Ugljikohidrati u hranidbi kunića II: dijetetska vrijednost (*)

Carbohydrates in rabbit nutrition II:
dietetic value

Tomislav Mašek¹, Željko Mikulec¹, Marija Svedrec²

¹Zavod za prehranu i dijetetiku životinja, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

²Student, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Autor za korespodenciju: dr. sc. Tomislav Mašek, dr. vet. med., Zavod za prehranu i dijetetiku životinja, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Heinzelova 55, 10000 Zagreb, tel. 01/2390-274, e-mail: tomislav.masek@vef.hr

Sažetak
Hranidba može biti povezana s poremećajem zdravlja kunića na dva glavna načina. Prvi je prisustvo otrovnih tvari u hrani ili korištenje neuravnoteženih obroka. Drugi je prisustvo patogenih mikroorganizama u hrani ili vodi. Teško je osigurati da sve hranjive tvari budu na optimalnoj razini u obroku. Zato je nužno prihvatiti neuravnoteženost pojedine komponente kako bi bio podmiren minimum drugih. Simptomi i lezije kod crijevnih bolesti su slične bez obzira na uzrok (hrana ili mikroorganizam) pa je i dijagnostika teška. Prepoznavanje etiologije ovih bolesti kod kunića je posebno otežano i zbog činjenice da je uvijek više čimbenika uključeno u nastanak enteritisa. Nedostatak vlakana u hrani značajno utječe na metabolizam u cekumu i zdravlje kunića, pa je proveden veliki broj pokusa kako bi se procijenio utjecaj vlakana na probavu kunića. U većini slučajeva, postoji negativna korelacija između sadržaja vlakana i škroba u obroku. Može se zaključiti kako je nesrazmjer u odnosu vlakna-škrob predisponirajući čimbenik za povećanje učestalosti probavnih poremećaja kunića.

---

Ključne riječi: kunić, škrob, vlakna, smrtnost, enteropatije

Abstract
Nutrition can be related to impaired rabbit health through two main routes. The first is associated with the presence of toxic compounds in the feed or utilization of unbalanced diets. The second is the presence of pathogenic agents in the feed or drinking water. It is generally difficult to provide all dietary components at the optimum and therefore it is necessary to accept an excess or imbalance of some components to certain that the minimum level of others is met. Diagnosis of intestinal diseases is difficult because, whatever the cause (nutritional or specific pathogen), symptoms and lesions are generally the similar. The difficulty of recognizing the aetiology for an intestinal disorder in rabbits is reinforced by the fact that, as for most diseases in man or animals, several factors are involved in the development of enteritis. Many experiments have been designed to evaluate the effects of dietary fibre level on rabbit digestion because it is acknowledged that fibre deficiency greatly effects caecal metabolism and the health of the rabbit. In most cases, variation in dietary fibre content is negatively correlated with the starch content. It could be concluded that an imbalance in the fibre-starch ratio acts as a predisposing factor in increasing the frequency of digestive disorders in rabbits.

---

Keywords: rabbit, starch, fiber, mortality, enteropathies

UVOD

Domaći kunić je biljojed prilagođen uzimati hranu s velikim udjelom staničnih stijenki (Gidenne, 2003). Istovremeno je prilagođen i na koncentriraniju hranu koja se učinkovito razgrađuje u gornjem dijelu probavnog sustava (Carabano i Piquer, 1998). Od domestifikacije kunići su uzgajani na voluminoznoj i otpadnoj hrani, kao jeftini izvor bjelančevine. Prelazak na intenzivnu proizvodnju u interakciji s veoma složenom probavom kod kunića (osjetljiva mikroflora cekuma, cekotrofija, stres) (Brewer i Cruise, 1994) doveo je do značajnog napretka u istraživanjima hranidbenih potreba. Međutim, zapostavljena su istraživanja hranidbenih potreba kod dugovječnijih i neproduktivnih kunića (Harcourt-Brown, 2002) koji imaju značajno drugačije prehrambene navike (Grafikon 1). Takva istraživanja danas nisu samo važna kod kunića kućnih ljubimaca već i u intenzivnoj proizvodnji u kontekstu zaštite dobrobiti životinja.

Probavni poremećaji su glavni uzrok mortaliteta u uzgojima domaćeg kunića (Licois, 2004). Osim povećane smrtnosti uzrokuju i velike ekonomske gubitke smanjivanjem rasta i lošim iskorištavanjem hrane. Sve trenutačno važeće hipoteze o pojavi nespecifičnih enteropatija (nije determiniran uzročnik) temelje se na neuravnoteženoj mikrobnoj aktivnosti (Gidenne i sur., 2002). Crijevne bolesti kunića najčešće se javljaju u periodu oko odbića (Gidenne i sur., 2007) i dovode do značajne i riskantne upotrebe antibiotika. Održavanje zdravlja probavnih organa jako je komplicirano i leži u odnosu između sluznice, mikroflore i vanjskih čimbenika poput hranidbe (Fortun-Lamothe i Boullier, 2004). Uloga vlakana više je puta dokazana i postoji značajna korelacija između opskrbe vlaknima i cekalne mikroflore (Bennegadia i sur., 2001, Gidenne i sur., 2000). Vidljivo je čak i da vlakna u hrani utječu na smanjenje pojave i specifičnih enteropatija (Gidenne i sur., 2002). Moderna se istraživanja fokusiraju i na druge interakcije ugljikohidrata u hrani poput: omjera i razine unosa škroba i vlakana, omjera raznih sastojaka stanične stijenke, razine probavljivosti vlakana i utjecaja na mikropopulaciju cekuma (Gidenne, 2003).
U ovom članku zadržat ćemo se na nutritivnim problemima i probavnim bolestima koje su ili uzrokovane ili se na njihov tijek može utjecati intervencijom u količini i/ili vrsti ugljikohidrata u obroku. Takve neuravnoteženosti obroka i probavne bolesti predstavljaju zaseban problem pri liječenju, a pri tome treba uzeti u obzir i opasnosti pri upotrebi antibiotika kod kunića zbog značaja fiziološke mikroflore u probavnom sustavu, ali i trenda zabranjivanja njihove upotrebe kao dodatka hrani.

UTJECAJ ŠKROBA NA PROBAVNE BOLESTI KUNIĆA

Fermentacija škroba koji nije probavljen u tankom crijevu može utjecati na stabilnost mikroorganizama u cekumu i kolonu te dovesti do probavnih poremećaja. Dodatni problem predstavljaju i teškoće pri procjeni fermentacije škroba i to naročito kod mladih kunića (Gidene i Perez, 1993A; Gidenne i Perez, 1993B).
Kod odraslih kunića mala količina škroba izbjegne probavu u tankom crijevu i dođe do cekuma i kolona gdje se odvija fermentacija (Gidenne i Perez, 1993A). Međutim, i male količine škroba u cekumu i kolonu mogu značajno utjecati na fibrolitičku aktivnost i povećati vjerojatnost nastanka bolesti. Utjecaj razine škroba u hrani na probavne poremećaje kod odraslih kunića nije u potpunosti razjašnjen. Smatra se kako povećanje količine škroba, unutar uobičajenih razina u obroku, ipak nema negativan učinak na probavu. Blas i sur. (1995) su, ipak, primijetili povećano izlučivanje rasplodnih ženki uslijed probavnih poremećaja kod povećanja količine škroba i smanjenje vlakana, no drugi autori nisu pronašli takve rezultate (Lebas i Fortun-Lamothe, 1996).
Pri procjeni utjecaja razine škroba na probavu kod mladih kunića treba biti oprezan. Problemi koji se javljaju su teška procjena fermentacije, velike razlike u škrobu s obzirom na porijeklo i ovisnost o razini vlakana u hrani. U razdoblju odbića povećanje razine škroba u hrani (razina vlakana iznad preporučene) dovodi do značajnog povećanja smrtnosti (Blas i Gidenne, 1998). Pri takvim istraživanjima, ipak, treba obratiti pažnju kako u potpunosti nisu razjašnjeni utjecaji porijekla škroba, razine vlakana kao ni načini mjerenja mortaliteta. Prema Cheeke i Paton (1980) moguće je zaključiti kako je veća količina lako fermentabilnih ugljikohidrata u debelom crijevu predispozicija za probavne poremećaje kod odbijenih kunića. Dodatno, kod mladih kunića nije u potpunosti razvijena niti amilazna aktivnost (Blas i sur., 1994). Na osnovi navedenih podataka, vidljivo je kako kod kunića u razdoblju odbića postoji potreba za ograničenjem količine škroba u hrani. Prema Maertens (1992) to ograničenje trebalo bi iznositi 135g jer restrikcija iznad te razine više nema utjecaj na mortalitet kunića pri odbiću. Nakon razdoblja odbića, također se ne može isključiti negativan učinak povećanja količine škroba na smrtnost, ali je prisutan na daleko nižoj razini (Blas i Gidenne, 1998). Nasuprot tome, u razdoblju nakon što kunići počnu konzumirati suhu hranu pa do razdoblja odbića količina škroba u hrani ne utječe značajno na mortalitet kunića (Blas i Gidenne, 1998). Najvjerojatnija objašnjenja su to što u tom periodu mlijeko čini veliki dio obroka pa je mortalitet neovisan o hrani, ali i sam period odbića predstavlja veliki stres za životinje (Lelkes, 1987).

UTJECAJ VLAKANA NA PROBAVNE BOLESTI KUNIĆA

Prehrambena vlakna su najzastupljeniji sastojak u hrani za kuniće (tablica 1). Time su postala značajna teme za istraživanje u hranidbi pogotovo nakon što su nedvojbeno povezana s probavnim poremećajima. Količina vlakana je, uglavnom, u negativnoj korelaciji s količinom škroba (Blas i Gidenne, 1998) pa je teško govoriti samo o pojedinačnom učinku bilo škroba bilo vlakana.

Smanjenje unosa vlakana (bez mijenjanja omjera pojedinih dijelova stanične stijenke) dovodi do smanjenja razine vlakana u cekumu dok količina škroba ostaje mala. Također nema niti promjena u količini nižih masnih kiselina niti pH cekuma. Do promjene dolazi u omjeru nižih masnih kiselina tako što smanjenjem omjera vlakna/škrob dolazi do povećanja razine butirata. Pozitivan učinak teško probavljivih vlakana (lignin i celuloza) na zdravlje kunića vjerojatno je povezan s brzinom prolaska sadržaja kroz crijeva, naročito kroz cekum i kolon (De Blas i sur., 1999). Svi čimbenici koji dovode do dužeg zadržavanja (smanjenja razine vlakana, smanjenje veličine čestica hrane, ograničavanje hrane) dovode do destabilizacije cekalne mikroflore i time povećavaju mogućnost nastanka eneteritisa (Gidenne i sur., 2002; De Blas i sur., 1999; Gidenne i sur., 1991). Kada se smanji razina vlakana u hrani, smanjuje se i unos hrane jer je reguliran prema koncentraciji probavljive energije (shema 1).

Posljedica toga je značajno smanjenje količine vlakana i malo povećanje razine škroba. U takvim uvjetima količina škroba koji dođe u ileum ne razlikuje se bitno između obroka s visokom i niskom razinom vlakana pa ne može značajno utjecati niti na probavne poremećaje. Međutim kod kunića koji sisaju još nije razvijen ovakav način unosa hrane, a nije razvijena ni enzimatska aktivnost gušterače. Kombinacija ta dva čimbenika može dovesti do velike količine škroba u cekumu koji je predispozicija probavnom poremećaju. Pažnju treba obratiti i na činjenicu da unos škroba može porasti u ileumu i pri nepromijenjenoj razini vlakana (npr. korištenje slabo probavljivog škroba) i postati značajan čimbenik u destabilizaciji cekalne mikroflore. Gidenne (1995) je primijetio veću pojavnost proljeva kod kunića koji su imali u obroku glukooligosaharide koji oslobađaju glukozu nakon bakterijske fermentacije. Prema tome, škrob u interakciji s vlaknima može imati značajnu ulogu u cekalnoj probavi kod kunića u rastu. S praktičnog stajališta, hrana s niskom razinom škroba je preporučljiva za kuniće i to naročito u razdoblju od nekoliko tjedana nakon odbića (Lebas i Maitre, 1989). Proveden je i veći broj istraživanja zamjene škroba s vlaknima uz izoenergetske obroke (Gidenne i Jehl, 1996; Jehl i Gidenne, 1996). Uglavnom, pri najvećim razinama vlakana primijećeni su negativni učinci vjerojatno zbog fermentacijskih gubitaka u cekumu i smanjene apsorpcije glukoze za podmirenje produktivnih potreba. Isto tako, primjećeni su i negativni učinci kod visokih razina škroba koji su se očitovali u povećanoj smrtnosti kunića.
Osim količine vlakana važni su i omjeri pojedinih dijelova stanične stijenke, odnosno omjer razgradivih (hemiceluloza i pektin) i slabo razgradivih (celuloza i lignin) vlakana (Gidenne, 2003). Smanjenje KDV dovodi do povećanja probavljivosti, ali i povećanja mortaliteta kod kunića u rastu (Perez i sur., 1994). Gidenne i sur. (2000), na temelju rezultata vlastitih istraživanja, navode kako su pri smanjenju kiselih deterdžentskih vlakana (celuloza i lignin) s 20 na 12% utvrdili kod pokusnih životinja 25% manji unos hrane, 9% manji prirast i povećan morbiditet od 42. do 72. dana. Slično se opaža i kod smanjenja celuloze u obroku (KDV-KDL). Minimalno potrebne količine celuloze za smanjenje smrtnosti su 120g/kg ST između 7. i 10. tjedna života dok je za razdoblje od odbića do 7. tjedna potrebne količine od 160 g/kg ST. Prema Blas i Gidenne (1998), potrebno je još minimalno 45 g/kg ST KDV za prevenciju enteritisa. Gidenne (2003) posebno upozorava na važnost lignina u hrani čiji je utjecaj još značajniji nego utjecaj celuloze. Tako što unos lignina dovodi do naglog smanjenja probavljivosti hrane i pada vremena zadržavanja sadržaja u cijelom probavnom sustavu od -20% (Gidenne, 2003). Prema navedenim autorima iako i celuloza ima pozitivan učinak na zdravlje, učinak je neusporediv u odnosu na lignin. Posebni dokaz tome dalo je istraživanje u kojem je utvrđeno kako se smanjenjem omjera lignin/celuloza povećava rizik od probavnih bolesti (Gidenne i sur., 2001).
Unos probavljivijih vlakana (pektin, hemiceluloza) dovodi do povećanja sadržaja cekuma, više razine nižih masnih kiselina i nižeg pH (Gidenne i Bellier, 2000). Kunići u rastu s obrokom koji ima visoku razinu škroba i slabo probavljiva vlakna imaju češću pojavu probavnih poremećaja od onih hranjenih niskom količinom škroba i probavljivijim vlaknima (Jehl i Gidenne, 1996). Probavljiva vlakna poboljšavaju mikrobnu aktivnost i povećavaju bakterijsku biomasu. Pozitivan učinak na zdravlje kunića može se objasniti kompeticijom s patogenim bakterijama (Gidenne i Jehl, 1996). Smanjuje se i količina glukoze koja dolazi u cekum što smanjuje razvoj o glukozi ovisnih patogenih bakterija.
Sastavljanje obroka za kuniće nije jednostavno bez obzira što smo sigurni u pozitivan utjecaj vlakana na zdravlje. Prema Lowe (1998) kod obroka s visokom razinom vlakana nizozemski patuljasti kunić može doći u situaciju kada neće imati dovoljan unos hrane kako bi podmirio energetske potrebe. Ako hrana sadrži nisku razinu vlakana (<100 do 120 g/kg), smanjuje se brzina prolaska sadržaja što dovodi do povećanja volumena cekuma i smanjenja korištenja ugljikohidrata. To će pak dovesti do povećanja količine energije iz bjelančevina. Suprotno ako povećamo razinu vlakana pa kunić neće imati dovoljnu razinu probavljive energije, povećat će se razina dobivanja energije iz bjelančevina, potaknut razvoj proteolitičkih bakterija i proizvodnja amonijaka. Posljedica će opet biti probavni poremećaj. Jedini način kako se može izbjeći problem je povećati razinu vlakana (150 do 160 g/kg), ali uz smanjenje omjera bjelančevina/probavljiva energija (Lowe, 1998).

POJEDINE BOLESTI

Trihobezoari i hipomotilitet crijeva
Postoje brojne terije o nastanku trihobezora kod kunića. Prvo se spominje trimanje i zatim cijeli niz uzroka poput: dosade, nedostatka magnezija i bakra, nedostatka bjelančevine, pojedinačno držanje, nemogućnost povraćanja (Harcourt-Brown, 2002). Postoji povezanost između nastanka trihobezoara i nekih drugih bolest poput omašćenja jetre i ketoze (Patton i sur., 1983; Gillet i sur. 1983). Nepravilno rukovanje pri pregledu, odnosno bol, stres i strah mogu smanjiti motilitet i tako uzrokovati stvaranje trihobezoara (Jackson 1991). Buckwell (1987) je dokazao kako stimulatori motiliteta djeluju pozitivno na ovu bolest. Nakon toga, trihobezoari postaju prepoznatljiviji kao posljedica smanjenog motiliteta probavnog sustava i posljedica su velikog broja drugih bolesti.
Optimalni motilitet gastrointestinalnog sustava nužan je za normalnu probavu, apsorpciju vode i elektrolita kao i za održavanje normalne mikropopulacije probavnog sustava. Smanjenjem dolazi do različitih poremećaja poput: zastoja sadržaja crijeva, poremetnje apsorpcije glukoze, smanjenja opskrbe mikroflore s hranjivim tvarima, stvaranja trihobezoara i enterotoksemije. Na motilitet crijeva izrazito utječe količina vlakana, omjeri dijelova stanične stijenke kao i veličina čestica vlakana (Gidenne i sur., 1991; De Blas i sur., 1999). Carabano i sur. (1988) su dokazali kako smanjena razina neprobavljivih vlakana (

Poremetnje cekotrofije
Cekotrofija predstavlja ingestiju sadržaja cekuma dodatno obavijenog sluzi. Ova pojava pokazuje cirkadičan ritam i to suprotan od unosa hrane i stvaranja fecesa. Cekotrofe, uglavnom, nastaju tijekom razdoblja svjetla i to najčešće monofazično od 8 do 17 sati s iznimkom od oko 25 % životinja kod kojih postoji stvaranje u dvije faze pri čemu se druga faza odvija po noći (Carabano i Piquer, 1998). Kod ženki u laktaciji ritam je nešto drukčiji pa cekotrofe nastaju od 2 do 9 sati i od 13 do 17 sati. Osnova nastanka cekotrofa je mehanička separacija sadržaja cekuma i proksimalnog kolona (Cheeke i sur., 1986.). U fazi nastajanju fecesa topive i manje čestice se uslijed antiperistaltičkih pokreta haustri vraćaju iz proksimalnog kolona u cekum dok grublje čestice odlaze u distalni kolon i izlučuju se kao feces. U fazi stvaranja cekotrofa motilitet cekuma i proksimalnog kolona potpuno se izmijeni. Pri tome bitnu ulogu imaju prostaglandini PGE2 i PGF2a koji inhibiraju kretnje proksimalnog kolona i baze cekuma, a potiču kretnje distalnog kolona (Pairet, 1986). Kretnje haustri prestaju i sadržaj cekuma lagano prolazi kroz proksimalni kolon do fusus coli gdje se mehanički oblikuju cekotrofe. Nastale cekotrofe imaju promjer 5mm i obavijene su sluzi iz proksimalnog kolona. Po kemijskom sastavu slične su sadržaju cekuma (bakterije, protozoe, kvasci i produkti fermentacije), ali sadrže više bjelančevina (lizin, treonin i aminokiseline sa sumporom) te minerala i vitamina nego feces. Kunići ih gutaju direktno s anusa bez žvakanja i pohranjuju u fundusnom dijelu želuca. Način na koji kunići razlikuju cekotrofe od fecesa nije u potpunosti razjašnjen. Mogući prijedlozi su mehanoreceptori rektuma, mirisne karakteristike ili različiti metaboliti (Fekete 1989). Cekotrofija počinje već s tri tjedna starosti i u potpunosti je uspostavljena do šestog tjedna života. Količina pojedenih cekotrofa ovisi o sastavu i količini hrane tako da ako su obroci ograničeni sve cekotrofe budu pojedene, a ako je hranidba neograničena onda pojedena količina ovisi o količini bjelančevine i vlakana u hrani. Na značaj cekotrofije upozorilo je više autora (Mašek i sur., 2003) pa primjerice možemo istaknuti kako cekotrofe doprinose ukupnom unosu sirove bjelančevine od 10.5 do 28% (Fraga, 1998).
Zdravi kunić jede cekotrofe direktno s anusa tako da ih vlasnici uopće ne primjećuju. Poremetnje cekotrofije nisu direktno opasne po život jer istovremeno ne prestaje stvaranje fecesa. Naročito su nepoželjne kod kućnih ljubimaca jer neugodni miris i sadržaj u okolici anusa dovode do neprihvaćanja životinje od strane vlasnika. Uzroci mogu biti svi čimbenici koji mehanički sprečavaju cekotrofiju ili dovode do neprepoznavanja cekotrofa. Primjerice, radi se o: premalenom prostoru, debljini, naborima kože u području anusa, bolestima mišića, kostura i zglobova, svim stanjima koja smanjuju apetit, neurološkim bolestima, poremetnjama mahanoreceptora u anusu (Harcourt-Brown, 2002). Važna je i konzistencija cekotrofa. Pri tome treba znati kako neprobavljiva vlakna ne utječu na konzistenciju cekotrofa jer ne ulaze u cekum (Fraga i sur., 1991). Nasuprot tome fermentabilna vlakna ulaze u cekum pa imaju utjecaj na konzistenciju cekotrofa. U praktičnoj prehrani kunića kućnih ljubimaca prilično je teško voditi brigu o vrsti vlakana u hrani pa je najbolje rješenje povećanje ukupne količine vlakana. Povećanje vlakana u hrani dovodi i do pojačanog apetita za cekotrofama kao i povećanja proizvodnje cekotrofa (Carabano i Piquer, 1998). Na mekšu konzistenciju cekotrofa utječe i sadržaj vode bilo preko sadržaja u hrani ili promjena u vremenu prolaska sadržaja kroz probavni sustav. Zato je preporučljivo obratiti pažnju pri uvođenju nove hrane s većim sadržajem vode u obrok kao i na sve čimbenike koji utječu na vrijeme prolaska sadržaja kroz probavni sustav kunića. Harcourt-Brown (2002) dijeli nutritivni tretman ove bolesti na kratkoročni i dugoročni. Kratkoročni obuvaća dodatak sijena i trave (mješavina fermentabilnih i neprobavljivih vlakana) u hranu. Dugoročni tretman sastoji se od značajnije modifikacije u hranidbi, ne samo u svrhu promjene konzistencije cekotrofa, već i smanjenja prekomjerne tjelesne težine.

Mukoidna enteropatija i epizootska enteropatija kunića
Mukoidna enteropatija je jedan od glavnih uzroka smrtnosti kod kunića starosti od 7 do 14 tjedana (Jenkins, 2003). Prema Lelkes i Chang (1987) radi se o bolesti intenzivnog uzgoja koja se samo povremeno javlja kod kućnih ljubimaca povezano sa stresom (Harcourt-Brown, 2002). Kao sinonimi za ovu bolest koriste se razni nazivi poput: mukoidni enteritis ili mukoidni enteritis kompleks. Bolest karakterizira velika količina sluzi u kolonu uz začep cekuma. Uzrok ove bolesti nije sasvim objašnjen. Kao mogući čimbenici nastanka navode se: hrana, stres, mikroorganizmi, poremetnje mikroflore i motiliteta (Harcourt-Brown, 2002). Nedvojbeno je dokazana povezanost poremećaja mikroflore i povećane kiselosti sadržaja cekuma i simptoma mukoidne enteropatije (Jenkins, 2003). Burna fermentacija ugljikohidrata i velika proizvodnja i apsorpcija nižih masnih kiselina mogu značajno izmijeniti pH cekuma te dovesti do destabilizacije mikroflore i pojačanog stvaranja sluzi u cekumu i kolonu. Liječenje ove bolesti je teško i rijetko uspješno. Smatra se kako je povećanje neprobavljivih vlakana u hrani smanjuje vjerojatnost nastanka ove bolesti (Jenkins, 2003).
Epizootska enteropatija kunića (EEK) se pojavila 1997. i sve do danas je jedan od najozbiljnijih probavnih poremećaja na intenzivnim farmama kunića (Licois, 2004). Uzročnik ove bolesti, do danas, nije u potpunosti razjašnjen. Bolest se može eksperimentalno izazvati s crijevnim sadržajem bolesnih životinja iz kojeg je izolirana bakterija Clostridium perfringens (Licois i sur., 2006; Szalo i sur., 2007). Marlier i sur. (2006) su također primijetili značajnu proliferaciju Clostridium perfringens u probavnom sustavu kunića oboljelih od EEK. Borba protiv ove bolesti je teška i neizvjesna pa se u prevenciji i terapiji koristi i nutritivni pristup. Boisot i sur. (2003) su pokazali kako pri eksperimentalno izazvanoj EEK restrikcija hrane (-20% u odnosu na kontrolu) dovodi do značajnog pada mortaliteta i morbiditeta kunića. Slične su rezultate s restrikcijom hrane, ali ne i s restrikcijom i hrane i vode, dobili Foubert i sur. (2008).

Enterotoksemija i bolesti uzrokovane specifičnim uzročnicima
Enterotoksemija se najčešće javlja kod grupno držanih kunića i povremeno kod pojedinačnih ljubimaca (Harcourt-Brown, 2002). Uzročnik bolesti su bakterije roda Clostridium koje proizvode jake enterotoksine. Ti mikroorganizmi mogu postojati u probavnom sustavu bez da uzrokuju simptome bolesti, ali uslijed nekih okolnosti mogu brzo uzrokovati tešku bolest. Najvažniji uzročnik je Clostridium spiroforme, ali učestvovati mogu i Clostridium difficile i Clostridium perfringens sa svojim toksinima (Perkins i sur., 1995). U istraživanjima s Clostridium spiroforme utvrđeno je kako se klinički simptomi javljaju pri obrocima s visokom razinom škroba u obroku dok se pri niskoj razini ne javljaju (razina vlakana ista) (Peeters i sur., 1993). Bolest se najčešće javlja kod mladih odbijenih životinja starosti 3 do 6 tjedana (Jenkins, 2003). Mladi kunići ne probavljaju škrob učinkovito kao starije životinje pa dio ugljikohidrata može doći do cekuma gdje predstavlja idealan supstrat za rast patogenih bakterija (Cheeke i Patton, 1980). Ovakvo stanje pogoduje proliferaciji i stvaranju toksina Clostridium spiroforme. Mladi kunići nemaju u potpunosti razvijenu normalnu mikrofloru te imaju izrazito niski pH što također pogoduje proliferaciji Clostridium spiroforme. Upravo iz tih razloga, količina škroba se u razdoblju nakon odbića ograničava na 135g/kg suhe tvari (Maertens, 1992). Kod ostalih dobnih skupina (prije odbića i tov) nema jasne povezanosti između unosa škroba i smrtnosti (Blas i Gidenne, 1998). Enterotoksemija kod starijih životinja nije povezana s probavom škroba već s poremećajem mikroflore zbog djelovanja antibiotika, patogenih mikroorganizama, toksina ili stresa (Harcourt-Brown, 2002).
Kod nekih drugih bolesti, poput enteritisa uzrokovanog s Escherichia coli i Tyzzerove bolesti, nepravilna hranidba može biti jedan od predisponirajućih faktora za razvitak bolesti (Harcourt-Brown, 2002).

Literatura [… prikaži]