Ana Petak, Mirna Brkljačić, Ivana Kiš, M. Torti, Iva Šmit i Vesna Matijatko
Ana PETAK, dr. med. vet.; dr. sc. Mirna BRKLJAČIĆ, dr. med. vet, viša asistentica, dr. sc. Ivana KIŠ, dr. med. vet., docentica, dr. sc. Marin TORTI, znanstveni novak – viši asistent, Iva ŠMIT, dr. med. vet., znanstvena novakinja, dr. sc. Vesna MATIJATKO, dr. med. vet., izvanredna profesorica, Veterinarski fakultet, Zagreb
UvodKrvne grupeAntigeniTipizacija krviProvođenje transfuzijeNadzor nad primateljem (monitoring)Puna krvPriprema krvnih proizvoda i njihova pohranaImunološke transfuzijske reakcijeNeimunološke transfuzijske reakcijeSažetakLiteraturaAbstract
Krvne grupe
Eritrocitni antigeni koji su prisutni ili odsutni na staničnoj membrani određuju krvnu grupu psa, samim time kompletna pseća krvna grupa ovisi o kombinaciji tih antigena na površini membrane.
Do sada je opisano 12 krvnih grupa, no istraživanja koja su još uvijek u tijeku govore u prilog postojanju antigena koji do sada još nisu identificirani. Od 12 opisanih, 8 se smatra internacionalnim standardima, a to su: DEA 1.1, 1.2, 3, 4, 5, 6, 7 i 8 (Tabela 1). Antiserumi postoje za 6 krvnih grupa: DEA 1.1, 1.2, 3, 4, 5 i 7 (Gibson i Abrams-Ogg, 2012.).
Antigeni
Treći podtip, DEA 1.3 je opisan, ali nije još detaljno istražen zbog manjka tipizirajućih antiseruma (Symons i Bell, 1991.). DEA 1.3-pozitivni psi negativni su na DEA 1.1 i DEA 1.2 krvnu grupu (Abrams-Ogg, 2000.).
Značajnost krvnih grupa povezana je s njihovim antigenim potencijalom.
Najreaktivnija krvna grupa je DEA 1.1, ali kako u pasa nije ustanovljeno postojanje prirodno prisutnih protutijela na DEA 1.1 krvnu grupu, kod povođenja prve transfuzije međusobno nepodudarnih krvnih grupa, ne dolazi do teških transfuzijskih reakcija. Kod senzibiliziranog primatelja, proizvodnja protutijela na eritrocitni antigen javlja se najranije 4 dana po transfuziji pa je kod takvih primatelja, u slučaju ponovne potrebe za transfuzijom obvezno je provođenje „crossmatcing-a“ prije druge transfuzije (Gibson, 2007.).
Ukoliko pas negativan na krvnu grupu DEA 1.1 primi transfuziju krvi DEA 1.1- pozitivne grupe, anti-DEA 1.1 protutijela (hemolizini i aglutinini) prouzročit će odgođenu hemolitičku reakciju nakon 7 do 14 dana po transfuziji. Prilikom sljedećeg izlaganja DEA 1.1 pozitivnoj krvnoj grupi, razvit će se akutna hemolitička transfuzijska reakcija s posljedičnom destrukcijom svih transfundiraih eritrocita tijekom prvih 12 sati. Klinički, transfuzijska reakcija očituje se umjerenom do teškom reakcijom, ali u većini slučajeva nije fatalna (Giger i sur., 1995.). Slična situacija događa se prilikom senzibilizacije primatelja na DEA 1.2 krvnu grupu, osim što je reakcija blaža s posljedičnom destrukcijom transfundiranih eritrocita tijekom 24 sata (Abrams-Ogg, 2000.).
Do neonatalne izoeritrolize dolazi prilikom parenja senzibilizirane DEA 1.1 negativne kuje s psom koji je pozitivan na DEA 1.1 krvnu grupu. Nasljeđivanje je autosomalno dominantno, stoga postoji velika vjerojatnost da će neki štenci biti pozitivni na DEA 1.1 krvnu grupu i da će razviti hemolitičku bolest (Abrams-Ogg, 2000.).
Transfuzijske nepodudarnosti povezane s krvnim grupama DEA 3, 5 i 7 variraju. Senzibilizacija na ove antigene ili prisustvo prirodno prisutnih protutijela može rezultirati odgođenom transfuzijskom reakcijom koja uključuje sekvestraciju i gubitak transfundiranih eritrocita (Gibson i Abrams-Ogg, 2012.).
Psi negativni na DEA 7 krvnu grupu mogu doživjeti odgođenu transfuzijsku reakciju kao posljedica transfuzije s DEA 7 pozitivnom krvi. Budući da je gotovo 50% pasa pozitivno na ovaj antigen, prisustvo ovih protutijela, iako u malom titru, može biti znatno zbog mogućnosti transfuzijske reakcije (Gibson, 2007.).
Postoje prirodno prisutna protutijela na krvnu grupu DEA 3 i 5, ali s niskom prevalencijom u populaciji. Protutijela na krvne grupe DEA 3, 5 i 7 rezultiraju odgođenom hemolizom (Abrams-Ogg, 2000.). Istraživanja prirodno prisutnih protutijela na DEA 4 krvnu grupu su dala oprečne rezultate. Naime, prema Gibsonu (Gibson, 2007.) ova protutijela ne postoje, dok prema Abrams-Ogg-u (Abrams-Ogg, 2000.) postoje, samo što ne prouzroči hemolizu i stoga imaju minimalan transfuzijsko značenje.
Nedavno je opisan tzv. Dal antigen čiji je nedostatak otkriven u pasa dalmatinske pasmine (Blais i sur., 2007.). Većina pasa su Dal pozitivni, no ukoliko Dal negativni pas primi Dal pozitivnu krv doći će do razvoja hemolitičke transfuzijske reakcije.
Istraživanja vezana uz ovaj antigen još su u tijeku (Gibson and Abrams-Ogg, 2012.).
Tipizacija krvi
-
Krvna grupa davatelja
Univerzalni davatelj negativan je na DEA 1.1, 1.2, 3, 5 i 7 te pozitivan na DEA 4 krvnu grupu (Mamak i Aytekin, 2012.).
Ukoliko se želi izbjeći akutna hemolitička reakcija dovoljno je da davatelj bude negativan na DEA 1.1 i 1.2 krvnu grupu (Giger, 1995.), dok je za sprječavanje umjerene do teške hemolitičke reakcije dovoljno da davatelj bude negativan na DEA 1.1 krvnu grupu (Abrams-Ogg, 2000.).
-
Krvna grupa primatelja
U pasa ne postoji krvna grupa koja bi bila univerzalni primatelj. Često je navedeno da se prva transfuzija može obaviti u svih pasa, bez opasnosti od razvitka akutne hemolitičke reakcije (zbog nepostojanja prirodnih protutijela na grupe DEA 1.1/1.2) te da pri provođenju iste nije potrebna tipizacija krvi primatelja. Određivanje krvne grupe primatelja nije obvezno, ali se svakako preporučuje ako okolnosti to dopuštaju, a posebno je korisno kada se očekuju višestruke transfuzije (Abrams-Ogg, 2000.). Međutim, određivanje krvne grupe prije provođenja transfuzije u hitnim slučajevima najčešće nije moguće.
Preporuča se korištenje krvi koja je DEA 1.1 negativna jer bi se na taj način izbjeglo davanje DEA 1.1 pozitivne krvi primatelju koji je možda DEA 1.1 negativan. U takvim slučajevima, od najvećeg je značenja korištenje davatelja već poznatih krvnih grupa (Gibson, 2007.).
Provođenje transfuzije
-
Postupak
Krv se najčešće aplicira uz pomoć gravitacijske sile, ali moguća je i uporaba infuzomata. Postoje posebno izrađeni infuzomati za davanje krvnih proizvoda koji neće izazvati hemolizu (Stiles i Raffe, 1991.). Transfuzijski se sistemi razlikuju od infuzijskih jer imaju unutrašnji filter (170-260 μm) koji zadržava krvne ugruške i druge velike stanične čestice koje bi mogle izazvati emboliju kod primatelja (Gibson and Abrams-Ogg, 2012.).
Količina krvnog proizvoda koji će se aplicirati pojedinom pacijentu, ovisi o specifičnom proizvodu, željenom efektu i odgovoru primatelja. Opće „pravilo palca“ glasi da 2 mL transfundirane pune krvi po kilogramu tjelesne mase primatelja podiže vrijednost hematokrita za 1%. Većina transfundiranih pacijenata primi volumen krvi od 10-22 mL/kg (Gibson i Abrams-Ogg, 2012.).
Formula za izračunavanje potrebne količine pune krvi za transfuziju u pasa:
U navedenoj formuli broj 85 je konstanta, odnosno korekcijski faktor, a označava prosječni volumen krvi u mililitrima po kilogramu. Oznaka Hct označava vrijednost hematokrita.
Stvarni hematokrit je vrijednost hematokrita primatelja netom prije provođenja transfuzije, a ciljni hematokrit je vrijednost hematokrita koju priželjkujemo posttransfuzijski i ona bi trebala biti u rasponu od 25% do 30%.
Brzina aplikacije krvi ovisi o stupnju anemije te o kardiovaskularnom statusu primatelja. Prvih 15-20 minuta, preporučena brzina protoka je 0,25-1 mL/kg/h kako bi se znaci akutne transfuzijske reakcije uočili dok je ukupna količina primljene (nepodudarne) krvi još uvijek jako mala. Ukoliko tijekom prvih 20 minuta nema znakova transfuzijske reakcije, preporučena brzina protoka je 5-10 mL/kg/h. Transfuzija ne bi smjela trajati više od 4 sata zbog mogućnosti bakterijske proliferacije pri sobnoj temperaturi. U primatelja s povećanim rizikom od volumnog opterećenja (bolesti kardiovaskularnog sustava, smanjena renalna funkcija) brzina ne smije prelaziti 3-4 mL/kg/h (a preporučuje se i preventivno apliciranje diuretika) (Weinstein, 2010.). Ukoliko postoji vjerojatnost trajanja transfuzije u periodu dužem od 4 sata, krvni se proizvod može podijeliti tako da se dio krvi pohrani u hladnjak i upotrijebi unutar 24h od uzimanja. U stanjima akutnog gubitka velikog volumena krvi, poput hemoragijskog šoka, krv je uputno aplicirati brzinom čak do 22 mL/kg/h (Gibson i Abrams-Ogg, 2012.).
Tijekom transfuzije, primatelj ne smije primati lijekove ni hranu, a jedina tekućina koja se smije aplicirati kroz isti sistem je 0,9% fiziološka otopina (Gibson i Abrams-Ogg, 2012.).
Nadzor nad primateljem (monitoring)
Puna krv
-
Svježa puna krv
Svježa puna krv prikuplja se na već ranije opisan način, koristeći stroge aseptične uvjete. Ukoliko se ne pohranjuje u hladnjak, mora biti iskorištena unutar 4 sata od trenutka uzimanja. U takvoj krvi prisutne su i funkcionalne sve krvne komponente (eritrociti, trombociti, labilni i stabilni koagulacijski čimbenici, proteini plazme). Transfuzija svježom punom krvi indicirana je kao specifična terapija samo u anemičnih pacijenata s istovremenim hemostatskim poremećajem (Gibson i Abrams-Ogg, 2012.), no zbog funkcionalnosti svih komponenata, a u nedostatku drugih krvnih proizvoda, iskoristiva je i kod trombocitopenija, trombocitopatija, DIK-a i drugih poremećaja sustava koagulacije.
-
Pohranjena puna krv
Svježa puna krv (ukoliko je uzeta aseptično, zatvorenim sistemom) koja nije iskorištena unutar 4 sata od kolekcije može se pohraniti u hladnjak na temperaturu od 1-6 °C na približno 21-28 dana, ovisno o antikoagulansu u transfuzijskoj vrećici. Razlika u odnosu na svježu punu krv je u funkcionalnom smanjenju labilnih faktora grušanja i smanjenju trombocita (Gibson i Abrams-Ogg, 2012.).
Priprema krvnih proizvoda i njihova pohrana
Puna se krv može pohraniti ili separirati na crvene krvne stanice (eritrocite) i na komponente plazme (Tabela 2).

Terapija krvnim proizvodima omogućuje specifičnu terapiju i smanjuje pojavnost transfuzijskih reakcija (Tabela 3) (Gibson i Abrams-Ogg, 2012.).
Transfuzijske reakcije kategoriziraju se kao imunološke i neimunološke reakcije, a po nastanku mogu biti akutne i odgođene (Harrell i Kristensen, 1995.).
Imunološke transfuzijske reakcije
-
Reakcija eritrocitne nepodudarnosti (hemoliza)
Ovaj tip transfuzijske reakcije od najvećeg je značenja od svih reakcija.
Posredovan je IgG protutijelima i spada u drugi tip reakcije preosjetljivosti (Weinstein, 2010.). U pasa se javlja ukoliko senzibilizirani pas negativan na krvnu grupu DEA 1.1 primi ponovnu transfuziju od DEA 1.1 pozitivnog davatelja. Nastupit će akutna hemolitička reakcija s posljedičnom intravaskularnom hemolizom (Giger, 1995.). Klinički znaci uključuju: povišenu tjelesnu temperaturu, tahikardiju, dispneju, mišićni tremor, povraćanje, slabost, kolaps, hemoglobinemiju i hemoglobinuriju.
Rjeđi simptomi uključuju: urtikariju, angioedem, DIK i akutno zatajenje bubrega (Gibson i Abrams-Ogg, 2012.).
Jačina reakcije u direktnoj je korelaciji s brojem razorenih eritrocita. Akutna hemolitička reakcija podijeljena je u dvije faze (Giger, 1995.). Prva se faza javlja unutar dvije minute od početka transfuzije i traje do 5 minuta. Ova se faza najčešće manifestira sljedećim simptomima: ekstenzijom nogu, hipotenzijom, bradikardijom i apnejom.
Druga faza tzv. „faza oporavka“, karakterizirana je tahikardijom i polipnejom koje mogu trajati i po nekoliko sati. Kod težih reakcija razvija se hipertenzija i ventrikularne aritmije koje mogu trajati oko 30 minuta. Tijekom nekoliko sati može doći do razvoja edema pluća (Abrams-Ogg, 2000.).
Kod odgođene hemolitičke reakcije ne postoje akutni klinički znaci, ali dolazi do ekstravaskularne hemolize pa posttransfuzijski hematokrit pada tijekom 2-21 dan (Weinstein, 2010.).
Kod pasa učinci transfuzije traju 4 do 6 tjedana, jer poluživot transfundiranih podudarnih eritrocita iznosi otprilike 21 dan (Abrams-Ogg, 2000.). Davanje antihistaminika i kortikosteroida prije transfuzije neće spriječiti akutnu ili odgođenu hemolitičku reakciju (Abrams-Ogg, 2000.).
-
Reakcija na proteine plazme
Imunološke reakcije na proteine plazme (obično gama globuline) alergijske su prirode, a najčešće rezultiraju urtikarijom ili angioedemom, rjeđe anafilaksom. Mogući su i znaci pruritusa, hipersalivacije, povraćanja, proljeva i dispneje kao posljedica bronhokonstrikcije, dok povišena tjelesna temperatura nije tako uobičajena.
Glavno obilježje anafilaktičke reakcije je hipotenzija koja se manifestira slabošću, slabim kvalitetama pulsa i blijedim sluznicama. Tijekom alergijske reakcije dolazi do povećane permeabilnosti krvnih žila što prouzroči gubitak albumina i tekućine u cirkulaciji. Kod teških reakcija može doći do ascitesa, pleuralne efuzije i edema pluća (Abrams-Ogg, 2000.).
Aplikacija antihistaminika i kortikosteroida preporučena je u pacijenata kod kojih je indicirana velika brzina protoka, no svejedno može doći do alergijske reakcije. Od antihistaminika, koriste se difenhidramin ili tripelenamin u dozi 1 mg/kg intramuskularno 30 minuta prije transfuzije, a moguća je i intravenska aplikacija koja može dovesti do prolazne hipotenzije. Od kortikosteroida, preporučeno je korištenje deksametazon-natrij-fosfata u dozi od 0,5-1 mg/kg intravenski 5 do 15 minuta prije transfuzije (Abrams-Ogg, 2000.).
-
Reakcija na leukocite
Reakcije između protutijela primatelja i leukocita davatelja karakteriziraju se povišenom tjelesnom temperaturom, tremorom i povraćanjem. Ove reakcije većinom nisu klinički opasne, ali utječu na ozdravljenje pacijenta (Weinstein, 2010.). Prilikom pojave povišene tjelesne temperature, potrebno je isključiti hemolitičku reakciju. Brzina transfuzije ne utječe na pojavu ove reakcije (Abrams-Ogg, 2000.).
Aplikacija antihistaminika prije transfuzije neće spriječiti febrilne reakcije, ali hoće aplikacija deksametazon-natrij-fosfat 0,5-1 mg/kg intravenski 5 do 15 minuta prije transfuzije ili paracetamola 10-15 mg/kg peroralno 1 sat prije transfuzije. Apliciranje lijekova prije transfuzije preporučeno je samo u pacijenta s poviješću štetnih febrilnih reakcija. Na tržištu postoje filteri koji apsorbiraju leukocite za različite krvne proizvode (Brownlee i sur., 2000.). Osim filtera, dostupni su posebni centrifugalni sistemi koji smanjuju broj leukocita u koncentratima trombocita (Leukotrap Platelet Pooling System, Cutter). Sve metode koje se koriste za smanjenje broja leukocita rezultiraju posljedičnim gubitkom određenog broja eritrocita i trombocita (Abrams-Ogg, 2000.).
-
Reakcija na trombocite
Do reakcije na trombocite može doći uslijed ponavljajućih transfuzija (Slichter, 2000.). Reakcija se može izbjeći korištenjem novih davatelja za svaku transfuziju ili preventivnim davanjem ciklosporina primatelju prije transfuzije. Posttransfuzijska se trombocitopenija javlja 1 do 2 tjedna nakon transfuzije, a može trajati do 2 mjeseca (Wardrop i sur., 1997.).
Učinak protutijela na transfundirane trombocite generaliziran je, odnosno dolazi i do uništenja primateljevih trombocita. Imunosupresivna terapija s prednizolonom može ubrzati oporavak (Abrams-Ogg, 2000.).
Neimunološke transfuzijske reakcije
-
Anafilaktoidna reakcija
Anafilaktoidna je reakcija obično posljedica prebrzog davanja krvi i krvnih proizvoda, a podsjeća na alergijsku reakciju.
Nastaje kao posljedica degranulacije mastocita koja nije posredovana IgE protutijelima, već proteinima plazme (Abrams-Ogg, 2000.).
-
Volumno (cirkulatorno) opterećenje
Transfuzija često uključuje davanje velikih količina krvi i krvnih proizvoda, relativno velikom brzinom. Problem volumnog opterećenja najčešće susrećemo kod životinja sa zatajenjem srca ili bubrega i kod životinja s kroničnim anemijama.
Posljedični razvitak polipneje i dispneje može se zamijeniti s reakcijom nepodudarnosti eritrocita ili s anafilaktičkom reakcijom, odnosno anafilaktoidnom reakcijom. Radiografske promjene povezane s volumnimopter ećenjem i anafilaktičkom, odnosno anafilaktoidnom reakcijom mogu biti vrlo slične. Anafilaktička/anafilaktoidna reakcija može rezultirati edemom pluća ili pleuralnom efuzijom zbog povećane permeabilnosti krvnih žila (Abrams-Ogg, 2000.).
Za razlikovanje volumnog opterećenja i anafilaktičke/anafilaktoidne reakcije, korisne su kardiovaskularne promjene.
Kod volumnog opterećenja broj otkucaja srca je normalan ili nešto niži (osim ako je prisutna tahikardija zbog bolesti srca ili nekog drugog poremećaja), arterijski tlak je u granicama normalnih vrijednosti, dok je centralni venski tlak visok (npr. distenzija v. jugularis može biti vidljiva).
Ukoliko se razvio edem pluća zbog volumnog opterećenja, na radiografskim snimkama pluća vidljiva je venska distenzija i kardiomegalija. Anafilaktička/anafilaktoidna reakcija prouzroči distributivni šok koji je karakteriziran tahikardijom, arterijskom hipotenzijom (slabi puls) i slabim centralnim venskim tlakom. Na radiografskim snimkama prisutna je mikrokardija (osim ako nije prisutna kardiomegalija kao posljedica bolesti srca) dok su plućne vene normalne veličine (Abrams-Ogg, 2000.).
-
Policitemija i hiperproteinemija
Do policitemije može doći prilikom uzastopnih transfuzija punom svježom krvi pri liječenju hemostatskih poremećaja. Povećana viskoznost i promjena brzine protoka krvi mogu štetiti naročito životinjama koje su u sepsi ili koje imaju sklonost trombozi i ishemiji.
Preporučuje se flebotomija (20 mL/kg), uz (u idealnim uvijetima) davanje plazme i trombocita zbog očuvanja hemostatske funkcije (Abrams-Ogg, 2000.).
-
Hipotermija
Apliciranje hladnih krvnih proizvoda može, iako vrlo rijetko, rezultirati hipotermijom. Najčešće je susrećemo kod transfuzije pedijatrijskih i jako malih pacijenata, kao i tijekom anestezije te kod transfuzije velikih količina ohlađene krvi pri aplikaciji velikom brzinom.
Hipotermija može dovesti do šoka, prouzročiti tremore i aritmije koji mogu prouzročiti kardiopulmonarni arest (Abrams-Ogg, 2000.).
-
Citratna intoksikacija (hipokalcemija)
Vrlo brza aplikacija većih količina krvnih proizvoda s citratnim antikoagulansom, može prouzročiti hipokalcemiju, jer citratni antikoagulans u suvišku veže kalcij. Simptomi hipokalcemije su mišićni tremor, trzanje uha, tetanički grčevi, povraćanje i aritmije (Weinstein, 2010.). Do hipokalcemije može doći uslijed davanja velikih količina transfundirane krvi, odnosno ako je nadomješteno više od 40% ukupne količine krvi primatelja. Manje količine krvi mogu isto tako izazvati hipokalcemiju, ukoliko transfuzijske vrećice od 450 mL nisu adekvatno ispunjene krvlju (pa je omjer volumena antikoagulansa i volumena krvi manji od preporučenog) ili ako postoje stanja kod kojih je smanjen metabolizam citrata u bikarbonate (poput zatajenja jetara, teške hipotenzije ili hipotermije). Tremori kod hipokalcemije mogu se zamijeniti s onima kod hipotermije, koji isto nastaju kao posljedica prebrze aplikacije krvi i krvnih proizvoda (Abrams-Ogg, 2000.).
Elektrokardiografske promjene uključuju: produljenje q-t intervala, depresija t i p vala te ventrikularne aritmije. Liječenje uključuje davanje kalcij glukonata (50-150 mg/kg i.v. 10%-tna otopina) ili kalcij klorida (5-10 mg/kg i.v. 10%-tna otopina) (Gibson i Abrams-Ogg, 2012.).
-
Heparinizacija
Heparinizacija se javlja kod životinja koje prime dozu heparina veću od 100 I.J./kg. Sklonost krvarenju javlja se pri dozi višoj od 300 I.J./kg. Metabolizam heparina vrlo je brz i njegov poluživot u plazmi iznosi svega 1,5 sati, tako da rijetko dolazi do krvarenja. Ukoliko dođe do predoziranja heparinom preporučuje se korištenje protamin sulfata u dozi od 1 mg/100 I.J. heparina intravenski (Abrams-Ogg, 2000.).
-
Koagulopatije i tromboza
Dilucijska koagulopatija može nastati nakon vrlo brze transfuzije s velikim količinama (više od ukupnog volumena krvi) pohranjene pune krvi ili smrznute plazme, jer su deficitarne trombocitima i posjeduju malu koncentraciju koagulacijskih faktora. Najčešće se javlja u hitnih pacijenata kod kojih se već ionako narušeno kliničko stanje dodatno pogoršalo agresivnom tekućinskom terapijom.
U takvim slučajevima preporučuje se transfuzija sa svježe smrznutom plazmom ili proizvodima koji su bogati trombocitima (Abrams-Ogg, 2000.). Transfuzija može povećati rizik nastanka plućne tromboembolije u pasa koji boluju od imunosno posredovane hemolitičke anemije (Klein i sur., 1989.).
-
Kontaminacija mikroorganizmima (sepsa povezana s transfuzijom)
Transfuzija kontaminiranih krvnih proizvoda može prouzročiti akutno povraćanje, proljev, dispneju, kolaps, kardiopulmonarni arest i hemolizu (Weinstein, 2010.). Navedeni se simptomi mogu zamijeniti s imunološkom reakcijom.
Povišena tjelesna temperatura može biti prisutna, ali njezino odsustvo ne isključuje kontaminaciju krvnih proizvoda i posljedično septično stanje. Perakutni znaci, posljedica su transfundiranih endotoksina, a ne bakterijske proliferacije u primatelju, mada bakterije kasnije mogu prouzročiti znakove sistemske ili lokalizirane infekcije (Abrams-Ogg, 2000.).
Makroskopski, kontaminirana krv može izgledati tamnije nego obično, smeđe boje sa ili bez krvnih ugrušaka i može sadržavati mjehuriće zraka (Kim i sur., 1992.).
Izvori mikroorganizama su davatelji (bakterijemija i kožna flora), neispravna tehnika uzimanja krvi, krivo pohranjivanje, kontaminirani instrumenti i transfuzijski sistemi.
Vjerojatnost infekcije kod istovremenih transfuzija je mala, osim kod jako velikih kontaminacija krvi. U pohranjenoj krvi proliferacija mikroorganizama je češća.
Rizik nastanka sepse zbog transfuzije kontaminirane krvi vrlo je malen, dok je veći kod proizvoda koji imaju smanjenu količinu leukocita (fagocitiraju mikroorganizme) i kod proizvoda od trombocita koji se pohranjuju na sobnoj temperaturi (Abrams-Ogg, 2000.).
Najčešći mikroorganizmi koji kontaminiraju krv i krvne proizvode su oni fekalne flore, poput Yersinia enterocolitica i Pseudomonas spp., dok kod proizvoda od trombocita su to Staphylococcus spp., Streptococcus spp. i drugi gram-negativni mikroorganizmi (Abrams-Ogg, 2000.).
-
Hiperamonemija
S duljinom pohrane eritrocita dolazi do povećanja koncentracije amonijaka u krvi. Kod pacijenata sa zatajenjem jetara trebaju se koristi krvni proizvodi koji su pohranjeni manje od 2 tjedna (Abrams-Ogg, 2000.).
-
Hipofosfatemija
Razina fosfata progresivno se smanjuje tijekom pohrane eritrocita, dok se fragilnost eritrocita povećava.
Transfuzija pune krvi ili eritrocita kojima je rok pohrane pri kraju može pogoršati hipofosfatemiju. Kod životinja s hipofosfatemijom preporučena je transfuzija krvnih proizvoda koji su pohranjeni manje od 2 tjedna (Abrams-Ogg, 2000.).
-
Hiperkalemija
Tijekom pohrane, kalij iz eritrocita izlazi u krv što je vrlo bitno kod transfuzija koje zamjenjuju ukupni volumen krvi primatelja, jer može dovesti do hiperkalemije. Hiperkalemija je zabilježena kod ljudi, dok kod pasa ne predstavlja veliki problem s obzirom da psi imaju manje koncentracije kalija u eritrocitima u odnosu na ljude. Pasmina Akita inu i njezini križanci predstavljaju iznimku i ne smiju se koristi kao davatelji krvi iz razloga jer imaju povišene koncentracije kalija u krvi. Psi pasmine Šiba inu isto tako imaju povišenu koncentraciju kalija u eritrocitima, ali zbog svoje veličine nisu pogodni kao davatelji krvi (Abrams-Ogg, 2000.).
-
Acidoza
S pohranom krvnih proizvoda progresivno se snižava pH krvi, posebno u proizvodima eritrocita i trombocita.
-
Pretransfuzijska hemoliza (in vitro)
Do in vitro hemolize može doći uslijed kontaminacije mikroorganizmima, povećane fragilnosti eritrocita, grubog rukovanja, smrzavanja, pregrijavanja krvi ili miješanja s hipotoničnim otopinama (Abrams-Ogg, 2000.).
-
Hemosideroza
Tijekom višestrukih transfuzija može doći do oštećenja jetara zbog preopterećenja željezom (Abrams-Ogg, 2000.).
Sažetak
N ransfuzija je postupak intravenskog davanja pune krvi ili krvnih pripravaka, odnosno proces njihovog prenošenja iz krvožilnog sustava jedne jedinke u krvožilni sustav druge jedinke. Krv i krvni pripravci mogu biti svježi ili pohranjeni. Krv i krvni proizvodi koriste se tijekom liječenja različitih stanja, uključujući ona koja su povezana s anemijama (krvarenja, hemolize, smanjena eritropoeza), koagulopatijama, sepsom, diseminiranom intravaskularnom koagulacijom i nedostatkom specifičnih čimbenika grušanja krvi. Idealni davatelji su zdravi psi, starosti između 1 do 8 godina, blage naravi, velikih pasmina s lako pristupačnim venama koji teže najmanje 25 kg i koji su redovno cijepljeni i dehelmintizirani. Volumen krvi koji se može uzeti davatelju iznosi do 20% procijenjenog ukupnog volumena krvi.
Psi mogu uzastopno davati krv svaka 3 tjedna, tijekom dvije godine. Transfuzijske vrećice zapremnine 450 mL najpogodniji su zatvoreni sustavi za uporabu u pasa. Postoje mnogi sustavi kojima se opisuju krvne grupe pasa, ali DEA (engl. dog erythrocyte antigen) nomenklatura je najviše zastupljena u novijoj literaturi. Određivanje se krvnih grupa temelji na reakciji aglutinacije. Test križne reakcije (engl. crossmatching) je postupak kojim se određuje serološka podudarnost između primatelja i davatelja detekcijom protutijela na eritrocite putem aglutinacije i hemolize.
Količina krvnog proizvoda koji će se aplicirati pojedinom pacijentu, ovisi o specifičnom proizvodu, očekivanom učinku i potrebama primatelja.
Literatura [… prikaži]
Canine Blood Transfusion: Blood Groups, Blood Products, Transfusion Monitoring, Transfusion Reactions- Part 2
Ana PETAK, DVM; Mirna BRKLJAČIĆ, DVM, PhD, Senior Assistant, Ivana KIŠ, DVM, PhD, Assistant Professor, Marin TORTI, DVM, PhD, Junior Researcher- Senior Assistant, Iva ŠMIT, DVM, Junior Reseacher, Vesna MATIJATKO, DVM, PhD, Associate Professor, Faculty of Veterinary Medicine, Zagreb
T ransfusion is defined as intravenous therapy with whole blood or blood products.
Blood and blood products may be fresh or stored and are used to treat a variety of conditions, including those associated with anaemia (haemorrhage, haemolysis or reduced erythropoiesis), coagulopathies, sepsis, disseminated intravascular coagulopathy and specific factor deficiencies. Ideal canine donors are healthy, well-tempered, large breed dogs weighing at least 25 kg, between the ages of 1 and 8 years. The donor should also be regularly vaccinated and dewormed.
Twenty percent of the estimated blood volume may be safely donated. Canine donors may donate every 3 weeks, over a period of 2 years. Human blood collection packs of 450 mL are currently the most suitable closed collection systems for use in dogs. Many systems have been used to describe canine blood groups; however, the dog erythrocyte antigen (DEA) nomenclature is most widely used in the current literature. Canine blood groups are based on an agglutination reaction.
Crossmatching determines the serological compatibility between patient and donor blood by detecting antibodies to erythrocytes using agglutination or haemolysis. The amount of blood product to be administered depends on the specific product, desired effect and patient response.