je broj ovih mikroorganizama na površinama mesa tovnih pilića značajno veći u odnosu na unutrašnjost. Svježa piletina često je onečišćena bakterijama roda Campylobacter, a njihov broj može iznositi i više od 10⁸ cfu/g (Engl. colony forming unit/gram). Istraživanjem ambalaže na tržištu u koju su bili pakirani pileći trupovi, dokazana je njihova prisutnost i na vanjskim dijelovima ambalaže, koja isto tako može postati izvor križnog onečišćenja (Burgess i sur., 2005.). Rezultati istraživanja Mikulić i sur. (2016.) pokazali su visoku prevalenciju termotolerantnih kampilobaktera (73.86%) u svježem pilećem mesu na području Republike Hrvatske, s C. jejuni (53.53%) kao najzastupljenijom vrstom, a slijedila ju je C. coli (15.35%), što je u suglasju i s rezultatima drugih istraživanja provedenim kako u zemljama Europske unije tako i u ostatku svijeta.

Bakterije roda Campylobacter ne rastu pri vrijednostima sobne temperature, tako da glavnu opasnost u domaćinstvu i ugostiteljstvu predstavlja križno onečišćenje svježe i hrane spremne za potrošnju kako izravno tako i neizravno preko ruku, radnih površina, kuhinjskih pomagala, kao i nedovoljno toplinski obrađena onečišćena svježa hrana.
Priprema svježeg mesa na roštilju, uslijed križnog onečišćenja svježeg i pečenog mesa, kao i nedovoljna toplinska obrada hrane prilikom roštiljanja, važni su čimbenici rizika (Allerberger i sur., 2003.). Iako su po prirodi termotolerantni, kampilobakteri se lako inaktiviraju toplinskom obradom i ne mogu preživjeti postupak pasterizacije i uobičajenu kulinarsku pripremu (Konkel i sur., 1998.). Uporaba nedovoljno toplinski obrađene pileće jetre jedan je od prepoznatih rizika od pojave kampilobakterioze u ljudi (Schorr i sur., 1994.). U istraživanju mogućnosti križnog onečišćenja tijekom pripreme ručka od svježeg pilećeg mesa, bakterije Campylobacter izdvojene su s ruku osoba, drški pećnice, radne površine i daske u onim kuhinjama gdje su istovremeno ove bakterije izdvojene i u uzorcima pilećeg mesa (Gorman i sur., 2002.). Zanimljivo je da prilikom istraživanja kuhinjskih krpa u domaćinstvima u Velikoj Britaniji, Campylobacter spp. nije izdvojen u 1.009 pretraženih uzoraka (ACMSF, 2005.).

Broj kampilobaktera u kuhinji može se učinkovito smanjiti nizom higijenskih mjera poput temeljitog čišćenja radnih površina, suđa i pomagala, uz uporabu deterdženta, vruće vode i dezinficijensa.
Preporučenim mjerama u domaćinstvu za uništavanje patogenih bakterija, kao što su, primjerice, salmonele, također se inaktiviraju i kampilobakteri.
Cogan i sur. (1999.) ustanovili su da je uporaba vruće vode i dezinficijensa (hipoklorit) učinkovitija u čišćenju onečišćenih radnih površina od vruće vode i deterdženta. Važan čimbenik u sprječavanju širenja kampilobakterioze u ljudi jest temeljito i redovito pranje ruku nakon rukovanja i obrade svježeg mesa.
Pranje ruku sapunom smanjuje opasnost od želučano-crijevnih oboljenja za gotovo 50% (Curtis i Cairncross, 2003.). Tako Tofant (2005.) navodi da je higijena ruku u veterinarskoj praksi važan čimbenik u svim djelatnostima.

Utvrđeno je da u uzorcima svježeg pilećeg mesa kampilobakteri mogu preživjeti u hladnjaku, u vlažnim uvjetima, pri temperaturi od 4 °C više tjedana (Haddad i sur., 2009.), dok u vodenom okolišu pri 20 °C prežive do nekoliko dana (Terzieva i McFeters, 1991.).
Pohranjivanjem trupova tovnih pilića pri temperaturi smrzavanja od -20 °C značajno se smanjuje broj kampilobaktera, pri čemu je on relativno postojan od 31-og do 220-og dana nakon smrzavanja (Georgsson i sur., 2006.). Mikroaerofilni Campylobacter spp. osjetljivi su na kisik i njegove redukcijske produkte te tako oksidativni stres pridonosi uništavanju ovih bakterija tijekom postupaka smrzavanja i odmrzavanja (Stead i Park, 2000.). Optimalna pH vrijednost za njihov rast iznosi 6,5-7,5, dok im je rast onemogućen pri pH manjem od 4,9 ili višem od 9,0. Najmanji aktivitet vode potreban za rast iznosi ≥ 0,987 (2% NaCl) (Silva i sur., 2011.). Ovi mikroorganizmi su osjetljivi na isušivanje, no određeno vrijeme mogu preživjeti u suhoj drvenoj kuhinjskoj dasci za rezanje (Cools i sur., 2005.). U koži pilećeg mesa, u odnosu na samo meso, bakterije preživljavaju u većem broju pri temperaturi od 4 °C, u usporedbi s temperaturom od -3 °C tijekom 11 dana pa je prevalencija kampilobaktera veća u proizvodima od pilećeg mesa s kožom, nego u otkoženom mesu (Davis i Conner, 2007.).

Ostale vrste hrane isto tako mogu biti onečišćene kampilobakterima. Za razliku od mesa tovnih pilića, pureće (Zhao i sur., 2001.), pačje i guščje meso sadrže znatno manji broj ovih bakterija (Kwiatek i sur., 1990.). Potrošnja sirovog ili toplinski nedovoljno obrađenog mlijeka, često prilikom posjeta i kušanja mlijeka na samim farmama, predstavlja veliki uzrok izbijanja kampilobakterioze u ljudi (Gillespie i sur., 2003.). Mlijeko je obično nedovoljno toplinski obrađeno i/ili onečišćeno izmetom, a prisutnost bakterija dokazana je i kod pojave mastitisa u krava. Čuk i sur. (1987.) su utvrdili da u kiselomliječnim proizvodima, poput jogurta, kampilobakteri nisu sposobni preživjeti. Prevalencija kampilobaktera u svježem goveđem, janjećem i svinjskom mesu manja je od one u mesu peradi (Little i sur., 2008.), iako su kampilobakteri čest nalaz prilikom pretraga izmeta stoke (Stanley i Jones, 2003.). Smatra se da je prisutnost ovih bakterija u uzorcima školjkaša posljedica onečišćenja vode (Wilson i Moore, 1996.), a čest nalaz C. lari u različitim vrstama morske hrane dovodi se u vezu s galebovima kao rezervoarima uzročnika koji izmetom onečišćuju vodu koja tada predstavlja rizik za širenje bolesti (Moore i sur., 2002.). Voće i povrće može u rijetkim slučajevima biti onečišćeno kampilobakterima kao posljedica uporabe stajskog gnojiva ili onečišćene vode te je u Nizozemskoj utvrđena prevalencija od 0,23% (Verhoeff-Bakkenes i sur., 2011.).

Različita istraživanja su pokazala da prisutnost češnjaka u hrani djeluje inaktivirajuće na kampilobaktere.
Tako su nakon umjetnog onečišćenja maslaca bez češnjaka kampilobakteri preživjeli u proizvodu, za razliku od onih inokuliranih u maslac s dodatkom češnjaka gdje se naknadno više nisu mogli izdvojiti (Zhao i sur., 2000.).
Ustanovljeno je da koncentrat češnjaka, odnosno njegovi organosumporni sastojci i polifenoli imaju baktericidni učinak na C. jejuni (Lu i sur., 2011.), a dialil-sulfit jaki antimikrobni učinak kako na bakterije tako i na stvorene biofilmove (Lu i sur., 2012.). Abramovič i sur. (2012.) dokazali su učinak ekstrakta ružmarina u smanjenju broja C. jejuni u pilećem mesu.

▲

Kampilobakterioza u ljudi i njezino liječenje

Istraživanjem Black i sur. (1988.) provedenim na zdravim dobrovoljcima utvrđena je infektivna doza C. jejuni od 800 bakterijskih stanica, dok Robinson (1981.) prikazu slučaja navodi infektivnu dozu od 500 i manje organizama. Hofreuter i sur. (2006.) sekvenciranjem genoma izrazito patogenog soja C. jejuni 81-176 utvrdili su njegove posebne genetske osobine odgovorne za razliku u patogenosti između sojeva iste vrste.

Važna odlika kampilobakterioze jest njezina sezonska pojavnost, koja svoj vrhunac u područjima umjerene klime doseže u kasno proljeće i rano ljeto (svibanj do srpanj) (Nylen i sur., 2002.).
Postoji više mogućih objašnjenja za pojavu sezonalnosti. Tako je istraživanje u Danskoj pokazalo da su klimatski uvjeti kao što su visoke temperature četiri tjedna prije nastupa infekcije mogući način za predviđanje pojavnosti oboljenja u ljudi (Patrick i sur., 2004.). Osim toga, sezonska pojavnost kampilobakterioze povezuje se i s većom prevalencijom onečišćenog pilećeg mesa, migracijom divljih ptica, zatim većim brojem kućnih muha i ostalih kukaca, kao i novookoćenih štenaca (Humphrey i sur., 2007.), promjenama u ljudskim aktivnostima tijekom toplijeg razdoblja, poput roštiljanja i povećane rekreacije u prirodi (Nylen i sur., 2002.).

Kampilobakterioza kod osoba zdravog imunološkog sustava je blaga, samolimitirajuća bolest, koja se očituje vodenastim i/ili krvavim proljevom (Altekruse i sur., 1999.). Uobičajeno razdoblje inkubacije iznosi 24-72 sata, a može se produžiti i do tjedan dana. Najvažniji klinički simptomi uključuju akutni proljev, praćen jakim abdominalnim grčevima i povišenom tjelesnom temperaturom, s mogućom glavoboljom i bolovima u mišićima.
Proljev je u početku vodenast, a kasnije često postaje krvav. Najintenzivniji simptomi traju prvih 24-48 sati uz postupno smirivanje kroz daljnjih tjedan dana. Pacijenti mogu izlučivati uzročnika izmetom i do nekoliko tjedana nakon infekcije. Bolest je teško klinički razlikovati od ostalih akutnih crijevnih infekcija, poput salmoneloze i šigeloze pa se konačna dijagnoza temelji na dokazu bakterija u izmetu bolesnika (Blaser, 1997.). Naknadne posljedice bolesti mogu nastati kao komplikacija gastroenteritisa te rjeđe zbog pretjerane imunološke reakcije organizma. Kao posljedica širenja bakterija izvan želučano-crijevnog sustava javljaju se: kolecistitis, pankreatitis, peritonitis, kao i jaka želučano-crijevna krvarenja. Rijetko se javljaju: septikemija, meningitis, artritis, osteomijelitis i endokarditis (Acheson i Allos, 2001.). Kao posljedica infekcije mogu se javiti i sljedeći sindromi: Guillain-Barré sindrom, hemolitično-uremični sindrom (HUS) i Miller-Fisher sindrom koji se smatra jednim od podtipova Guillain-Barré sindroma.
Guillain-Barré sindrom je akutna, bilateralna, ascendentna paraliza koja se tipično javlja 1-3 tjedna nakon pojave proljeva (Allos i sur., 1998.). Campylobacter-inducirani reaktivni artritis, ili Reiter-ov sindrom, javlja se u prosjeku dva tjedna nakon pojave proljeva i uobičajeno zahvaća više od jednog zgloba, najčešće koljena, gležnjeve, zglobove ruku i donji dio leđa (Hannu i sur., 2002.). Uz termotolerantne Campylobacter spp. koji uzrokuju opisane simptome kampilobakterioze.
C. fetus može prouzročiti infekciju reprodukcijskih organa te posljedično pobačaj i neplodnost, prije svega u goveda i ovaca, zatim septikemiju i pobačaj u ljudi (Humphrey i sur., 2007.) te rjeđe intestinalnu kampilobakteriozu u ljudi (Bullman i sur., 2011.). Pojedine vrste opisane su kao uzročnici periodontalnih oboljenja u ljudi (C. rectus, C. showae, C. gracilis, C. rectus), dok za primjerice vrste C. lanienae i C. insulaenigrae nije dokazana povezanost s oboljenjima ljudi i/ili životinja (Humphrey i sur., 2007.).

U razvijenim zemljama od kampilobakterioze najčešće obolijevaju djeca do jedne godine starosti te mladi u dobi od 15 do 30 godina. U zemljama u razvoju većinom obolijevaju djeca u dobi do pet godina starosti te stopa obolijevanja opada s dobi, vjerojatno zbog stvaranja imuniteta (Blaser, 1997.).

Obolijevanje dojenčadi posljedica je još nedovoljno razvijenog imunološkog sustava i prvog susreta s bakterijom.
Češće obolijevanje mladih muškaraca, u odnosu na istu starosnu skupinu žena, dovodi se u vezu s nepravilnim navikama u postupanju s hranom. Smrtnost kao posljedica kampilobakterioze je rijetka i zabilježena je najčešće kod imunokompromitiranih pacijenata, djece i starijih osoba. Izbijanja zaraze su rijetka i dovode se u vezu s potrošnjom sirovog mlijeka i onečišćenim vodama. Oboljenja su uglavnom sporadične prirode i javljaju se prije svega zbog nepravilne pripreme onečišćene hrane, sirovog mlijeka, onečišćene vode i svježeg povrća, uslijed kontakta s inficiranim psima i mačkama, kao i nakon inozemnih putovanja (Altekruse i sur., 1999.).

Liječenje kampilobakterioze je simptomatsko i obično podrazumijeva rehidraciju i nadoknadu elektrolita, dok se liječenje antibioticima (makrolidima, tetraciklinima, eritromicinom i (fluoro) kinolonima) provodi samo u težim slučajevima bolesti. U istraživanju liječenja kampilobakterijskog enterokolitisa na 60-ero oboljele djece u dobi od jednog mjeseca do 7 godina starosti, jednokratno primijenjen azitromicin pokazao se sigurnim i učinkovitim u liječenju u usporedbi s višekratnim dozama eritromicina koje predstavljaju lijek izbora u ovoj skupini bolesnika (Vukelić i sur., 2003.). Česta je pojava otpornosti kampilobaktera na eritromicin, (fluoro) kinolone i tetracikline, što jako otežava liječenje prilikom pojave težih slučajeva bolesti. Utvrđena je jaka veza između pojave otpornosti i uporabe antibiotika u intenzivnim uzgojima životinja. Uporaba antibiotika, posebno fluorokinolona, kao promotora rasta peradi u intenzivnim uzgojima Europe i Sjeverne Amerike rezultirala je porastom antimikrobne otpornosti (Alfredson i Korolik, 2007.).
Prema podatcima istraživanja otpornosti izolata C. jejuni iz svježeg pilećeg mesa na tržištu Danske najveća otpornost utvrđena je za tetracikline, zatim nalidiksičnu kiselinu te ciprofloksacin, dok je otpornost na fluorokinolone u opadanju zbog ograničenja njihove primjene u industriji (Andersen i sur., 2006.).

Epidemiološka istraživanja pokazuju da se kao rezultat infekcije kampilobakterima može razviti imunitet, koji može spriječiti pojavu simptoma bolesti, ali neće nužno djelovati zaštitno u sprječavanju kolonizacije. Otpornost na kampilobakterijski enteritis stvara se kod osoba koje su često profesionalno izložene bakterijama roda Campylobacter, kao što su doktori veterinarske medicine, radnici na farmama ili u klaonicama (Wassenaar i Blaser, 1999.).

U razdoblju od 1994. do 2002. godine kampilobakterioza je dokazana u 1.632 bolesnika hospitalizirana u klinici za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević, Zagreb te je po kliničkim osobitostima bila jednaka onima opisanim u drugim razvijenim zemljama. C. jejuni utvrđen je u 71,7% slučajeva, a C. coli u njih 28,3%. Najveći broj oboljelih zabilježen je u skupini djece mlađe od tri godine, potom u skupini od 18 do 29 godina, pri čemu su muškarci prevladavali u svim skupinama osim u onoj s bolesnicima starijim od 60 godina. Najveći broj oboljelih hospitaliziran je tijekom lipnja i kolovoza (Balen Topić i sur., 2007.).
Istraživanja provedena tijekom 2007. godine na području Primorsko-goranske županije dokazala su incidenciju kampilobakterioze od 116,24 na 100.000 stanovnika u skupini bolesnika od 20 do 29 godina i od 669,21 na 100.000 u djece dobi do 4 godine. C. jejuni potvrđen je u 90% bakterijskih izolata, a C. coli u preostalih 10%, s najviše primoizolata tijekom srpnja i kolovoza (Đurić i sur., 2007.).

▲

Sažetak

---

U zemljama Europske unije kampilobakterioza je najučestalija bolest koja se prenosi hranom, a kao najčešći izvor zaraze smatra se svježe pileće meso. U Republici Hrvatskoj ova zoonoza je svrstana na drugo mjesto po učestalosti nakon salmoneloze. S obzirom na to da se kampilobakteri lako inaktiviraju toplinskom obradom, glavni rizik od obolijevanja prilikom pripreme hrane predstavlja križno onečišćenje svježe i hrane spremne za potrošnju kako izravno tako i neizravno. Broj kampilobaktera na onečišćenim površinama učinkovito se smanjuje uobičajenim higijenskim mjerama u domaćinstvu, dok se broj u pilećem mesu smrzavanjem značajno smanjuje. U područjima umjerene klime bolest se u ljudi najčešće javlja u razdoblju od svibnja do srpnja, uglavnom u obliku sporadičnih slučajeva. Obolijevaju prije svega djeca do jedne godine starosti te mladi u dobi od 15 do 30 godina. Bolest se očituje pojavom vodenastog i/ili krvavog proljeva praćenog jakim abdominalnim grčevima i povišenom temperaturom, s mogućom glavoboljom i bolovima u mišićima, uz rijetko naknadne posljedice. Konačna dijagnoza temelji se na dokazu bakterija u izmetu bolesnika. Liječenje je simptomatsko, a antibiotici se primjenjuju samo u težim slučajevima.
Ključne riječi: termotolerantni Campylobacter spp., hrana, klinička slika, liječenje

Literatura [… prikaži]

▲

Thermotolerant Campylobacter spp. – Causative Agents of Campylobacteriosis (Part II.)

---

Marina MIKULIĆ, DVM, PhD, Post-doctoral Researcher, Andrea HUMSKI, DVM, PhD, Scientific Advisor, Assistant Professor, Željko CVETNIĆ, DVM, PhD, Academician, Croatian Veterinary Institute, Zagreb, Croatia; Bela NJARI, DVM, PhD, Full Professor, Mario OSTOVIĆ, Assistant Professor, Faculty of Veterinary Medicine, University of Zagreb, Croatia

---

In European Union Member States, campylobacteriosis is the most prevalent food-borne disease with poultry meat as the most common cause of infection. In the Republic of Croatia, campylobacteriosis ranks as the second most prevalent zoonosis, immediately following salmonellosis. As campylobacters are easily inactivated by thermal processing, the main risk of illness while preparing food is the direct or indirect cross-contamination of fresh food and food ready for consumption.
Campylobacter counts on contaminated surfaces can be efficiently reduced by general household hygiene measures, while their count in poultry meat is significantly reduced by freezing. In temperate climate areas, the disease usually occurs in humans from May to July, mostly as sporadic cases. Children under one year of age and young individuals aged 15-30 years are most frequently involved.
The clinical picture of campylobacteriosis is predominated by watery and/or bloody diarrhoea accompanied by severe abdominal cramps and fever, possibly with headache and myalgia, rarely with later sequels. The definitive diagnosis is based on the evidence of bacteria in the patient’s stool. Treatment is symptomatic and antibiotics are administered only in severe cases.
Key words: Thermotolerant Campylobacter spp., Food, Clinical picture, Treatment