Bolesti domaćih životinjaHrvatski veterinarski institutSlučaj iz prakseStručno usavršavanje

Tetanus ovaca i koza u Hrvatskoj

B. Šoštarić, I. Vicković, J. Tončić, Ž. Mihaljević i Svjetlana Terzić
Dr. sc. Branko ŠOŠTARIĆ, dr. med. vet., znanstveni savjetnik, dr. sc. Željko MIHALJEVIĆ, dr. med. vet., znanstveni suradnik, dr. sc. Svjetlana TERZIĆ, dr. med. vet., znanstvena savjetnica, Hrvatski veterinarski institut, Zagreb; dr. sc. Ivan VICKOVIĆ, dr. med. vet., viši asistent, mr. sc. Josip TONČIĆ, dr. med. vet., Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada, Zagreb

Prenešeno iz časopisa VETERINARSKA STANICA br.1/2011.[download/preuzmi pdf]

Uvod


Pregledom stručne literature objavljene u Hrvatskoj nismo našli niti jedan rad u kojem bi bio prikazan tetanus ovaca i koza kod nas.
U preglednom članku koji se odnosi na životinje klinički liječene od tetanusa na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu tijekom razdoblja od 1948. do 1965. (Mihaljević, 1966.), samo se jednom rečenicom spominje jedna koza koja je uginula kao pacijent.
Tijekom proteklih dvadesetak godina tetanus je na Odjelu za patologiju Hrvatskog veterinarskog instituta (HVI-a) višekratno dijagnosticiran u obje vrste malih preživača. Osnovom ovih pozitivno dijagnosticiranih slučajeva nemoguće je čak i približnom točnošću procijeniti incidenciju ove bolesti u ovaca i koza u Hrvatskoj, tako da ovom radu i nije cilj točan prikaz epizootiologije ove bolesti.
Ipak, pod realnom pretpostavkom da je na HVI dostavljen samo dio slučajeva uginule stoke od tetanusa, a da drugi dio uginulih nije upućen na pretragu, možemo s relativnom sigurnošću predmnijevati da se tetanus u našim stadima ovaca i koza javlja svake godine brojem uginuća koja predstavljaju gospodarski gubitak kojega treba izbjeći.
Činjenica da su prosektorima HVI-a dobro poznati anamnestički podatci s terena da je znatan broj grla stoke u odnosu na dijagnosticirane slučajeve (ovaca i koza), oboljele od tetanusa tijekom prvih kliničkih simptoma poklan iz nužde, još više podupire navedenu pretpostavku.
Zanimljivo, i svih 7 goveda i 6 svinja liječenih na Klinici Veterinarskog fakulteta opisanih u navedenom članku (Mihaljević, 1966.), upućeno je na klanje iz nužde.
Ovim radom želimo sistematizirano, neovisno o kronološkom slijedu dijagnostike pojedinih slučajeva prikazati tipične slučajeve tetanusa u našoj praksi kako bi ovo područje približili veterinarima praktičarima i time smanjili gospodarske gubitke od ove bolesti. Nastavni, općeniti prikaz tetanusa nema namjeru služiti kao pregledni članak koji obrađuje bolest, već samo doprinijeti boljem razumijevanju tetanusa u ove dvije vrste preživača.

Povijesni podatci o tetanusu


Tetanus je povijesno jedna od najranije poznatih bolesti u literaturi, a povjesničari medicine smatraju opis komplikacije traume glave čovjeka iz Edwin Smith-ovog papirusa datiranog oko 1.600 godina prije Krista prvim dostupnim opisom tetanusa u čovjeka (Miller, 1997., Halioua i sur., 2005.). U tekstovima koji se pripisuju samom Hipokratu (Majno, 1975.), tetanus je opisan u više pacijenata, a antički autor ga povezuje s određenim tipom rana, štoviše poznaje i jatrogeno prouzročen tetanus. Ime bolesti grčke je osnove, a i termin opistotonus za simptom bez kojega ni danas ne možemo dijagnosticirati ovu bolest datira upravo iz ovih opisa.
Iako je tetanus u ovaca i koza dobro poznat u općoj literaturi koja se bavi tim područjem (Hiepe, 1975., Jensen i Swift, 1982., Bosted i Dedie, 1996., Parker, 2001., Hindson i Winter, 2002.), iz nje nije moguće utvrditi kada je bolest u ovih životinjskih vrsta prvi puta opisana. Po analogiji s navedenim opisima bolesti kod ljudi, i uzimajući u obzir moderne spoznaje o tetanusu, možemo pretpostaviti da se bolest i kod ovaca i kod koza javljala još od faraonskog i antičkog doba, štoviše vjerojatno i u doba prve domestikacije životinja.
Koncem devetnaestog stoljeća, serijom znamenitih otkrića višebrojnih istraživača postavljeni su temelji razumijevanju tetanusa. Pokusno je dokazana prenosivost bolesti aplikacijom gnoja iz rane čovjeka oboljelog od tetanusa na kunića; iz povreda oboljelih izoliran je i identificiran Clostridium tetani; shvaćena je, usavršena, i uvedena u terapiju pasivna imunizacija.
Nekoliko godina nakon Prvog svjetskog rata razvijen je toksoid koji je u punu primjenu ušao tijekom Drugog svjetskog rata. Cijepljeno je mnogo milijuna vojnika, rezultirajući dokazanom, 100%-tnom zaštitom od tetanusa.

Definicija


Tetanus je akutna intoksikacija često smrtonosnoga ishoda prouzročena specifičnim egzotoksinom (tetanospazminom) bakterije Clostridium tetani resorbiranim u organizam iz lokalizirane infekcije ovim mikroorganizmom. Na bolest, iako s ponešto različitom osjetljivošću su osjetljivi svi sisavci uključujući i čovjeka, dok su ptice neusporedivo otpornije.

Proširenost i etiologija


Tetanus je svjetski ubikvitarna bolest, s nešto većom učestalošću u toplijim, a manjom u sjevernim dijelovima svijeta. Lokalno su prepoznata pojedina područja s višom incidencijom od susjednih, stvarajući ponešto laviranu sliku „distrikata“, ali niti blizu u smislu bedrenice. Postoje i pojedina područja u kojima se bolest uopće ne javlja, a razlog njegove potpune odsutnosti u jednom dijelu SAD-a (Anonymus, 1988.) nije do sada razjašnjen.
Clostridium tetani, Gram pozitivni sporogeni štapić je uobičajeni, apatogeni pripadnik crijevne flore biljojeda, odakle se gnojidbom širi u tlo, gdje može kao spora preživjeti desetljećima i biti aktiviran u povoljnim uvjetima specifičnih rana. Kao i ostali klostridiji strogi je anaerob, a spore su mu vrlo otporne na termičke metode sterilizacije. Prema nekim autorima (Bosted i Dedie, 1996.) spore pojedinih sojeva mogu preživjeti kuhanje u vodi čak 90 minuta. Kirurški instrumenti, da bi bili sterilni od spora Cl. tetani, trebaju biti sterilizirani u autoklavu na 121 °C tijekom 15 minuta (Cvetnić, 2002.).

Epizootiologija i patogeneza


Tetanus se u ovaca i koza pojavljuje uglavnom sporadično, iako se u pojedinim slučajevima javljaju štalske epizootije, i to uglavnom kod novorođenčadi ili nakon šišanja ili nekih drugih, uglavnom kirurških, masovnih zahvata na stadu.
Ulazna vrata infekta su najčešće duboke ubodne rane kontaminirane zemljom ili prašinom koja sadrži spore Cl. tetani. Gotovo da nema tla, osobito poljoprivrednog zemljišta koje nije kontaminirano sporama, a kako je infektivna doza spora vrlo mala, to je za infekciju s fatalnim ishodom dovoljno u ranu unijeti vrlo male količine zemlje ili prašine. U ranama u kojima se stvore anaerobni uvjeti spore klijaju, ali se ne šire organizmom u smislu lokalne invazije ili septikemije, već trajno ostaju lokalizirane, tvoreći najmanje tri egzotoksina od kojih je za nastanak tetanusnog grča važan jedino tetanospazmin, dok se uloga preostala dva toksina uglavnom povezuje sa stvaranjem lokalnih preduvjeta za razvoj mikroorganizma (Jones i sur., 1997.). Jednom se stvoreni tetanospazmin u organizmu iz rane širi na dva načina: centripetalno intraaksonalnim transportom, a kada mu koncentracija na mjestu umnažanja mikroorganizma dosegne određeni nivo i hematogeno.
Neovisno o načinu resorpcije toksično se djelovanje osniva na blokiranju otpuštanja inhibitora sinaptičkih podražaja što dovodi do spastičke paralize i tetaničkog spazma (Cotran i sur., 1989., Radostits i sur., 1999.). Antitoksin, koji djeluje preventivno prije početka simptoma, nakon njihovog početka potpuno je neučinkovit. Tetanospazmin je jedna od najtoksičnijih poznatih supstanci, s procijenjenom smrtnom dozom za čovjeka od 2,5 ng/kg. Nanogram je 10-9 g, a samo radi plastičnosti prikazat ćemo taj broj na drugačiji način: 0, 000 000 001 g.
Neovisno o soju Cl. tetani (postoje različiti sojevi) koji ga proizvodi tetanospazmin je imunološki jedinstven spoj što pruža mogućnost funkcionalne zaštite od svih sojeva nakon cijepljenja
toksoidom.

Klinička slika i patoanatomski nalaz


Nakon inkubacije koja obično traje 1-2 tjedna, u vrlo mladih životinja i znatno kraće, a kod odraslih u pojedinim slučajevima i znatno duže 2-3 mjeseca, prvi simptomi u ovaca i koza su ukočeno držanje glave, prekrivanje oka trećim očnim kapkom, zbog grča ispravljanje uški i repa. Životinja u početku bolesti jede i pije, ali vidno otežano i voda joj se ponekad pri pokušaju pijenja vraća na nos. Vrlo brzo, u roku od nekoliko sati do dan-dva dolazi do potpunog trizma, životinja ne može otvoriti usta, a usta joj se ni rukama ne mogu otvoriti. Poznati su pokušaji otvaranja usta polugom pri čemu usta nisu otvorena, ali je zbog trizma masetera frakturirana mandibula.
Životinja se koči u ekstremitetima, ne može leći pa tijekom napredovanja bolesti postrance padne i više ne može ustati. Glava i vrat se neprirodno savijaju prema natrag u opistotonus, znatno rjeđe u tortikolis, a noge su potpuno ispružene i grčevito ukočene u zglobovima, tako da ih je nemoguće razumnom silom flektirati. Životinju se podizanjem jedne noge može okrenuti na drugu stranu bez da se i jedan dio tijela flektira, kao da je drvena lutka. U ovakvom stanju preživi još koji dan i konačno ugine, najčešće od gušenja zbog grča dišne muskulature i ošita. U početku bolesti temperatura je normalna, da bi pod kraj mogla doseći i vrijednosti od 42 °C pa i više. Tetanus je uz insolaciju jedno od rijetkih stanja kod kojeg se tjelesna temperatura i poslije smrti može još neko vrijeme podizati, prelazeći nerijetko i 43 °C. Ovaj se fenomen tumači zagrijavanjem tijela zbog vrlo snažnog grča cjelokupne skeletne muskulature.
Patoanatomska slika kod lešina uginulih od tetanusa gotovo je jednaka netom opisanim kliničkim promjenama, koje se mogu utvrditi vanjskim pregledom na svježim lešinama životinja uginulih od tetanusa. Samo u oko polovice lešina nađu se rane koje bi mogle biti povezane s nastankom tetanusa, dok u druge polovice pretraženih, usprkos pažljivom traženju takve povrede nisu pronađene.
Ne postoje druge patoanatomske ili histopatološke promjene koje bi bile patognomonične za tetanus.
Sva konzultirana literatura koja se bavi područjem unisona je s opisanim kliničkim i patoanatomskim promjenama.
Iako su opisani u literaturi, laboratorijske postupke za moguću potporu kliničke dijagnoze, kao što su toksikološka potvrda toksina u tkivima ili bakteriološku pretragu rana smatramo od istraživačko-znanstvene vrijednosti i nećemo ih u ovom radu namijenjenom praktičarima dalje elaborirati.

Diferencijalna dijagnostika


Klinička slika kod uznapredovalog tetanusa toliko je karakteristična da se bolest može dijagnosticirati samom kliničkom inspekcijom.
U početnoj fazi bolest treba diferencirati od polioncefalomalacije (cerebrokortikalne nekroze), zbog čestog opistotonusa koji kod polioencefalomalacije nije popraćen trizmom i grčem ostale muskulature (Bosted i Dedie, 1996.) Živčani oblik enterotoksemije, kao i otrovanje strihninom mogu nalikovati tetanusu, ali zbog njihovog akutnog tijeka lako ih je razlikovati od tetanusa. Zarazni encefalitisi se ne bi u praksi trebali zamijeniti tetanusom.

Liječenje tetanusa u ovaca i koza


I uz rano poduzetu terapiju liječenje je teško ostvarivo u terenskim uvjetima, dugotrajno je, ekonomski za vlasnika neprihvatljivo, a smrt životinje je gotovo neizbježna tako da se u ovom radu nećemo osvrtati na liječenje.

Prevencija


Prevencija koja uključuje nespecifične i specifične mjere zaštite od temeljne je važnosti i u Raspravi ovoga rada prikazana je načinom koji najbolje zadovoljava naše uvjete, mogućnosti i potrebe.

Prikaz slučajeva


Tetanus novorođene janjadi

Tijekom sezone janjenja, početkom 2001. godine na HVI je na razudbu iz jednog stada zaprimljeno pet lešina sisajuće janjadi, i to prvom dostavom 3, a drugom koja je uslijedila tjedan dana kasnije još 2 dvije lešine.
Radilo se o velikom stadu ovaca miješanih pasmina, koje je brojilo preko 1.000 plotkinja. Ovce su tijekom pašnoga razdoblja bile držane na pašnjaku, a posljednja dva mjeseca su zbog vremenskih uvjeta i nadolazeće sezone janjenja smještene u štalu, gdje se i janje. Prema anamnestičkim podatcima plotkinje su klinički dobroga zdravlja i dobrog gojnog stanja, s indeksom ojanjene mladunčadi oko 1,5 janjadi po plotkinji.
Porodi u pravilu prolaze bez komplikacija, plotkinje se same janje bez pomoći i nadzora osoblja s farme, a majke uredno prihvaćaju živo ojanjenu vitalnu janjad.
Međutim, od samog početka sezone janjenja, unazad mjesec dana, znatan broj janjadi ugiba tijekom prvog tjedna života, u nekoliko slučajeva čak i oba janjeta iz legla. Pokušana je terapija antibioticima, sulfa-preparatima i vitaminima, ali bez vidljivih rezultata. Ugiba janjad u dobi od 2-3 pa do tjedan dana starosti. Janjad neko vrijeme nakon poroda uredno sisa, ali se onda ukoči, i ugine u postranom ležećem položaju nakon 1-2 dana bolovanja od početka bolesti. Vlasnici su primijetili neuobičajenu ukočenost janjadi još za života, a odmah nakon smrti „kao da su od jednog komada“. S ovakvim je simptomima u stadu tijekom mjesec dana ove sezone janjenja uginulo više od 100 janjadi.
Ostala janjad ne pokazuje nikakve znakove bolesti i dobro napreduje.
Prethodno uvođenju stada u štalu pod nije nastiran čistom slamom, već je stoka zbog lošeg vremena i prijevremeno od planiranog početka janjenja hitno smještena u neočišćenu štalu.
Vlasnici dostavljaju lešine kako bi se i laboratorijski utvrdila bolest bijelog mesa uzrokovana deficijencijom selena posumnjana po nekim konzultiranim stručnjacima stočarima.
Razudbom se na svih pet lešina janjadi, koja je prema procjeni pupkovine i izbijanja zuba bila ispod tjedan dana starosti nađe istovjetan nalaz, a sastoji se od vrlo izraženog opistotonusa, ekstenzije svih ekstremiteta, trizma i ukočene leđne muskulature. Unutarnjim nalazom niti u jednog janjeta u sirištu se nije našao mliječni koagulum, ali u tri janjeta se uočio jasan nalaz sadržaja probavljenog mlijeka u crijevu, dok u dva on izostaje. Sve su lešine dehidrirane.

Jatrogeni tetanus

Tijekom ljeta 2004. godine iz tri različita stada iz iste Županije HVI-u je na dijagnostiku upućeno sveukupno 8 lešina šilježica na razudbu, i to kako slijedi:
Stado br. 1, 4 šilježice, br. 2, 3 šilježice i br. 3, 1 šilježica.
Iz prva dva stada lešine su upućene s popratnom dokumentacijom nadležne veterinarske inspekcije, dok je lešinu iz stada br. 3 dostavio vlasnik osobno.
Vezano uz predmetne slučajeve, a na poziv veterinarske inspekcije koja je uputila lešine na pretragu prosektori HVI-a izašli su na teren gdje su od vlasnika prikupili anamnestičke podatke i obavili pregled stada.
Zajednički anamnestički podatak za sva tri stada, (potvrđen pripadajućom dokumentacijom) je da su ovce 10-tak dana prethodno početku bolesti bile markirane identifikacijskim ušnim markicama po nadležnoj službi.
Nakon markiranja šilježica koje su u registar upisane te godine određeni broj životinja u stadu je obolio od istih simptoma, koji su prema izjavi vlasnika bili: nemogućnost životinje da otvori usta, ukočenost nogu, zavrtanje glave prema leđima i zalijeganje na jednu stranu.
Životinje se usprkos različitim terapijama administriranim po vlasnicima, ali i nadležnim veterinarima nisu oporavile do smrti. Sve oboljele životinje su uginule nakon 3-5 dana bolovanja. Epizootiološki karakteristično za sva tri stada je to da su oboljele samo životinje koje su bile nedavno markirane, a niti jedna se životinja od markiranih prošle godine nije razbolila niti uginula.
U stadu br. 1, od sveukupno 30 markiranih, uginulo je 7 šilježica od čega 4 dostavljene HVI-u na razudbu, dvije zakopane na imanju, a jedna oboljela životinja je u trenutku pregleda stada bila još živa, tako da je klinički pregledana. Na dan pregleda šilježica je bolovala već treći dan, a nekoliko je sati prije pala i više se nije mogla ustati.
Slika 1. Fotografija bolesne šilježice iz stadaŽivotinja se nalazi u stanju općeg grča, s izraženim trizmom i izrazitom ekstenzijom ekstremiteta koji se ne mogu flektirati u zglobovima te s umjereno izraženim opistotonusom (Slika 1). Muskulatura nogu i leđa je vrlo tvrda na opip, a životinju se može okrenuti na drugu stranu bez fleksije uporištem samo na papak jedne noge (Slika 2). Bolesna šilježica eutanizirana je i razuđena u vlasnikovom dvorištu.
U stadu br. 2 osim 3 uginule životinje koje su dostavljene HVI-u uginule su još dvije životinje, koje su kao i u prethodnom slučaju zakopane na gospodarstvu.
U stadu br. 3 vlasnik izjavljuje da je dostavljena životinja na razudbu jedina oboljela i uginula, i da u stadu za sada nema drugih bolesnih životinja.
Svih 9, (8 u prosekturi HVI-a i jedna na terenu) razuđenih lešina imalo je vrlo karakterističan, uniforman patoanatomski nalaz pa ga iznosimo kao cjelinu.
Slika 1. Fotografija bolesne šilježice iz stadaSve lešine su izrazito ekstendiranih svih ekstremiteta koji se ne mogu flektirati niti uporabom znatnije sile. Sve se nalaze u opistotonusu, životinja na Slikama 1 i 2 ima umjereni, dok su ostale razuđene imale znatno izraženiji opistotonus. Jaki trizam koji se nije mogao savladati bimanualnim pokušajem prosektora i koji se jasno razlikuje od mrtvačke ukočenosti utvrđen je na svim lešinama.
Sve su životinje imale u uški nedavno apliciranu ušnu markicu, a u 5 slučajeva okolina rane nastale perforacijom uške bila je zacrvenjena, a ispod kraste u obliku prstena nalazio se gnojni eksudat. Međutim, u 4 životinje rane su bile suhe i nisu se doimale upaljene.
Unutarnji nalaz niti u jedne šilježice nije bio karakterističan i osim umjerene invazije želučano-crijevnim nematodima nije odavao znatnije patoanatomske promjene.
U svim slučajevima mokraćni mjehur je bio dilatiran mokraćom normalne boje.
Histopatološkom pretragom rane uške jedne pretražene životinje utvrđeno je centralno područje nekroze i široki rub neutrofilne infiltracije. Preparatima obojenim specijalnim BH bojenjem za dokaz bakterija utvrđen je veći broj bacila, ali i kokoidnih mikroorganizama.
Bakteriološkom pretragom parenhimatoznih organa niti jedne životinje nisu izdvojeni nikakvi patogeni mikroorganizmi, niti je virusološkom pretragom mozga kod bilo koje životinje utvrđena bjesnoća.

Tetanus uzrokovan zootehničkim zahvatima

U ovu grupu svrstali smo 15 životinja: 7 janjadi, 3 jareta, jednu ovcu, 3 jarca i ovna, u kojih je razudbom utvrđen tetanus koji se može povezati s nekom jasno vidljivom traumom nastalom zootehničkim zahvatom kojega je obavljao sam vlasnik životinje. Lešine su ovih životinja zaprimljene na HVI tijekom razdoblja od 20-ak godina, i niti u jednom slučaju ne potiču iz istoga stada, a dodatnim laboratorijskim pretragama na organima nisu utvrđeni nikakvi patogeni mikroorganizmi.
Sva mladunčad, svih 10 janjaca i jarića bili su ili kastrirani pomoću postavljanja elastičnih gumica ili su im gumice postavljene na rep s ciljem kupiranja.
Lešina ovce na kojoj je patoanatomski utvrđen tetanus bila je tijekom svibnja 2010., oko dva tjedna prije uginuća ošišana po profesionalnom šišaču ovaca, a na rep joj je istovremeno postavljena elastična gumica za kupiranje.
Slika 3. Fotografija butova ovce
Slika 4. Batrljak kupiranog repa ovceVuna je na butovima ovce bila slijepljena sasušenim gnojno krvavim sadržajem (Slika 3), koji se je očevidno cijedio s nestručno kupiranog repa (Slika 4).
Sva 4 odrasla mužjaka iz ove grupe bili su kastrirani po samim vlasnicima ili drugim laicima, a uginuli su u razmaku od 10 do 35 dana nakon kastracije.

Tetanus kod ovnova i jarčeva

Tijekom istog razdoblja od 20-ak godina na razudbu je zaprimljeno 6 lešina rasplodnjaka, 4 jarca i dva ovna, iz nevezanih uzgoja, na kojima je dijagnosticiran tetanus.
Na jednome ovnu je utvrđena duboka gnojna rana na zatiljku, očevidno nastala od tijesnog lanca, jer su na krastama i granulacionom tkivu bile jasno vidljive karike. Ova je povreda povezivana s nastalim tetanusom.
Kod jednoga je jarca utvrđena duboka gnojna rana u međupapčanom prostoru, dok kod preostale 4 životinje nisu utvrđene nikakve povrede koje bi se mogle povezati s nastankom tetanusa.
Iako s različitih lokacija i većom vremenskom razlikom u primitku (6 lešina u razdoblju od 20 godina), svih 6 lešina zaprimljeno je tijekom kolovoza i rujna mjeseca, što se poklapa sa sezonom mrkanja koza i ovaca, a time i violentnim ponašanjem mužjaka.

Tetanus ovaca i koza bez vidljivih povreda

U promatranom razdoblju na HVI su zaprimljene iz nepovezanih uzgoja dvije lešine ovaca: jedna moribundna ovca, jedna lešina i jedna moribundna koza. U svih 5 slučajeva dijagnosticiran je tetanus (Slike 5, 6 i 7).Slika 5. Fotografija moribundne ovceSlika 6. Bezuspješni pokušaj otvaranja ustaSlika 7. Fotografija moribundne koze
Zajednička karakteristika ovih slučajeva bila je nemogućnost utvrđivanja bilo kakove povrede i njenog povezivanja s tetanusom.

Tetanus srnjaka

Slika 9. Lešina srnjaka
Slika 10. Dorzalna strana glaveIako je ovaj rad usmjeren na ovce i koze, smatramo primjerenim spomenuti i slučaj dijagnosticiranog tetanusa u srnjaka, tim više što izvješće o ovoj bolesti nismo našli u domaćoj literaturi. Radi se o slučaju srnjaka iz zatvorenog uzgoja kojemu su zbog transporta pilom za željezo otpiljeni rogovi. Životinja je tjedan dana nakon zahvata počela pokazivati znakove bolesti i uginula nekoliko dana kasnije (Slike 9 i 10).

Rasprava


Ovim radom obrađen je tetanus u ovaca i koza dijagnosticiran u proteklih 20 godina na HVI-u, a prikaz se temelji na sveukupnom broju od 40 razuđenih lešina oba specijesa, različitih dobnih i proizvodnih kategorija. Iz navedenih, objektivnih podataka proizlazi da se godišnje prosječno dijagnosticiraju po dva slučaja tetanusa za oba promatrana specijesa, što i nije zabrinjavajuća brojka. Međutim, navedeni se slučajevi povezuju s većim brojem dobro dokumentiranih uginuća koja nisu dostavljena na dijagnostiku, tako da se rad odnosi zapravo na broj od oko 150 životinja uginulih od tetanusa.
Već smo u uvodu odredili ciljeve ovoga rada, tako da ni ne pokušavamo osnovom navedenih brojeva stvoriti neke točnije zaključke o epizootiologiji tetanusa ovaca i koza u Hrvatskoj, ali potvrđena je pojava do sada neopisane bolesti promatranih vrsta preživača u našoj zemlji.
Tetanus u sisajuće janjadi kao što je opisan u našem prvom slučaju dobro je poznat u literaturi (Bosted i Dedie, 1996., Radostits i sur., 1999.) i nedvojbeno je povezan s infektom kojemu su ulazna vrata u organizam preko pupčanog tračka.
Ovakav oblik tetanusa (Tetanus neonatorum), poznat je u ljudske novorođenčadi od antičkih vremena, a i u naše vrijeme, iako drastično smanjen u broju slučajeva, u zemljama jugoistočne Azije i subsaharske Afrike predstavlja ozbiljani zdravstveni problem (Stanfild i Galazka, 1984.).
U konkretnom slučaju najočevidniji pogodovni čimbenici opisanoj štalskoj epizootiji tetanusa novorođene janjadi su smještaj tako velikog stada u neočišćenu štalu, i neadekvatan prihvat janjadi. Plotkinje bi se trebale janjiti u manjim, provizornom ogradom odvojenim prostorima, pri janjenju im treba pružiti odgovarajuću pomoć, a novorođenčad treba prihvatiti i zbrinuti po principima dobre veterinarsko-porodničarske prakse. Njihov smještaj s majkama tijekom prvog tjedna života u istom prostoru u kojima su se ojanjili je gotovo imperativan. Potrebu nastiranja takvog porodilišta čistom suhom slamom tijekom toga razdoblja dobrome stočaru ne bi trebalo posebno isticati.
Malo se može učiniti za janje oboljelo od tetanusa, i mi u tim slučajevima iz humanosti prema janjetu preporučamo eutanaziju.
U sličnoj situaciji kakava je opisana, osim hitnog poboljšanja zoohigijenskih uvjeta, i prihvata janjadi, administracija injekcije penicilina i doze hiperimunog seruma janjetu odmah po janjenju može drastično smanjiti gubitke.
Promatrani slučaj, usprkos neupitnoj dijagnozi, nameće i određena pitanja.
Po našem iskustvu konkretna štala nije jedina neočišćena štala u kojoj su se janjile ovce pa nikada do tada, ali niti poslije nismo imali slučaj takve epizootije.
Jesu li su se na lokalitetu ostvarili neki nama nepoznati pogodovni čimbenici za nastanak bolesti, možda kontaminacija specifičnim sojem Cl. tetani, koji proizvodi višu koncentraciju tetanospazmina? Javlja li se tetanus novorođene janjadi i u drugim uzgojima, možda u znatno nižoj incidenciji pa ostaje neprepoznat? Nadamo se da će ovaj članak poticajno djelovati na veću pažnju novorođenčadi.
Odjeljak jatrogeni tetanus u kojemu podrobno iznosimo činjenice vezane uz uginuća mogao bi se svrstati i u sljedeći obrađeni odjeljak koji obrađuje tetanus povezan sa zootehničkim zahvatima, ali radi lakšeg prikaza i praćenja različitih načina infekcije odabrali smo ovakav način. Konačno i sama činjenica da su stoku markirali stručnjaci veterinarske ili agronomske struke stvara obvezu stvari zvati pravim imenom, a to je u ovome slučaju jatrogeni tetanus. Tetanus nakon markiranja stoke ušnim markicama nije nepoznat u literaturi, ali u sporadičnim slučajevima, dok u konkretnom slučaju broj od sveukupno 13 uginuća u tri stada gotovo istovremeno, nakon markiranja mladih šilježica, trebao bi biti zabrinjavajući.
Sve krvne zahvate pa tako i markiranje životinja treba obavljati po jasno definiranim kirurškim principima asepse.
Autori članka nisu neupućeni u limitaciju mogućnosti praktičara u terenskim uvjetima pa preporučaju da se pri manjim krvnim zahvatima kod kojih se ne može osigurati minimum prihvatljivih kirurških principa životinje podvrgnute zahvatu preventivno terapiraju penicilinom i administracijom hiperimunog seruma protiv tetanusa.
Da su šilježice u konkretnom slučaju bile tako tretirane najvjerojatnije niti jedna ne bi uginula.
Bilo bi zanimljivo znati kojom učestalošću se steriliziraju kliješta za markiranje stoke koja su trenutno u uporabi širom Hrvatske?!
Tetanus koji je nastao primjenom zootehničkih zahvata koje su na životinjama primjenjivali sami vlasnici najčešće je povezan s kupiranjem repa ili kastracijom mladih životinja elastičnom gumicom.
Mislimo da je nužno podsjetiti da dotične gumice mogu biti primijenjene samo na mladu janjad i jarad, i da je njihova primjena kod kupiranja repa odraslim životinjama neprihvatljiva (pogledati Sliku 4!). Ali i kod janjadi i jaradi postavljanje gumica treba smatrati krvnim zahvatom i životinje držati na čistoj stelji i po mogućnosti ih zaštititi penicilinom i hiperimunim serumom. Kastraciju odraslih mužjaka treba svakako obavljati ovlašteni veterinar po već navedenim principima.
Slika 8. Fotografija rasplodnog jarcaTetanus se kod rasplodnjaka po mehanizmu nastanka ne razlikuje od načina nastanka kod drugih odraslih kategorija ovaca ili koza. Međutim, i koze i ovce su sezonski poliestrusne životinje, i njihovi mužjaci pred početak i tijekom sezone parenja mijenjaju temperament i ćud, postaju siloviti, i nerijetko se ozljeđuju ili automutiliraju (Slika 8), čime se otvaraju ulazna vrata sporama tetanusa u organizam. Rasplodnjak je najvrijednija životinja u stadu, a stočaru je neophodan upravo tijekom sezone mrkanja. U interesu prevencije tetanusa sve uočene rane treba odmah liječiti po kirurškim principima, isprati ih hidrogenom, a životinju zaštititi penicilinom i hiperimunim serumom.
U određenog broja životinja u kojih je neupitno dijagnosticiran tetanus nismo mogli utvrditi ulazna vrata infekta. Ova je činjenica dobro poznata u literaturi (Hiepe, 1975., Jensen i Swift, 1982., Bosted i Dedie, 1996., Radostits i sur., 1999.), i pokadšto se naziva terminom idiopatski tetanus. Ovaj termin ima ponešto povijesnu konotaciju i danas se upotrebljava uglavnom da bi označio slučaj tetanusa kod kojega se ne može naći povreda koja bi se povezala s nastalim tetanusom. U uvodu smo spomenuli neobično malu količinu tetanospazmina koja je potrebna za nastanak bolesti pa ne čudi da se u nekim manjim, teško primjetljivim, ili već potpuno saniranim ranama, naročito ubodnim može stvoriti dostatna količina toksina da izazove bolest i smrt.
Kod ove grupe životinja, tamo gdje vlasnik nije ni primijetio ranjavanje, već samo prve simptome tetanusa, praktički ne možemo utjecati na ishod bolesti.
Slučaj tetanusa kod srnjaka najvjerojatnije je povezan s ulaskom infekta preko rane na rožištu. Isto tako, vjerojatno je, da je životinja bila tretirana penicilinom i hiperimunim serumom neposredno iza kirurškog zahvata, ne bi oboljela, dakako pod pretpostavkom da mu rogove nisu otpilili pilom za željezo, u bravarskom žargonu znane kao „bogunzek“.
U literaturi postoje izvješća o sličnim slučajevima kod soba, upravo zbog povrede rogova (Fowler, 1993.), ali nismo našli niti jedno izvješće vezano za srneću divljač, moguće zbog manjkave pretrage literature.
U ovom radu su nabrojene različite preventivne mjere za zaštitu ovaca i koza od tetanusa. Međutim, niti njihovom zbirnom primjenom naša stada nisu zaštićena od tetanusa. Ova je rečenica vjerojatno iznenađujuća svakom čitatelju. Zašto naša stada ne mogu biti potpuno zaštićena od bolesti koja ako se pravilno prevenira u kratkom vremenu postaje povijesna kategorija? Jednostavno zato jer mi kao specifičnu zaštitu i danas koristimo jedino hiperimuni antiserum kojim se prenosi pasivni imunitet, zahvat poznat i korišten u svijetu više od 100 godina. Međutim, na našem tržištu nema niti jednog cjepiva za koze i ovce koje bi sadržavalo toksoid i stvaralo aktivni imunitet.
Naime na našem je tržištu registriran i dostupan jedino hiperimuni serum „Tetanus antitoksin 300“. Ovaj preparat sadrži gotova protutijela za tetanospazmin i vrlo je efikasan u prevenciji bolesti neposredno nakon ranjavanja, kirurških zahvata itd. Međutim, bez ikakvog terapijskog efekta na bolest kada jednom započnu klinički znakovi. Zaštita ovim serumom počinje nekoliko desetaka minuta nakon aplikacije, ali traje samo oko dva tjedna, nakon čega životinja postaje potpuno prijemčiva za tetanus.
Na svjetskom tržištu postoji više cjepiva koja sadrže toksoid, tj. formalinom tretitani tetanus toksin koji je vrlo snažni imunogen, stvarajući pri pravilnom načinu cijepljenja jedan od najčvršćih imuniteta uopće poznatih u imunologiji (Tizard, 1982.).
Cjepivima koja sadrže isti toksoid cijepe se djeca širom svijeta pa tako i u Hrvatskoj, trudnice, vojnici, itd.
Cjepivo je često u kombinaciji s cjepivom protiv enterotoksemije, čime je prošireno njegovo zaštitno djelovanje, a koristi se otprilike po shemi koja shodno od vrste cjepiva može ponešto varirati u remenu aplikacije.
Mlada janjad i šilježad cijepi se dvokratno do godinu dana, čime se osigurava njezina gotovo 100% zaštita. Bređe ovce i prvojanjke cijepe se pod kraj gravidnosti tako da kolostralno prenesu solidan imunitet na janjad, a janjad se sa 6 tjedana, prije nego izgubi maternalni imunitet, koji traje oko 8 tjedana, cijepi prvi puta. Ako se životinja cijepi još jedan puta buster dozom, postaje imuna dugi vremenski period, tako da se rasplodnjaci docijepljuju svakih godinu dana.
Cjepiva su sigurna za uporabu, široko dostupna na svjetskom tržištu i jeftina. Međutim niti jedno nije registrirano, a time niti dostupno našim praktičarima.
Da su opisane životinje u ovome radu bile podvrgnute ovakvom režimu cijepljenja čitateljstvo ne bi bilo upoznato niti s jednom njihovom fotografijom, uključujući i obezroženog srnjaka.

Sažetak


Tetanus ovaca i koza u Hrvatskoj nije do ovoga rada u literaturi bio detaljnije opisan. U radu je obrađeno 40 životinja obje promatrane životinjske vrste, oba spola i različitih dobnih i proizvodnih kategorija kod kojih je objektivnim pretragama tijekom razdoblja od 20 godina dijagnosticiran tetanus. Shodno načinu infekcije životinje su podijeljene u grupe: neonatalni tetanus, jatrogeni tetanus, tetanus zbog zootehničkih zahvata, tetanus rasplodnih ovnova i jarčeva i tetanus bez vidljivih povreda. U radu je prikazan i slučaj jednog srnjaka koji je uginuo od tetanusa. Spomenutih 40 razuđenih životinja povezuju se s uginulim iz istih stada koje nisu dostavljene na razudbu, ali su njihovi anamnestički podatci studirani i iznešeni, što sveukupno čini 150 životinja. U raspravi rada podvučena je potreba uporabe cjepiva kojim bi se u ovaca i koza stvorio aktivni imunitet, kojega trenutno nema u Hrvatskoj.

Literatura [… prikaži]

Tetanus in sheep and goats in Croatia – Case reports


Branko ŠOŠTARIĆ, DVM, PhD, Scientific Associate, Željko MIHALJEVIĆ, DVM, PhD, Scientific Associate, Svjetlana TERZIĆ, DVM, PhD, Scientific Advisor, Croatian Veterinary Institute; Ivan VICKOVIĆ, DVM, PhD, Senior Assistant, Josip TONČIĆ, DVM, MSc, Institute for Medical Research and Occupational Medicine, Zagreb


Tetanus of sheep and goats in Croatia has not been previously described. Over the past 20 years, tetanus has been diagnosed in 40 sheep and goats at Croatian Veterinary Institute (CVI), however, considering the clinical history, herd losses included 110 additional animals, increasing with the observed number cases. This report includes animals of all ages, both sexes and different production categories, allowing for the recognition of certain specific patterns of the disease. The diagnosed cases were grouped by specificities and presented as neonatal tetanus, iatrogenic tetanus, tetanus due to zoo technical measures, tetanus of breeding animals and tetanus without detectible wounds. All the categories are discussed with regard to possible treatment and prevention. A single case of tetanus in roe deer is also presented. The absence of a toxoid vaccine for sheep and goats on Croatian market is discussed, and the introduction of such vaccine has been strongly advocated.


Vezani sadržaji

Sorbinska kiselina – aditiv s antimikrobnim djelovanjem u hrani životinjskog podrijetla

Urednik

Pregled stila života leopard gekona i važnost ultraljubičastog zračenja, vitamina D i kalcija

Urednik

Seroprevalencija virusa Zapadnog Nila u ptica u europskim državama: sistematski pregled

Urednik

Umjetno mlijeko za novorođenu siročad divljih životinja

Urednik

Bronhoskopija i bronhoalveolarna lavaža u pasa i mačaka

Urednik

Chiari-like” malformacija

Urednik

Ova web stranica koristi kolačiće radi poboljšanja korisničkog doživljaja pri njezinom korištenju. Korištenjem ove stranice suglasni ste s tim. Prihvati Više