Ana Petak, Mirna Brkljačić, Ivana Kiš, M. Torti, Iva Šmit i Vesna Matijatko
Ana PETAK, dr. med. vet.; dr. sc. Mirna BRKLJAČIĆ, dr. med. vet, viša asistentica, dr. sc. Ivana KIŠ, dr. med. vet., docentica, dr. sc. Marin TORTI, znanstveni novak-viši asistent, Iva ŠMIT, dr. med. vet., znanstvena novakinja, dr. sc. Vesna MATIJATKO, dr. med. vet., izvanredna profesorica, Veterinarski fakultet, Zagreb
UvodIndikacije za transfuzijuDavatelji krviOdabir davateljaDavanje krviTest križne reakcije (engl. Crossmatching, cm)SažetakLiteraturaAbstract
Uvod
T ransfuzija (lat. transfusio = prelijevanje) je postupak intravenskog davanja pune krvi ili krvnih proizvoda, odnosno proces prenošenja krvi ili krvnih proizvoda iz krvožilnog sustava jedne jedinke u krvožilni sustav druge jedinke iste vrste. Transfuzija najčešće predstavlja samo potpornu terapiju koja pacijentu često (barem privremeno) spašava život i omogućuje provođenje daljnjih dijagnostičkih postupaka, a u svrhu postavljanja konačne dijagnoze.
Indikacije za transfuziju
(alb – koncentracija albumina; B – frekvencija bila; D – frekvencija disanja; prot. – koncentracija ukupnih proteina; VPPK – vrijeme ponovnog punjenja kapilara; Tr – broj trombocita)
-
Anemija
Anemiju definiramo kao smanjenje broja eritrocita u perifernoj krvi ispod granica referentnih vrijednosti. Anemiju prosuđujemo prema koncentraciji hemoglobina, hematokritu i broju eritrocita.
Kod perakutnog gubitka krvi posljedice anemije moraju se sagledati odvojeno od onih prouzročenih hipovolemijom. Klinički se hipovolemija očituje sljedećim znacima: produženim vremenom punjenja kapilara (engl. capillary refill time, CRT), suhim sluznicama, slabim perifernim pulsom, tahikardijom, sniženim centralnim venskim tlakom, uz istovremeno normalan hematokrit. Za inicijalnu brzu nadoknadu volumena koriste se kristaloidne ili koloidne otopine, što ne isključuje moguću potrebu za naknadnom transfuzijom (Gibson i Abrams-Ogg, 2012.).
Psi s kroničnim anemijama imaju tendenciju održavanja normalnog intravaskularnog volumena, ali sa smanjenjem broja eritrocita. U ovom slučaju, preporučuje se transfuzija eritrocita (engl. packed red blood cells, PRBC). Organizam bolje podnosi učinke kronične anemije u odnosu na učinke akutne anemije, prije svega zbog učinka kompenzacijskih mehanizama. Klinički znaci su kod kronično anemičnih pacijenata različiti i često ovise o stupnju tjelesne aktivnosti životinje i prisutnoj primarnoj bolesti koja je i dovela do razvoja kronične anemije. Indikacije su za transfuziju kod kronično anemičnih pasa: pojava slabosti, nesvjestice i ubrzanog disanja u mirovanju (Gibson i Abrams-Ogg, 2012.).
Transfuzija omogućava najčešće samo privremenu stabilizaciju pacijenta, korigira hipoksiju tkiva i, u konačnici, omogućava provođenje daljnjih dijagnostičkih postupaka sa svrhom postavljanja konačne dijagnoze (Gibson i Abrams-Ogg, 2012.).
Potreba pojedinog pacijenta za transfuzijom procjenjuje se na temelju koncentracije hemoglobina ili vrijednosti hematokrita, zatim obliku anemije (akutna – kronična) i konačno prisutnosti kliničkih znakova (tahipneja, tahikardija, slabi periferni puls, kolaps, letargija i slabost). Potencijalnim kandidatima za transfuziju smatraju se pacijenti kojima je hematokrit niži od 20%, a kod akutnog gubitka krvi ili krvarenja koje je još u tijeku hematokrit niži od 25% (Gibson i Abrams-Ogg, 2012.).
-
Koagulopatije
Koagulopatije pripadaju skupini hemoragijskih dijateza prouzročenih poremećajem funkcije čimbenika grušanja krvi s posljedičnim izostankom stvaranja krvnog ugruška. Koagulopatije mogu biti prirođene, primjerice manjak von Willebrandovog čimbenika, i stečene, primjerice posljedično otrovanju rodenticidima, heparinizaciji, teškoj upali kod kritičnih pacijenata (sepsa). Do pojave stečenih koagulopatija može doći i sekundarno, zbog gubitka čimbenika grušanja krvi posljedično malignoj bolesti ili traumi. Proizvodi plazme preporučuju se u stanjima nedostatka čimbenika grušanja krvi i proteina (Gibson i Abrams-Ogg, 2012.).
U liječenju primarnih poremećaja hemostaze, poput prije spomenutog manjka von Willebrandovog čimbenika i čimbenika VIII (hemofilija A) preporučuje se uporaba krioprecipitata ili svježe smrznute plazme. Svježe smrznuta se plazma može koristiti i kod stečenih poremećaja grušanja krvi kao što je to slučaj kod raznih hepatopatija ili pak DIK-a. Kao potpora liječenju otrovanja rodenticidima (antikoagulansima) može se koristiti svježe smrznuta ili pohranjena plazma (Gibson i Abrams-Ogg, 2012.).
-
Hipoproteinemija
Hipoproteinemija može nastati kao posljedica krvarenja, gubitka proteina bubrezima ili crijevima (tzv. nefropatije i enteropatije s gubitkom proteina) ili pak zbog smanjenog stvaranja proteina posljedično zatajivanju jetara. Transfuzija plazme u pacijenata s hipoproteinemijom od ograničene je koristi. Transfundirani se albumini zadržavaju relativno kratko u krvotoku pa su kod bolesti s gubitkom proteina potrebne mnogobrojne jedinice plazme da se nadoknadi gubitak (Gibson i Abrams-Ogg, 2012.).
-
Hipovolemija
U slučaju naglog gubitka krvi, što je čest slučaj kod trauma (ugrizi, automobilske nesreće i sl.) dolazi do hipovolemijskog šoka i potrebe za nadoknadom izgubljenog cirkulacijskog volumena. Pri tome je važno napomenuti da je zbog akutnog krvarenja potrebna kontinuirana kontrola nalaza, posebice vrijednosti hematokrita i koncentracije proteina. Drugim riječima, praćenjem trenda nalaza, kliničar može najbrže uočiti potrebu pacijenta za transfuzijom te pravovremeno reagirati. U slučaju da transfuzija nije moguća, nadoknada se volumena provodi putem primjene kristaloidnih i koloidnih infuzijskih otopina.
Davatelji krvi
-
Vlasništvo klinike
Najjednostavniji način kojim se može osigurati pristup davateljima krvi je držanje za to predviđenih pasa u samoj veterinarskoj ustanovi (gdje se provodi i transfuzija). Broj bi se životinja potrebnih u tu svrhu trebao predvidjeti prema prosječnim potrebama svake ustanove.
Naravno, ovako držanim psima potrebno je omogućiti odgovarajući prostor, njegu te zadovoljavajuće životne uvjete (svakodnevne šetnje, odmor, hranu i kontakte s ljudima te redovnu zdravstvenu skrb). Prednosti i nedostatci ovakvih davatelja navedeni su u tabeli 2 (Abrams-Ogg, 2000.).
-
Davateljski programi
Davateljski programi omogućuju da vlasnici dovode svoje pse na dogovoreno davanje krvi, u zamjenu za neke pogodnosti, poput besplatnih godišnjih pregleda, cijepljenja ili besplatne hrane za pse. Vlasnici pasa mogu biti pozvani u trenutku kada je potrebna krv ili njihovi ljubimci mogu davati krv redovito prema dogovorenom rasporedu, ukoliko postoji banka krvi. Prednosti i nedostatci ovakvih davatelja krvi također su navedeni u tabeli 2 (Abrams-Ogg, 2000.).
-
Skloništa za napuštene životinje
Životinje koje se nalaze u skloništima mogu se isto tako koristiti kao davatelji krvi ako važeći zakoni to dopuštaju. S obzirom na njihovo nepoznato podrijetlo, ovakvim davateljima nužne su brojne pretrage na razne zarazne i metaboličke bolesti što dodatno znatno poskupljuje postupak. Također, brojni su etički razlozi iz kojih životinje u skloništima ne bi trebale koristiti (Abrams-Ogg, 2000.).
-
Terminalni davatelji
Terminalni davatelji su psi koji su zbog medicinskih ili drugih (bihevioralnih, pravnih) razloga predodređeni za eutanaziju, a čije zdravstveno stanje (u slučaju da je narušeno) ne utječe na kvalitetu njihove krvi. Glavna prednost kod takvih davatelja je mogućnost uzimanja velikog volumena krvi (do 50% ukupnog volumena) (Abrams-Ogg, 2000.).
-
Komercijalne banke krvi
U nekim zemljama postoje komercijalne banke krvi koje snabdijevaju klinike s krvnim proizvodima, ali predstavljaju znatan financijski trošak (oprema, prostor, testiranja na krvne grupe i razne bolesti) te zahtijevaju opsežnu administraciju (Abrams-Ogg, 2000.).
Odabir davatelja
-
Klinička procjena
Temeljem anamneze i kliničkog pregleda davatelji trebaju biti zdrave jedinke. Klinički bi se pregled trebao obaviti prije svakog uzimanja krvi davatelju, a ukoliko postoji i najmanja sumnja na neki poremećaj koji bi mogao negativno utjecati na ishod provođenja transfuzije (bilo kod davatelja ili primatelja) preporuča se odustati od uzimanja krvi, tj. potražiti drugog davatelja. Najčešće kontraindikacije za uzimanje krvi su sljedeće: povraćanje, proljev, ugrizne rane, piodermija, kirurški implantati, apscesi te povišena tjelesna temperatura. U programima u kojima sudjeluju psi koje vlasnici dobrovoljno privode, mora se prijaviti bilo kakva pojava bolesti. Preporučena je godišnja kontrola krvne slike, biokemijskih pokazatelja, pretrage urina i koprološke pretrage na parazite. Prije svakog davanja potrebno je odrediti hematokrit i ukupne proteine u krvi davatelja. Psi pasmine akita-inu i njihovi križanci ne bi smjeli davati krv zbog visoke koncentracije kalija u eritrocitima, a dobermani moraju biti testirani na von Willebrandovu bolest.
Hrtovi su poželjni kao davatelji krvi jer imaju razmjerno visoke vrijednosti hematokrita (Abrams-Ogg, 2000.).
-
Gravidnost
Gravidne se kuje ne bi smjele koristiti kao davatelji, jer sam proces davanja krvi prouzroči stres za kuju, ali i za plodove. Isto tako, kuje koje su bile gravidne nisu poželjne kao davatelji krvi. Naime, istraživanja su pokazala da kuje DEA 1.1 negativne krvne grupe koje se pare s mužjakom DEA 1.1 pozitivne krvne grupe mogu razviti protutijela (anti-DEA 1.1. protutijela) čime se bitno povećava rizik od reakcije nepodudarnosti (Abrams-Ogg, 2000.). Međutim, nedavno istraživanje pokazalo je da ne postoje dokazi da gravidnost potiče proizvodnju protutijela (Blais i sur., 2009.).
-
Cjepni status
Davatelji trebaju biti redovno cijepljeni prema profilaktičkom protokolu, ali od cijepljenja do uzimanja krvi treba proći minimalno 10 do 14 dana (Gibson i Abrams-Ogg, 2012.).
-
Infekcije i paraziti
Davatelji trebaju biti slobodni od zaraznih i parazitarnih bolesti, posebice od onih koje se prenose krvlju. Na temelju geografske lokacije i rizika za infekciju, psi se mogu testirati na sljedeće uzročnike bolesti: Brucella canis, Borrelia burgdorferi, Ehrlichia spp., Neorickettsia spp., Bartonella vinsoni, Babesia spp., Anaplasma, Mycoplasma spp., Trypanosoma cruzi, Leishmania spp. i Dirofilaria immitis. Ukoliko se krv i krvni proizvodi pohranjuju u banku krvi, sve nevedene bolesti nužno je isključiti.
Periodična se retestiranja mogu izvršiti s obzirom na rizik od izloženosti (Gibson i Abrams-Ogg, 2012.). Teške infestacije buhama mogu prouzročiti anemiju zbog gubitka krvi, ali u lakšim infestacijama ne predstavljaju rizik za zdravlje, niti za davatelja niti za primatelja (Abrams-Ogg, 2000.).
-
Uzimanje lijekova
U trenutku davanja krvi davatelji ne smiju uzimati većinu lijekova zbog potencijalnog neželjenog učinka u primatelja te zbog utjecaja na kvalitetu krvi (posebice ako se krv pohranjuje), ali se preporuča da su redovno tretirani protiv ekto- i endoparazita (Gibson i Abrams-Ogg, 2012.).
-
Ostali poremećaji
Psi koji boluju od imunosno-posredovanih bolesti, tumora, zatajenja organa ili drugih sistemskih poremećaja ne bi smjeli davati krv zbog potencijalnog nepoželjnog učinka stresa kao i zbog negativnih učinaka na kvalitetu krvi (Abrams-Ogg, 2000.).
Davatelj krvi ne bi smio biti pas koji je tijekom života i sam primio transfuziju zbog mogućeg razvoja protutijela koja mogu prouzročiti reakcije nepodudarnosti (Abrams-Ogg, 2000.).
Iz tog razloga psi nepoznatog podrijetla nisu poželjni davatelji.
Davanje krvi
-
Volumen i frekvencija
Davatelju se može uzeti do 20% procijenjenog volumena krvi, bez ikakvih posljedica po zdravlje. Ukupni volumen krvi psa procjenjuje se prema sljedećoj formuli:
Procijenjeni volumen krvi (l) = 0.085 x tjelesna masa (kg)
Najprihvatljivije je davatelju uzeti volumen krvi od 16 do 18 mL/kg, dok se maksimalno može davatelju uzeti volumen od 22 mL/kg tjelesne mase. Zbog jednostavnosti, standardno se davatelju uzima 450 mL (± 45 mL) pune krvi što se u dostupnoj literaturi naziva krvnom jedinicom, a koja odgovara volumenu standardne transfuzijske vrećice koja se koristi i u humanoj medicini. Psi mogu davati krv svaka tri tjedna, tijekom dvije godine. Psima u davateljskim programima obično se uzima krv svakih dva do tri mjeseca (Abrams-Ogg, 2000.).
-
Tehnike uzimanja krvi
Puna se krv može sakupljati otvorenim ili zatvorenim sustavom. Odlika zatvorenog sustava je ta da se sadržaj vrećice izlaže zraku jedino prilikom micanja zaštitne plastike s igle u svrhu venepunkcije.
Primjeri zatvorenih sustava su komercijalno dostupne vrećice za sakupljanje krvi koje sadržavaju 63 mL CPD-a (engl. citrate phosphate dextrose) ili CPDA1 (engl. citrate phosphate dextrose adenine1) antikoagulansa ukupnog volumena od 450 mL. Ove se vrećice najčešće koriste za uzimanje krvi psima težima od 25 kg. Eritrociti pripremljeni od CPDA 1 koji su dobiveni zatvorenim sistemom, imaju rok trajanja od 20 dana na temperaturi od 1 do 6° C. Puna krv s antikoagulansom CPD ili CPDA 1 ima rok trajanja od 28 do 35 dana (Gibson, 2007.). Sustav za uzimanje krvi kod kojeg postoji više mjesta potencijalne bakterijske kontaminacije po definiciji je otvoren.
Svi krvni proizvodi dobiveni otvorenim sustavom moraju biti iskorišteni unutar 4 sata ako se skladište pri sobnoj temperaturi te unutar 24 sata ako su pohranjeni u hladnjaku na temperaturi od 1 do 6 °C.
Svako uzimanje krvi pri kojem se koriste brizgalice ili prazne vrećice s dodanim antikoagulansom, smatra se da je učinjeno otvorenim sustavom (Gibson, 2007.).
-
Sistemi za prikupljanje krvi
Vrećice koje se koriste u humanoj medicini U humanoj medicini, banke krvi koriste zatvorene sustave upravo iz razloga jer je krv idealni medij za razvoj mikroorganizama. Zatvoreni su sustavi idealni za pohranu krvnih proizvoda.
Međutim, otvoreni su sustavi godinama korišteni u veterinarskoj medicini te su prihvaćeni kao takvi, uz strogu kontrolu izbjegavanja kontaminacije. Zatvoreni sustavi ne garantiraju sterilnost jer može doći do kontaminacije preko kutanih površina, čak i ako je korištena aseptična tehnika venepunkcije. Vrećice za prikupljanje krvi najpogodniji su zatvoreni sustavi za uporabu u pasa.
Takvi sistemi sadržavaju 16 G iglu, cijev i plastičnu vrećicu za pohranu krvi koja sadržava antikoagulans s konzervansom. Mogu dolaziti s tzv. “satelitskim vrećicama” za pripremu krvnih proizvoda. Prilikom davanja, krv se slijeva u vrećice djelovanjem sile teže ili uz pomoć vakumske pumpe (slika 1) (Abrams-Ogg, 2000.).
-
Brizgalice
U hitnim slučajevima, ukoliko uobičajeni sustavi za prikupljanje krvi nisu dostupni mogu se koristiti brizgalice od 60 mL i leptir igle. Osim ove tehnike, moguće je korištenje prazne boce fiziološke otopine s dodanim antikoagulansom što je ustvari zamjena za vrećicu za uzimanje krvi. Ovako sakupljena krv naravno nije prikladna za pohranu, no kako sama transfuzija najčešće spada u postupke hitnog zbrinjavanja životno ugroženog pacijenta, bolje je korištenje bilo kakvog sistema za uzimanje krvi nego uskraćivanje transfuzije zbog nemogućnosti ostvarivanja idealnih uvjeta.
-
Antikoagulansi
Otopine koje se nalaze u vrećicama za skupljanje krvi sadrže heparin ili citrat koji djeluju kao antikoagulans tako da vežu kalcijeve ione. Uporaba heparina kao antikoagulansa treba se ograničiti samo na transfuzije koje se provode odmah po uzimanju krvi. Otopine citrata mogu sadržavati tvari koje djeluju kao konzervansi eritrocita (Wardrop i sur., 1994.). Konzervansi podupiru glikolitički energetski metabolizam (produkciju adenozin trifosfata) eritrocita te produljuju životni vijek pohranjenih eritrocita (Abrams-Ogg, 2000.).
Najčešće komercijalno korišteni sustavi sadržavaju CPD ili CPDA 1 otopinu. ACD otopina češće se koristi u otvorenim sustavima, prilikom uzimanja manjih količina krvi. Volumen antikoagulansa i vrijeme pohrane krvnog proizvoda može varirati, a ovisi o sastavu antikoagulansa i načinu sakupljanja krvi (tabela 3) (Gibson, 2007.).
Wardrop, 1995.).
-
Venepunkcija i uzimanje krvi
U slučaju potrebe sedacije ili anestezije, poželjno je da davatelj bude ispošten 12 sati prije davanja krvi.
Krv se obično uzima iz vratne vene (v. jugularis) ili iz cefalične vene (v. cephalica antebrachii). Osim navedenih krvnih žila, može se još koristiti i femoralna arterija (a. femoralis), ali sam zahvat je tehnički teže izvediv. Kardiocenteza i punkcija femoralne arterije poželjne su metode uzimanja krvi kod terminalnih davatelja jer povećavaju volumni prinos krvi (Abrams-Ogg, 2000.).
Za uzimanje krvi potrebno je najmanje dvoje ljudi, flebotomist i osoba koja će držati životinju. Poželjno je i prisustvo treće osobe koja će pomoći s pridržavanjem životinje i s rukovanjem transfuzijske vrećice. Većina se pasa stavlja u lateralni položaj zbog bolje dostupnosti vratne vene, ali nekim psima više odgovara sternalni položaj. Psima koji su redoviti davatelji, često nije potrebna sedacija, a ukoliko ipak jest, mogu se koristiti neki od sljedećih lijekova: oksimorfon, butorfanol, diazepam ili acepromazin.
Tragovi lijekova u krvi od minimalnog su značenja, osim acepromazina koji smanjuje funkciju trombocita te stoga nije preporučeno transfundiranje takve krvi trombocitopeničnim primateljima (Abrams-Ogg, 2000.).
Prilikom davanja krvi strogo se moraju poštivati načela asepse, posebice ako se krv pohranjuje. Venepunkcija mora biti minimalno traumatska iz razloga kako bi se izbjeglo moguće grušanje krvi.
Cjelokupno vrijeme davanja s pripremom davatelja obično iznosi oko 20 minuta, ukoliko nema komplikacija. Uzimanje krvi putem sile teže iz vratne vene traje od 5 do 15 minuta, dok korištenje vakumske pumpe skraćuje vrijeme uzimanja na 3 do 10 minuta (Abrams-Ogg, 2000.).
-
Volumen krvi
Standardni volumen krvi koji se uzima prilikom davanja iznosi 450 mL (± 45 mL). Pod pretpostavkom da 1 mL krvi teži 1,06 g, standardna masa pune transfuzijske vrećice iznosi 477 g (± 48 g). Minimalno prihvatljiva količina krvi koja se uzima u CPD ili CPDA 1 vrećice iznosi 405 mL odnosno 429 g.
Uzimanje premalog volumena krvi skraćuje preživljavanje eritrocita tijekom pohrane i povećava rizik od nastanka citratne intoksikacije.
Maksimalno dopuštena količina krvi u vrećici iznosi 496 mL odnosno 525 g. Uzimanjem većeg volumena krvi od preporučenog raste rizik od grušanja, rupture vrećice te se skraćuje preživljavanje eritrocita tijekom pohrane (Abrams-Ogg, 2000.).
-
Komplikacije prilikom uzimanja krvi davatelju
Ukoliko dođe do nastanka hematoma ili do odvajanja igle, davanje se prekida i traži se novo mjesto venepunkcije.
Ukoliko se ovaj proces dogodi u početnoj fazi prikupljanja krvi, otvara se novi transfuzijski set, no ako problemi nastupe u kasnijoj fazi prikupljanja krvi, mala je vjerojatnost da će se moći ostvariti novo davanje bez prekomjernog gubitka krvi u davatelja. Ovako uzeta krv pogodna je za transfuziju, ali ne i za pohranu zbog moguće bakterijske kontaminacije (Abrams-Ogg, 2000.).
-
Njega davatelja (opservacijsko razdoblje)
Davatelja je potrebno promatrati tijekom uzimanja krvi kao i određeno vrijeme po uzimanju. U slučaju pojave bljedila, slabosti, tahikardije ili izrazitog nemira treba obustaviti postupak uzimanja krvi.
Nakon uzimanja krvi, potrebno je umjerenim pritiskom prisloniti vatu i zaštiti mjesto venepunkcije tijekom nekoliko minuta. U nekim slučajevima potrebno je bandažirati vrat. Davatelja treba promatrati slijedećih 15 do 30 minuta s obzirom na moguću pojavu znakova hipotenzije (slabost, blijede sluznice, slabe kvalitete pulsa i sl.) (Smith, 1991.).
Preporučuje se i nadoknada uzetog volumena kristaloidnim otopinama i to s 2 do 3 puta većim volumenom od volumena uzete krvi (npr. ako je davatelju uzeta jedna vrećica krvi izgubljeni volumen nadoknadit će se aplikacijom 1000-1500 mL) brzinom od 90 mL/kg/h intravenski (Abrams-Ogg, 2000.).
Test križne reakcije (engl. Crossmatching, cm)
Test križne reakcije omogućuje otkrivanje prijašnje senzibilizacije, ali ne sprječava pojavu nove senzibilizacije.
Ukoliko je prošlo više od četiri dana od provođenja transfuzije, test križne reakcije mora se ponoviti jer primatelj možda više nije podudaran s davateljem (Gibson, 2007.). Naime, spomenuto vrijeme je minimalno vrijeme potrebno za nastanak protutijela u primatelju nakon transfuzije.
Neke životinje mogu imati prenizak titar protutijela koja bi se detektirala testom križne reakcije i mogu razviti blagu hemolitičku reakciju, usprkos prividno podudarnom rezultatu. Treba napomenuti da korištenje ovog testa, ne isključuje hemolitičku ili nehemolitičku transfuzijsku reakciju pa je promatranje primatelja tijekom i poslije transfuzije svakako preporučeno (Gibson, 2007.).
Postoji velik broj varijanti testa križne reakcije koje se koriste diljem svijeta.
Dvije najčešće korištene metode su brza aglutinacija na predmetnici (engl. rapid slide test) i test križne reakcije u epruveti (engl. tube method) (Abrams-Ogg, 2010.).
Skraćeni se postupak testa križne reakcije obavlja na sobnoj temperaturi i pritom se izostavlja antiglobulinski test.
Može se obaviti putem brze aglutinacije na predmetnici ili testom križne reakcije u epruveti. Jednostavan je, brz i može se obaviti u svakoj ambulanti. Skraćeni test križne reakcije otkrit će eritrocitna protutijela koja su prisutna u dovoljno visokom titru da prouzroče klinički značajnu, umjerenu do tešku, hemolitičku reakciju. Skraćeni test križne reakcije najvjerojatnije neće otkriti protutijela koja bi mogla prouzročiti akutnu blagu ili odgođenu hemolitičku reakciju (Abrams-Ogg, 2000.).
Test križne reakcije je prema Gibsonu (2007.) obvezan:
- kada je primatelj primio transfuziju prije više od četiri dana
- kada je primateljeva (transfuzijska) povijest nepoznata
- kada je primatelj kuja koja je nedavno bila gravidna.
Osim navedenog, potpuni test križne reakcije preporučen je kod provođenja višestrukih transfuzija ili u stanjima gdje će bilo kakva imunološka stimulacija biti štetna. Navedeno se odnosi na imunosno-posredovanu hemolitičku anemiju, kod koje će u većini slučajeva eritrocitna autoantitijela rezultirati nepodudarnošću sa svim davateljima. Tada test križne reakcije može pomoći u odabiru najprihvatljivijeg (“najpodudarnijeg”) davatelja (Abrams-Ogg, 2000.).
Ukoliko se provodi transfuzija s više jedinica krvi i krvnih proizvoda, nepodudarnost između davateljskih jedinica je gotovo nevažna, sve dok su sve jedinice podudarne s primateljem (Abrams-Ogg, 2000.).
Sažetak
T ransfuzija je postupak intravenskog davanja pune krvi ili krvnih pripravaka, odnosno proces njihovog prenošenja iz krvožilnog sustava jedne jedinke u krvožilni sustav druge jedinke. Krv i krvni pripravci mogu biti svježi ili pohranjeni. Krv i krvni proizvodi koriste se tijekom liječenja različitih stanja, uključujući ona koja su povezana s anemijama (krvarenja, hemolize, smanjena eritropoeza), koagulopatijama, sepsom, diseminiranom intravaskularnom koagulacijom i nedostatkom specifičnih čimbenika grušanja krvi. Idealni davatelji su zdravi psi, starosti između 1 do 8 godina, blage naravi, velikih pasmina s lako pristupačnim venama koji teže najmanje 25 kg i koji su redovno cijepljeni i dehelmintizirani. Volumen krvi koji se može uzeti davatelju iznosi do 20% procijenjenog ukupnog volumena krvi.
Psi mogu uzastopno davati krv svaka 3 tjedna, tijekom dvije godine. Transfuzijske vrećice zapremnine 450 mL najpogodniji su zatvoreni sustavi za uporabu u pasa. Postoje mnogi sustavi kojima se opisuju krvne grupe pasa, ali DEA (engl. dog erythrocyte antigen) nomenklatura je najviše zastupljena u novijoj literaturi. Određivanje se krvnih grupa temelji na reakciji aglutinacije. Test križne reakcije (engl. crossmatching) je postupak kojim se određuje serološka podudarnost između primatelja i davatelja detekcijom protutijela na eritrocite putem aglutinacije i hemolize.
Količina krvnog proizvoda koji će se aplicirati pojedinom pacijentu, ovisi o specifičnom proizvodu, očekivanom učinku i potrebama primatelja.
Literatura [… prikaži]
Canine blood transfusion: indications, donors and crossmatching – Part 1
Ana PETAK, DVM; Mirna BRKLJAČIĆ, DVM, PhD, Senior Assistant, Ivana KIŠ, DVM, PhD, Assistant Professor, Marin TORTI, DVM, PhD, Junior Researcher- Senior Assistant, Iva ŠMIT, DVM, Junior Reseacher, Vesna MATIJATKO, DVM, PhD, Associate Professor, Faculty of Veterinary Medicine, Zagreb
T ransfusion is defined as intravenous therapy with whole blood or blood products.
Blood and blood products may be fresh or stored and are used to treat a variety of conditions, including those associated with anaemia (haemorrhage, haemolysis or reduced erythropoiesis), coagulopathies, sepsis, disseminated intravascular coagulopathy and specific factor deficiencies. Ideal canine donors are healthy, well-tempered, large breed dogs weighing at least 25 kg, between the ages of 1 and 8 years. The donor should also be regularly vaccinated and dewormed.
Twenty percent of the estimated blood volume may be safely donated. Canine donors may donate every 3 weeks, over a period of 2 years. Human blood collection packs of 450 mL are currently the most suitable closed collection systems for use in dogs. Many systems have been used to describe canine blood groups; however, the dog erythrocyte antigen (DEA) nomenclature is most widely in use in the current literature. Canine blood groups are based on an agglutination reaction.
Crossmatching determines the serological compatibility between the patient and donor blood by detecting antibodies to erythrocytes using agglutination or haemolysis. The amount of blood product to be administered depends on the specific product, desired effect and patient response.