Petar DŽAJA
Dr. sc. Petar Džaja, dr. med. vet., redoviti profesor, Veterinarski fakultet Zagreb
Na trenutke postavljam pitanje jesam li u pravu kad o ovim stvarima pišem i govorim kao pojedinac, ne trebam li se priključiti većini koja vidi da bi neke stvari trebale biti bolje, ali iz različitih razloga šuti. No, jedina namjera mi je, bez prozivanja bilo koga, da ukažem da nešto nije u redu, odnosno da je nešto teško razumljivo, teško primjenljivo i neusklađeno sa zakonom, da nas nema gdje bismo trebali biti, da smo izbačeni iz nekih poslova neopravdano, da smo u nekim poslovima maksimalno podcijenjeni i slično. Ako probleme ne uočimo, ako o njima ne pišemo i ne govorimo, ne možemo niti očekivati da ćemo ih riješiti.
A zbog ovih rješivih problema, za koje smo svjesni da postoje ponekada postajemo glavna vijest dnevnih glasila na osnovi kojih se najčešće dobiva loš dojam o našoj prelijepoj struci. Želim reći da dvosmisleni ili teško razumljivi članci pojedinih normativnih akata ponekad dovedu kolege inspektore u zablude, pa istu stvar tumače na različite načine, zbog čega se postavlja pitanje “Zašto se iz pojedinih članaka te dvosmislenosti ne izbace ili poprave?”
Tako nije rijetkost da se pojedini članci nekog pravilnika različito tumače, ne opravdano (ne zbog različite epizootiološke situacije), zbog čega se postavlja pitanje “Živimo li u državi na čijem teritoriju vrijede isti zakonski propisi koji reguliraju veterinarsku djelatnost?” Davno smo učili i ako nismo znali da Ustav RH u čl. 5. st. 1 navodi: „u RH zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi s Ustavom i zakonom“, redovito smo padali na ispitu. Prostor ove rubrike ne dopušta kao ni njen naslov nabrajanje svih gore navedenih slučajeva, ali ipak ostavljamo jedan da usporedite je li to tako kako nalaže temeljni zakon naše države, Ustav.
Zakon o veterinarstvu (NN 41/07) u čl. 111 st.2 navodi: „postavljanje dijagnoze, propisivanje lijeka, liječenje, kirurške, porodiljske i druge zahvate na životinjama, promet veterinarskih lijekova, veterinarski pregled i kontrolu te druge poslove veterinarskog javnog zdravstva obavlja samo doktor veterinarske medicine“.
Pravilnik o uvjetima kojima moraju udovoljavati veterinarske organizacije, veterinarska praksa i veterinarska služba u sustavu provedbe veterinarske djelatnosti (NN 45/09, 80/10 i 153/11) u čl. 43 st. 9 navodi: “Veterinarska organizacija, veterinarska praksa i veterinarska služba u kojima postoji potreba za obavljanje kirurških zahvata na otvorenim tjelesnim šupljinama, dubokom mišićju, kostima i zglobovima i malih životinja, mora imati veterinara sa završenim poslijediplomskim studijem iz područja biomedicine i zdravstva, znanstveno polje veterinarske medicine, grana kliničke znanosti, specijalistički studij iz Kirurgije, ortopedije i oftalmologije s anestezijom ili specijalistički studij Patologije i uzgoj domaćih mesoždera, odnosno odgovarajuću stručnu kvalifikaciju u skladu s posebnim propisima o priznavanju inozemnih kvalifikacija.” Napominjemo da isti pravilnik pod malim životinjama podrazumijeva mesojede i životinje čije se meso ne koristi za prehranu ljudi (žirafa, nilski konj, krokodil, slon i sl.).
Uz ostavljenu mogućnost usporedbe prosuđivanja je li pravilnik proistekao iz Zakona, postavlja se pitanje postoji li ovdje nekakav vid diskriminacije gdje pojedine kirurške zahvate na velikim životinjama mogu obavljati, nazovimo to grubo, obični veterinari, a na malim životinjama veterinari specijalisti, iako je definicija po navedenom pravilniku malih i velikih životinja u najmanju ruku smiješna. Znam da ćete reći da ste davno naučili iz sudskog veterinarstva da specijalističke zahvate ne moraju obavljati veterinari, ali ako se njih prihvate, moraju ih obaviti po svim pravilima struke, kao i da navedeni pravilnik niti jednom rečenicom ne zabranjuje veterinarima specijalistima obavljanje navedenih kirurških zahvata na kravama, konjima i drugim velikim životinjama. No, temeljno je pitanje zašto je ozakonjeno da veterinari specijalisti nešto rade samo na malim životinjama kada se u temeljnom zakonu veterinarske djelatnosti (Zakon o veterinarstvu) tako ne navodi.
Ovakvih primjera ima još, npr. pregled kod utovara i istovara, klanja životinja i sl. Veterinarska medicina na našim prostorima u posljednje vrijeme strašno je napredovala u liječenju malih životinja, u odnosu čovjeka prema životinjama, što je sve popraćeno zakonskom regulativom, ali postavlja se pitanje nisu li dosadašnje operacije koje su izveli „obični veterinari“ na navedenim životinjama napravile nestručne osobe, iako je u zakonu ovo bilo regulirano tada, kao i danas.
Na osnovi svega postavlja se logično pitanje, zašto u pravilniku nije navedeno da preglede životinja i lešina, patohistološku i druge pretrage za koje treba šire ili barem isto znanje mogu obavljati samo specijalisti. Kad bi odgovor bio potvrdan, a što bi bilo logično, postavilo bi se nadalje pitanje što bi veterinar mogao raditi nakon završenog Veterinarskog fakulteta te koliko bi uz već izgubljeni sjaj teško stečena diploma bila još manje sjajna.
Zaključak je jasan, vratiti diplomi stari sjaj, ili uvesti da sve gore navedene poslove obavljaju samo specijalisti i to ne samo na malim već i na velikim životinjama kako bi se izbjegla spomenuta diskriminacija s obzirom na veličinu životinje te izbjegao interes pojedinaca, odnosno skupina.
Ima stavaka u pojedinim pravilnicima koji su stručno neopravdani, ponekad teško provedivi, pa se postavlja pitanje zašto ih ne izbaciti kako ne bi dovodili veterinarske inspektore u situaciju da rade zakonom dopuštene poslove koji su suprotni pravilima struke koju reguliraju ti zakoni.
Duboko sam uvjeren da će ovo što pišem naići na plodno tlo, imajući potpuno razumijevanje da su u većini slučajeva objektivni razlozi zašto je to tako. U pregovorima, bili smo prisiljeni neke akte donijeti nabrzinu (nekada su samo prevedeni postojeći pravilnici drugih država ne vodeći računa jesu li kod nas primjenljivi i jesu li usklađeni s našim zakonom), što ne znači da se oni danas ne trebaju mijenjati s ciljem lakše razumljivosti, provodljivosti i zakonske usklađenosti. Za ovu situaciju u nekim segmentima objektivni su razlozi zbog čega ne treba prozivati nikoga, ali objektivno je reći da smo za neke loše stvari u našoj struci krivi sami mi te se postavlja moralno i etično pitanje “Imamo li pravo šutjeti, odnosno je li moralno ako se nešto zna da nije dobro, to ne izmijeniti, odnosno popraviti?”
No, ne mogu ne napisati da zbog svega navedenoga ponekada za ovakvu situaciju odgovaraju životinje – i to nekada neopravdano – plaćajući glavom. Uz napomenu da smo neke poslove izgubili (stočarski inspektor, utovar i istovar i dr.), da bismo u nekima trebali biti (sanitarni inspektori), da smo u nekim podcijenjeni (cijena inspektorskih pregleda životinja u klaonici), postoje i drugi mnogobrojni problemi pred kojima nemamo pravo stajati prekriženih ruku, kako zbog naših prethodnika koji su se i te kako „borili“ da imamo ovo što imamo, tako i zbog nadolazećih generacija kojima u svakom pogledu trebamo ostaviti uređenu veterinarsku djelatnost.
Uvijek je lakše kritizirati negoli nešto dobro napraviti, pa da ne budem isključivo ovaj prvi, predlažem da se struka „ujedini“ iznoseći na stol sve probleme s namjerom da se oni riješe na dobrobit naše struke, vlasnika životinja, odnosno naše države. Probleme treba evidentirati ne obazirući se na nedodirljive pojedince (diranje u sukob interesa) već samo na opće dobro. Da bi se isti uočili, treba čuti glas terena i njegovu problematiku (sve djelatnike veterinarske djelatnosti, vlasnike životinja), ali na način da se problematika s terena razradi po županijama, zatim glas fakulteta, instituta, uprave, i dr.
Nakon evidentiranja navedenih problema kojih ima, treba napraviti plan i program njihova rješavanja. Treba svakom problemu pristupiti ozbiljno sagledavajući njegovu etiologiju, to jest proizlazi li on zbog toga što zakonski nije reguliran, što je akt koji ga regulira u kontradikciji s temeljnim zakonom, što je nerazuman, neprovediv ili zbog nečega drugoga. U nastojanjima da se svi problemi evidentiraju očekivati je nove probleme, a osnovni problem bit će tko će biti taj koji će koordinirati cijeli posao, odnosno tko će imati snage, znanja, hrabrosti i volje da se prihvati ovog posla, iako je zakonski jasno tko bi to trebao biti.
U uočavanju i iznošenju problema ne smiju ova upozorenja da nešto nije dobro, da bi nešto trebalo biti bolje, potaknuti one koji se smatraju pogođeni takvim konstatacijama na neke sankcije ili nešto slično. Na kongresima i skupovima ovo se ne može riješiti jer iz iskustva dobro znamo da je dvorana u kojoj se skup održava puna samo za vrijeme otvaranja. Nije bio mali broj veterinarski skupova na kojima su se iznosili problemi iz veterinarske djelatnosti, ali na žalost ostalo je samo na tome, nakon četiri godine na istom skupu nitko se nije zapitao jesu li uočeni problemi prije četiri godine riješeni, kako i od koga.
Brzina rješavanja ne smije ići na uštrb kvalitete, a dobiveni rezultati trebaju pomoći struci bez obzira na to odgovaraju li oni pojedincu, organizaciji, i sl. I na koncu, ovaj tekst završavam s napomenom „mali“ smo, ujedinjeni smo jači i samo tako možemo pokušati vratiti ono što smo nekada imali i radili, vratiti ugled i dostojanstvo te se naći tamo gdje nam je mjesto, odnosno tamo gdje ćemo posao obaviti najprofesionalnije.