Trihineloza – opasna zoonoza

Davor Balić*
*dr. sc. Davor Balić, dr. med. vet. znanstveni suradnik, Hrvatski veterinarski institut, Veterinarski zavod Vinkovci, Laboratorij za dijagnostiku, Nacionalni referentni laboratorij za parazite (rod Trichinella)
E-mail: balic@veinst.hr

▲

Uvod

Suživot ljudi i životinja, uobičajen od njihovog postanka, obilježen je brojnim međusobnim i dobrim i lošim utjecajima. Ljudi drže životinje zbog koristi koja se može očitovati kao pomoć u radu, izvor hrane ili drugih proizvoda i kao društvo. U sva tri slučaja bliska interakcija između ljudi i životinja omogućuje prijenos različitih vrsta patogena u oba smjera, a ti patogeni mogu izazvati bolesti kod ljudi, ali i kod životinja. Upravo ovu skupinu bolesti nazivamo zoonozama.

Trihineloza je tipična zoonoza koja se uobičajeno prenosi sa životinja na ljude.
Teoretski je moguć prijenos i u suprotnom smjeru, ali u civiliziranom svijetu mogućnost takvog scenarija je svedena na razinu nesretnih/tragičnih incidenata. Zbog načina prijenosa trihinelozu svrstavamo u skupinu alimentarnih zoonoza jer je jedini način prijenosa parazita na novog domaćina ingestija sirovog ili termički nedovoljno obrađenog mesa (mesnih prerađevina) koji sadrži ličinke parazita iz roda Trichinella.

Javno zdravstveni značaj trihineloze očituje se brojem oboljelih ljudi, posljedicama obolijevanja, ali i načinima prevencije bolesti. U Europi, gdje je trihineloza otkrivena i gdje je započeto sustavno pregledavanje svih vrsta životinja koje mogu biti izvor bolesti, ali i iskorjenjivanje same bolesti, svake godine prema zadnjem izvješću EFSA-e (EFSA, 2021.), oboli prosječno stotinjak (66-168) ljudi.
Prema tom izvješću trend broja oboljelih ljudi u zemljama EU u periodu 2016. – 2020., nije se značajno niti smanjio niti povećao. Činjenica da trihinela iz godine u godinu uspješno kruži unutar domaćih i divljih životinja te da sigurno uzima danak u vidu oboljelih ljudi u Europi, unatoč tome što se ulažu značajna sredstava i u preventivu i u uklanjanje izvora bolesti, govori u prilog otpornosti i biološkoj „spretnosti“ parazita iz ovoga roda.

Stoga će tema ovog rada biti osobine parazita iz roda Trichinella, te epidemiološka i epizootiološka slika u Hrvatskoj do kojih smo došli prikupljajući i obrađujući podatke tijekom zadnjih 30 godina. Također, usporediti ćemo epidemiološke podatke iz Hrvatske s podacima iz zemalja EU koje bilježe obolijevanja ljudi, ali i iz zemalja s kojima Hrvatska graniči i s kojima ima zajedničku prošlost i veze koje utječu i na trihinelozu.

▲

Paraziti iz roda Trichinella

Prema zadnjim saznanjima u rodu Trichinella ima devet vrsta i tri genotipa (Pozio i Zarlenga, 2013.) (tablica 1).

Kako je u Europi do sada potvrđeno samo četiri vrste, a u Hrvatskoj tri od te četiri, opširnije će biti opisane samo četiri vrste dokazane u Europi.

Unutar samog roda, osim podjele na vrste/genotipe, postoji i podjela na dvije skupine koja se bazira na razlici u načinu na koji ličinke trihinela preživljavaju u mišiću domaćina. Naime, većina vrsta/genotipova trihinela, njih devet, u mišićnoj stanici domaćina stvara kolagenu kapsulu i njih zovemo kapsulogena skupina, dok akapsulogena skupina u mišićnoj stanici preživljava bez kolagene kapsule. Ova osobina vrlo je značajna jer je utjecala na izbor metode u dijagnostici infekcije trihinelama u životinja.
Prva razvijena metoda dijagnostike, metoda kompresije ili trihinoskopije, zadržala se u masovnoj uporabi oko stotinjak godina a bazirala se na prepoznavanju kapsule koja je „štitila“ savijenu ličinku unutar mišićne stanice. Sama ličinka, bez kapsule, teško je uočljiva pod mikroskopskim povećanjem pa ova metoda nije pružala dovoljno povjerenja u otkrivanje akapsulogenih vrsta trihinela.

No razvojem metode umjetne probave, u kojoj se simulira prirodni način oslobađanja ličinki tijekom probave u želucu, osim samog povećanja osjetljivosti metode povećala se i pouzdanost metode s obzirom na otkrivanje akapsulogenih vrsta (Kapel, 2005.).

Životni ciklus trihinela odvija se unutar jedinke koja je ujedno i domaćin i prijenosnik parazita. Nakon što je ličinka „ušla“ u tijelo domaćina oslobađa se iz mišićne stanice i kolagene kapsule u želucu i crijevima, te se uvlači u crijevnu mukozu. Tu se događa „sazrijevanje“ ličinki i kopulacija, nakon koje muški primjerci ugibaju, a ženski prodiru do limfnih prostora. Nakon pet do sedam dana od ingestije ženka počinje ispuštati mlade ličinke koje ulaze prvo u limfni a iz njega u krvožilni sustav te se počinju širiti po cijelom tijelu. Ličinke trihinela koje dođu do poprečno prugastog mišićja preživljavaju, dok ostale ugibaju.
Nakon 15. dana od ingestije ličinka se u mišićnoj stanici savija u obliku spirale te stvara kapsulu (T. spiralis) nakon čega postaje sposobna za slijedeću invaziju (Gottstein i sur., 2009.).

Na Europskom kontinentu do sada su potvrđene četiri vrste iz roda Trichinella: T. spiralis, T. nativa, T. britovi i T. pseudospiralis. Vrsta T. spiralis smatra se po mnogim osobinama „naj“ u rodu Trichinella: prva je otkrivena pa je „najstarija“, prisutna je u svih šest zoogeografskih regija svijeta pa je najraširenija, najbolje je adaptirana na domaću i divlju svinju pa je zbog toga i najčešći uzročnik trihineloze ljudi. Zbog svoje raširenosti i učestalosti među domaćim svinjama i štakorima smatra se i nositeljem tzv. domaćeg ciklusa kruženja trihinela. Smatra se da se proširila iz Azije u Europu, a onda iz Europe u ostale dijelove svijeta kolonizacijom ljudi, svinja i štakora (Pozio i Zarlenga, 2013.).

Vrsta T. britovi uglavnom je raširena među mesoždernim sisavcima i divljim svinjama te se zbog toga smatra nositeljem tzv. šumskog ciklusa kruženja trihinela. Iako se T. britovi nije proširila izvan zemalja tzv. Starog svijeta (Europa, Bliski Istok i Sjeverna Afrika) (Pozio i Zarlenga, 2013.), u mnogim zemljama iz tih dijelova svijeta potvrđena je kao etiološki uzročnik u epidemijama trihineloze (naročito u Europi) (Dupouy-Camet i Bruschi, 2007.).

T. nativa ima jedinstveno svojstvo unutar roda Trichinella po tome što je najotpornija na hladnoću. Naime, dokazano je i opisano njeno dugogodišnje preživljavanje u smrznutom mesu mesoždera (Dick i Pozio, 2001.). Zbog toga je uglavnom nalazimo u arktičkim i subarktičkim dijelovima sjeverne hemisfere kod kopnenih (bijeli, smeđi i crni medvjedi, lisce i vukovi), ali i morskih mesoždera (morževi i tuljani). Osim toga postoji i nekoliko izolata T. native porijeklom iz divljih svinja i lisica, te dva uzorka iz domaćih životinja (svinja i pas) iz Kine (Gasser i sur., 1998.). T. nativa može izazvati bolest kod ljudi što je dokazano u brojnim epidemijama u Kanadi, SAD i Rusiji nakon konzumiranja mesa medvjeda (Dalcin i sur., 2017.; Rostami i sur., 2017.), te u Eskima, sa samog sjevera Kanade koji su konzumirali meso morževa, lisica, bijelog i crnog medvjeda (Larrat i sur., 2012.).

Vrsta T. pseudospiralis naročito je interesantna za sve trihineloge jer je jedina vrsta koja, osim sisavaca, invadira i ptice (Pozio i Zarlenga, 2013.). Ova osobina omogućila joj je širenje i na vrlo udaljene krajeve svijeta, pa ovu vrstu trihinela možemo naći u čak četiri zoogeografske regije (neoarktička, palearktička, orijentalna i australska) (La Rosa i sur., 2001.).
Pozio (2016.) implicira da su učestaliji nalazi T. pseudospiralis u Europi i svijetu rezultat promjene u rutinskoj dijagnostici infekcije trihinelama u životinja tj. uvođenjem metode umjetne probave napušta se metoda trihinoskopije koja je manje osjetljiva i uglavnom ne prepoznaje akapsulogenu vrstu kao što je T. pseudospiralis. Ipak, prevalencija ove vrste u zemljama EU, kroz osmogodišnji period (2007. – 2014.), je bila tek 1,6% što ju je svrstalo na četvrto mjesto od četiri vrste trihinela koje nalazimo na području Europe. Razlog tome možda leži i u činjenici da je ova rang lista proizašla iz testiranja životinja koje su uobičajeno pregledavaju kao prevencija trihineloze ljudi od mesa životinja, uglavnom domaćih i divljih svinja te da bi udio vrste T. pseudospiralis možda bio i veći ako bi u razmjer uzeli i vrste životinja koje su češće invadirane upravo ovom vrstom (npr. ptice).

▲

Epidemiologija trihineloze

Prema dosadašnjim zabilježenim slučajevima obolijevanja ljudi, u različitim dijelovima svijeta, izvori zaraze su bili invadirano meso ili mesni proizvodi od mesa čak četrnaest životinjskih vrsta: domaća svinja, divlja svinja, konj, medvjed, deva, morž, puma, pas, ovca i koza (Bauerfeind i sur., 2016.), ali i jazavac, čagalj, bradavičasta svinja i kornjača mekog oklopa (Rostami i sur., 2017.). Na području Europe su zabilježeni slučajevi obolijevanja ljudi nakon konzumiranja mesa/mesnih proizvoda domaće i divlje svinje te konja i pasa (Rostami i sur., 2017.). U Hrvatskoj su do sada zabilježeni slučajevi trihineloze u kojima su izvori zaraza bili sirovo ili termički nedovoljno obrađenog meso/mesni proizvodi od domaće i divlje svinje. (Balić i sur., 2021.b). Epidemiološki podaci o broju oboljelih ljudi u Hrvatskoj tijekom zadnjih 30-tak godina prikazani su na slici 1.

Sama bolest počinje, ovisno o broju unesenih ličinki, nakon inkubacije od 6 do 40 dana sa intestinalnim znacima kao što su mučnina, povraćanje, bol u želucu, proljev ili začep. Od drugog pa katkada do osmog tjedna od obolijevanja, traju simptomi groznice, slabosti, glavobolje, bolova u zglobovima i mišićima, konjunktivitis i krvarenja. Jedan od karakterističnih simptoma je periorbitalni edem. Ako je bolest izrazito teškog oblika može se zakomplicirati neurološkim simptomima (gluhoća, encefalitis, konvulzije), a u slučaju da veći broj ličinki dopre do srčanog mišića, može doći do miokarditisa, slabosti srca i posljedične smrti pacijenta. Za dijagnozu trihineloze važni su epidemiološki podaci o vrsti i količini konzumiranog mesa te nalaz eozinofilije u krvi, ali su odlučujuće serološke pretrage (indirektna imunofluorescencija i ELISA) te nalaz specifičnih serumskih protutijela na trihinele (Bauerfeind i sur., 2016.).

U periodu zadnjih deset godina prošlog stoljeća trihineloza se smatrala značajnim javno zdravstvenim problemom u Hrvatskoj. Razlog tome bili su visoki brojevi oboljelih ljudi koji su tih godina uglavnom rasli i dosegli svoj vrhunac 1998. godine kada je zabilježeno čak 575 oboljelih. Iz tog perioda je i jedini registrirani smrtni slučaj od trihineloze (muškarac iz Vinkovaca) (Beus, 2011.). Također treba napomenuti da se podaci iz perioda 1990. – 1998. odnose samo na dijelove Hrvatske koji nisu bili pod okupacijom, a nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, 15. siječnja 1998., statistika je obuhvatila i dijelove Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije koji su se pokazali kao vrlo značajni za epidemiologiju trihineloze u Hrvatskoj (Krešić i sur., 2008.) i koji su doprinijeli da su uz ove dvije županije još i Virovitičko-podravska i Brodsko-posavska proglase endemskim županijama za trihinelozu u Hrvatskoj (Marinculić i sur., 2001.).

Nakon „burnih“ devedesetih, uslijedilo je desetljeće uglavnom stagnacije obolijevanja od trihineloze, da bi u periodu 2010. – 2020. broj oboljelih bio uglavnom ispod 10, a dvije godine, 2018. i 2020. nije u Hrvatskoj zabilježen niti jedan slučaj obolijevanja od trihineloze.
Odstupanje od ovog pozitivnog trenda zabilježeno je 2017. godine kada smo uz dvije manje epidemije i tri sporadična slučaja, s ukupno 11 oboljelih, imali i jednu masovnu epidemiju od 26 oboljelih. Ovaj epidemiološki interesantan slučaj bio je rezultat konzumiranja kobasica napravljenih od mesa divlje svinje koje je napravio pa potom dijelio/poklanjao čovjek iz Đakova i na taj način zarazio 25 ljudi u Đakovu i jednog u Varaždinu. No, kako je tijekom istrage bilo teško doći do istinitih podataka i razlučiti sadrže li kobasice meso divlje ili meso domaće svinje ili čak i meso jelena, mesni proizvodi su bili poslani na molekularne pretrage kako bi se utvrdilo stvarno podrijetlo mesa (Balić i sur., 2019.). Naime, razlika između divlje i domaće svinje naročito je izazovna zbog njihove velike genetske sličnosti. Zbog toga, kao i zbog brojnih slučajeva krivotvorenja hrane, razvijena je metodom dva sustava markera, dizajniranih za pokrivanje jednonukleotidnih polimorfizama (SNP) na različitim genskim lokusima pri čemu je dramatično smanjen broj netočnih klasifikacija (Kaltenbruner i sur., 2019.).
Upotrebom ove metode sa velikom sigurnošću utvrđeno je da su inkriminirani mesni proizvodi bili napravljeni isključivo od mesa divlje svinje, te je isključena prisutnost mesa domaće svinje i jelenske divljači. Upotrebom ove metode u budućnosti će se sa sigurnošću moći dokazati stvarno porijeklo mesa i isključiti sumnje u iskaze vlasnika mesnih proizvoda, kao u našem slučaju, koji često ne žele priznati ili ne znaju sve detalje oko porijekla ili pregleda mesa te oko same pripreme, sušenja i distribucije mesnih proizvoda.

Analizom epidemioloških podataka iz perioda 2010. do 2020. utvrđeno je da je meso domaće svinje bilo izvor obolijevanja ljudi u 59% slučajeva, a u ostalih 41% slučajeva oboljelih se iz epidemioloških izvida saznaje da su vlasnici prilikom miješanja mesa koristili uz meso domaće i meso divljih svinja (Balić i sur. 2021.b). Iz slike 2, koja prikazuje županije u Hrvatskoj u kojima su zabilježeni slučajevi trihineloze, možemo zaključiti da su Osječko-baranjska i Brodsko-posavska trenutno najugroženije županije u Hrvatskoj po pitanju trihineloze. Uz njih relativno velik broj oboljelih je zabilježen u Splitsko-dalmatinskoj županiji te u gradu Zagrebu i Zagrebačkoj županiji.

Brojevi oboljelih okruženi zelenim krugovima označavaju epidemije koje su se dogodile izvan Hrvatske. Epidemije od troje oboljelih iz Dubrovačko-neretvanske i četvero iz Vukovarsko-srijemske županije dogodile su se nakon konzumiranja suhomesnatih proizvoda u Bosni i Hercegovini, a za troje oboljelih iz Bjelovarsko-bilogorske županije mjesto obolijevanja nije objavljeno. Posebno treba naglasiti epidemiološku situaciju u Vukovarsko-srijemskoj županiji u kojoj osim ova četiri „uvezena“ slučaja nije bilo niti jednog „domaćeg“ obolijevanja, u promatranom periodu, što je ogroman napredak u odnosu na period kada je Vukovarsko-srijemska županije bila vodeća ili jedna od vodećih županija u Hrvatskoj po broju oboljelih ljudi.
Razlog za ovako dobar rezultat vjerojatno je rad i nastojanje interdisciplinarne skupine znanstvenika i stručnjaka koja je djelovala u Vukovarsko-srijemskoj županiji od 2001. (Balić i sur., 2015.).

Broj na području Šibensko-kninske županije okružen plavom bojom označava epidemiju koja se dogodila 2019. godine nakon konzumiranja sušenih svinjskih kobasica kupljenih u mesnici. Ovakav tip epidemije tzv. „mesnički tip“ potencijalno je znatno opasniji od epidemija i sporadičnih slučajeva koji se događaju nakon klanja za vlastite potrebe jer su proizvodi iz mesnica dostupniji znatno širem krugu ljudi. Također, za sve proizvode iz mesnica podrazumijeva se da potječu od svinja zaklanih pod stručnim nadzorom u klaonicama te da su proizvedeni prema svim strogim pravilima koji će krajnjim kupcima osigurati proizvode koji ne bi smjeli izazvati nikakve smetnje u zdravlju. Ovaj slučaj dokaz je da u Hrvatskoj još uvijek može doći do toga da trihinela zaprijeti većem broju ljudi iako bi i doneseni propisi i inspekcijski nadzor trebali biti garancija da se to ne smije dogoditi.

Nacionalni referentni laboratorij za parazite (rod Trichinella) koji djeluje u Veterinarskom zavodu Vinkovci, podružnici Hrvatskog veterinarskog instituta do sada je zaprimio i pregledao uzorke mesnih proizvoda koji su bili uzrok obolijevanja ljudi u osam epidemija. U svih osam epidemija kao etiološki uzročnik trihineloza utvrđena je T. spiralis (Balić i sur., 2021.b).

U odnosu na zemlje u okruženju epidemiološka slika trihineloze u Hrvatskoj više nalikuje na stanje u zemljama koje se nalaze južno ili istočno, nego u zemljama koje se nalaze sjeverno ili zapadno od Hrvatske. Tako je trihineloza u Sloveniji i u Mađarskoj u periodu 2010. do 2019. zabilježena u svega tri slučaja u Sloveniji odnosno u dva u Mađarskoj, tj. sporadički i neredovito, (EFSA 2015.; EFSA 2021.). U Bosni i Hercegovini u zadnjih 20-tak godina zabilježeno je oko 800 slučajeva obolijevanja ljudi (Omeragić i sur., 2017.) dok je gotovo istovremeno (2005. – 2016.) u Vojvodini zabilježeno čak 828 oboljelih (Petrović i sur., 2019.). Prema podacima koji su obuhvatili područje Srbije s Vojvodinom, ali ne i Kosova, u prvih deset godina ovog stoljeća zabilježeno je čak 2257 slučajeva oboljelih ljudi u 144 epidemije. U najvećem broju epidemija (93%) izvor zaraze je bilo meso domaće svinje, u 5% meso divlje svinje dok je u 2% epidemija izvor zaraze bilo meso konja (Sofronić i sur., 2013.).

U Crnoj Gori je trihineloza također prisutna, a detalji o epidemijama zasada su komunicirani u osobnim kontaktima (Pozio, 2007.). Iz toga priopćenja saznaje se o velikoj epidemiji koja se dogodila 2004. nakon konzumiranja svinjskog mesa te o nekoliko manjih izazvanih mesom divljih svinja.

U periodu 2010. – 2017. godine, osim u Hrvatskoj i u Srbiji, trihineloza je redovito bilježena još u sedam europskih država (Rumunjska, Bugarska, Poljska, Španjolska, Njemačka, Latvija i Litva) a najveći pobol je zabilježen u Srbiji, Latviji i Litvi (Balić i Škrivanko, 2020.).

▲

Epizootiologija infekcije trihinelama

Domaće svinje

Prema globalnom istraživanju trihineloze utvrđeno je da su najznačajniji izvori zaraze za ljude domaće i divlje svinje (Murrell i Pozio, 2009.). U Hrvatskoj broj trihineloznih svinja pratimo od 1995. a službeni podaci do prošle godine prikazani su na slici 3.

Krivulja koja opisuje broj pozitivnih domaćih svinja donekle oblikom podsjeća na krivulju koja je označavala broj oboljelih ljudi (slika 1.) što podržava tezu da je meso domaćih svinja najčešći izvor trihineloze u ljudi. Trend povećavanja broja pozitivnih svinja u Hrvatskoj dosegao je svoj vrhunac 2000. godine kada smo zabilježili 4478 svinja pozitivnih na infekciju trihinelama, a nakon te godine broj pozitivnih svinja se smanjio za više od dvije trećine i od tada je uglavnom u stalnom padu. Ovakav drastični preokret dogodio se nakon akcije koje je pokrenula Uprava za veterinarstvo i sigurnost hrane, a po kojoj je naređen otkup svih svinja iz domaćinstava u kojima je trihinoskopijom dokazana barem jedna pozitivna svinja na trihinelozu. Nakon toga bile su provedene temeljita deratizacija i dezinfekcija objekta, a domaćinstvo nije smjelo držati svinje iduća tri mjeseca. Sav trošak naređenih i provedenih mjera plaćen je iz državnog proračuna. Ova akcija ujedno je značila i promjenu dotadašnje strategije u borbi s trihinelozom koja je bila usmjerena uglavnom na štakora koji je smatran glavnim uzročnikom širenja trihineloze te se neškodljivim uklanjanjem pozitivnih trupala i deratizacijom „pozitivnih“ domaćinstava ciljalo na smanjenje broja štakora i na onemogućavanje kontakata između pozitivnih trupova svinja i štakora. Strategijom kojom su u fokus stavljene same svinje te njihovo kompletno uklanjanje iz domaćinstva, u kojima su se iz godine u godinu unatoč provedenim mjerama, pojavljivali slučajevi pozitivnih trupova, podržana je teorija da su štakori ustvari žrtve trihineloze svinja i da ako u domaćinstvu/farmi nema pozitivnih svinja u i oko domaćinstva/farme nećemo naći ni pozitivne štakore (Stojčević i sur., 2004.).

Unazad zadnjih 10-tak godina (2011-2021.) počeli smo vjerovati da je trihineloza svinja u Hrvatskoj pod „kontrolom“ jer su se brojevi iz godine u godinu uglavnom smanjivali (slika 3). No, onda se dogodila 2018. godina kada je zabilježeno ukupno čak 194 pozitivne svinje, od toga 186 u dvije masovne epizootije i još 8 u nekoliko manjih, recimo „očekivanih“. Dvije masovne epizootije otkrivene su usred ljeta, jedna u privatnom domaćinstvu u Vukovarsko-srijemskoj županiji (21 pozitivna svinja) a druga na farmi gdje su se svinje intenzivno tovile i potom prodavale u klaonicu, u Osječko-baranjskoj županiji (165 pozitivnih svinja). I dok se epizootija u Vukovarsko-srijemskoj županiji mogla shvatiti i pripisati izrazito lošim uvjetima držanja i gospodarenja svinjama, epizootija u Osječko-baranjskoj županiji do danas nije „opravdana“ niti jednom razumnom teorijom (Balić i sur., 2021.a).

Uzorke mišićnog tkiva od svinja pozitivnih na infekciju trihinelama počeli smo primati u Veterinarskom zavodu Vinkovci od 2008. godine. U početku smo iz dobivenih uzoraka mesa metodom umjetne probave izdvojili ličinke te ih slali u Europski referentni laboratorij za parazite (EURLP) u Rimu, Italija, koji bi metodom multiplex PCR-a (Zarlenga i sur., 1999., Pozio i La Rosa, 2003.) identificirali vrstu trihinela. Na taj način je do kraja 2015. dokazana vrsta T. spiralis u 21 izolatu ličinki izdvojenih iz domaćih svinja. Nakon toga, od 2016., istom molekularnom metodom u vlastitom laboratoriju smo u 206 izolata dokazali T. spiralis u 205 izolata i vrstu T. britovi u jednom izolatu s područja Like. Nalaz vrste T. britovi u domaćoj svinji znak je degradacije u svinjogojstvu jer ukazuje na činjenicu da je domaća svinja bila u mogućnosti pojesti zaraženo meso od neke divlje životinje što se uglavnom može pripisati ljudskom nemaru. Osim ove dvije vrste trihinela, u Hrvatskoj je, na području Osječko-baranjske županije, dokazana i vrsta T. pseudospiralis (Beck i sur., 2009.a) čime smo svrstani u vrlo uzak krug europskih zemalja, Rusija (Britov, 1997.), Slovačka (Hurnikova i sur., 2005.) i Bosna i Hercegovina (Santrač i sur., 2015.) u kojima je dokazana ova rijetka vrsta trihinela u domaćih životinja.

Druge domaće životinje

Od drugih domaćih životinja na trihinelozu se, prema zakonskim uredbama, još pregledavaju i konji čije je meso bilo izvorom zaraze za čak 3316 ljudi u Francuskoj i Italiji (1975. – 2005.) (Rostami i sur., 2017.) i nepoznatog broja u Srbiji (Sofronić i sur., 2013.). U razdoblju 2010.-2020. u hrvatskim klaonicama pregledano je 6534 kopitara (6408 konja i 126 magaraca) i nije zabilježen niti jedan pozitivni uzorak (Balić i sur., 2021.b).

Divlje svinje

U Hrvatskoj se još od 1989. godine provodi testiranje ustrijeljenih divljih svinja na infekciju trihinelama umjetnom probavom, no kompletne podatke koji uključuju podrijetlo pozitivnog uzorka, razinu invadiranosti i vrstu identificirane trihinele iz dostavljenih izolata radimo od 2010., a sustavno od 2014. Prema obrađenim i prezentiranim podacima do 2020. godine (Balić i sur., 2021.b) dokumentirana je prisutnost pozitivnih trupala divljih svinja u 20 od 21 županije u Hrvatskoj (slika 5).

Nakon obrade podataka iz prošle godine i zadnja „negativna“ županija, Međimurska, postala je „pozitivna“ tako da je na apsolutno cijelom teritoriju Hrvatske moguće naći pozitivnu divlju svinju na trihinelu. Također, nakon pribrajanja izolata iz 2021. godine omjer T. britovi i T. spiralis odlazi na stranu T. britovi (59 izolata T. britovi, 54 T. spiralis) čime se ovaj odnos „šumske“ i „domaće“ vrste trihinela polako vraća u očekivane ili prirodne okvire.

Druge divlje životinje Od drugih divljih životinja imamo podatke za vukove, čagljeve, lisice, medvjede i jazavce (slika 6) i ptice.

U periodu od 1996. do 2007. godine testirani su uzorci od 67 vukova koji žive u planinskim dijelovima Dinarskog gorja Hrvatske. Rezultati testiranja su otkrili da je gotovo svaki treći vuk (31%) bio inficiran trihinelama, a identifikacijom dobivenih izolata ličinki dobivena je vrsta T. britovi u 19, a vrsta T. spiralis u dva uzorka (Beck i sur., 2009.b).

Populaciju čagljeva i lisica testirali smo iz uzoraka dobivenih na bjesnoću ili na kontrolu oralne vakcinacije, pri čemu smo utvrdili postotak invadiranosti i vrste trihinela. Postotak invadiranosti čagljeva iznosio je 30,7%, a lisica 2,4%. Dominantna vrsta u čagljeva bila je T. spiralis koja je identificirana u čak 96% izolata svi iz tzv. jugo-istočno europske populacije čagljeva, dok je vrsta T. britovi nađena u jednom čaglju iz tzv. dalmatinske populacije. Kod lisica dominantna vrsta je bila T. britovi nađena u 74% testiranih lisica; vrsta T. spiralis nađena je u 18 lisica a u jedne lisice iz Osječko-baranjske županije nađena je T. pseudospiralis. Medvjedi ustrijeljeni u lovu redovito se pregledavaju na trihinelozu u Hrvatskoj. Tijekom 11 godišnjeg perioda (2010. – 2020.) ustrijeljeno je i pregledano čak 526 medvjeda a infekcija trihinelama je utvrđena u 14 medvjeda ili 2,7%.
U pet izolata dostavljenih u NRL utvrđene su vrste T. britovi u tri i T. spiralis u dva uzorka. Iako je meso jazavca jestivo i češće se konzumira nakon postupaka sušenja i dimljenja, nego nakon termičke obrade koje uključuje pečenje ili kuhanje (gulaš) (Konjević, 2005.) oni nisu uobičajeno u skupini životinja koje se redovito pregledavaju na infekciju trihinelama. No, lovci koji planiraju konzumirati meso jazavca odnose uzorke na pretragu na trihinele te je u navedenom periodu testirano 24 jazavca ustrijeljenih u lovu i osam koji su pregaženi u prometu. Infekcija trihinelama je dokazana u 12, 5% testiranih jazavaca, a u dva izolata ličinki dokazali smo T. spiralis u jednom i T. britovi u drugom uzorku (Balić i sur., 2021.b).

Sumirajući podatke o zastupljenosti pojedinih vrsta trihinela u divljim životinjama Hrvatske dobivamo slijedeće postotke: u 55,9% izolata identificirana je T. britovi, u 42,3% izolata T. spiralis, u 1,4% izolata T. pseudospiralis a u 0,5% izolata nađena je miješana infekcija (T. britovi+T. spiralis). Ovaj rezultat potvrđuje tezu da je T. britovi, i u Hrvatskoj, nositelj kruženja trihinela u tzv. šumskom ili silvatičnom krugu. No, visok udio vrste T. spiralis u divljim životinjama, ukazuje da su one prečesto, u raznim regijama u Hrvatskoj, bile u prilici invadirati se vrstom koja je karakteristična za domaće životinje što se objašnjava kao loša navika ljudi koji ili zbog nemara ili hotimično dopuštaju kontakt mesa domaćih i divljih životinja i tako omogućuju miješanje ova dva ciklusa kruženja trihinela (Pozio, 2000.).

Osim ovih rezultata od divljih sisavaca u NRL-u testirali smo i uzorke od devet ptica na prisutnost vrste T. pseudospiralis. Rezultati ovih preliminarnih testiranja za sada su negativni, ali prisutnost ove vrste trihinela u divljih svinja i lisica upućuje nas da nastavimo pretraživati populaciju mesojednih i svejednih ptica koje su način širenja ove vrste trihinela po svijetu (Pozio, 2016.).

Literatura [… prikaži]