Uredba o zdravlju životinja – novi regulatorni okvir Europske Unije

Martina Rubin, Tomislav Kiš, Ivana Lohman Janković, Danijela Lamer
Ministarstvo poljoprivrede, Uprava za veterinarstvo i sigurnost hrane, Planinska 2a, 10000 Zagreb, Hrvatska

Izlaganje sa Znanstveno-stručnog skupa
VETERINARSKI DANI 2015

Bolesti životinjaPodjela odgovornosti ključnih sudionika sustavaPremještanje životinja

Izvor: Zbornik radova VETERINARSKI DANI 2015

Stočarska proizvodnja je iznimno značajan sektor poljoprivrede i cjelokupne industrijske proizvodnje Europske unije. Prema podacima Eurostata u 2013. godini je u Europskoj Uniji bilo 12 milijuna poljoprivrednih gospodarstava sa životinjama. Od toga je oko 104 milijuna goveda, 150 milijuna svinja, 83.5 milijuna ovaca i 10.5 milijuna koza.
Vrijednost outputa stočarske proizvodnje Europske unije iznosi 149 milijardi eura, od čega proizvodnja peradi i svinja obuhvaća 38 %. Mjere zaštite zdravlja životinja su iznimno bitan dio poljoprivredne proizvodnje, javnog zdravstva i zaštite potrošača, ali i unutarnjeg prometa te politike Europske Unije. Od uspostave zajedničkog tržišta, koje danas broji 28 država članica i oko 503 milijuna stanovnika, područje veterinarstva je regulirano kroz zakonodavni okvir koji uključuje oko 50 osnovnih akata, direktiva i uredbi. Pojedine direktive su usvojene davnih 60-ih godina, kada je Europska unija brojala samo 6 država, ujedno i osnivačica Europske Unije. Veterinarski acquis communautaire danas obuhvaća više od 400 akata.

2004. godine, na inicijativu Europske Komisije je pokrenuta neovisna procjena politike Zajednice vezane na zdravlje životinja (Community Animal Health Policy, skrać. CAHP). Zadatak ove procjene je bio analizirati učinkovitost pravnog okvira te istaknuti eventualne probleme u njegovoj provedbi, kao i analizirati ciljeve te temeljne postavke koje se postižu trenutačnim zakonodavstvom. Glavni zaključak analize je bio da je važeće zakonodavstvo djelotvorno, ali je istaknuto i nekoliko značajnih problema. Osnovni problemi su iznimna složenost zakonodavstva, koja se odnosi samu brojnost akata, djelomična nekonzistentnost te nedostatak opće, zajedničke strategije Zajednice u pogledu zdravlja životinja. Kao rezultat ove neovisne procjene započete 2004. godine nastala je „Strategija zdravlja životinja Europske unije za razdoblje 2007-2013“. Temeljna odrednica strategije je „Bolje spriječiti, nego liječiti“, a glavna poluga ostvarenja tog cilja je nova Uredba o zdravlju životinja, koju je Europska Komisija predstavila u svibnju 2013. godine. Uredba predstavlja jedinstven i sveobuhvatan zakonodavni akt koji zamjenjuje složena pravila koja su trenutačno na snazi. Iznimno velik broj akata sažet je u jednu Uredbu, a pravila su kategorizirana, jednostavnija i jasnija. Naglasak Uredbe je prvenstveno na sprečavanju pojave bolesti, a zatim na pravovremenom i proporcionalnom reagiranju u slučaju pojave. Također, prvi puta su jasno određene odgovornosti posjednika, veterinara i svih ostalih koji sudjeluju u uzgoju i proizvodnji životinja.

Prijedlog Europske Komisije je prošao zakonodavnu proceduru u Vijeću EU i Europskom parlamentu i pri tome je djelomično promijenjen i prilagođen. Svi nositelji prava i obveza iz Uredbe pridonijeli su njezinoj izradi, izravno ili putem svojih zastupnika, svaki u odnosu na svoj pogled prema rješavanju pitanja iz djelokruga Uredbe (fizičke i pravne osobe koje sudjeluju u uzgoju i proizvodnji životinja, veterinarska služba, udruge civilnog društva, građani potrošači, nadležna tijela država članica i Europska Komisija). Konačan oblik Uredbe je rezultat višegodišnje analize i planiranja te u konačnici dvogodišnje rasprave i kompromisa svih sudionika rasprave.

Uredba se nalazi u posljednjoj fazi donošenja te se očekuje objava u Službenom listu Europske unije krajem 2015. ili početkom 2016. godine. Uredba je izravno primjenjiva u svim državama članicama i stupa na snagu danom objave u Službenom listu Europske unije. Primjena, u punom smislu, započinje 5 godina nakon objave.
Uredba o prenosivim bolestima životinja, kako je pred sam završetak rasprave nazvana, je okvirna Uredba, što znači da je za njezinu punu primjenu potrebno donijeti čitav niz provedbenih akata. Provedbene akte će donijeti Europska komisija, u suradnji sa stručnjacima država članica i ostalim dionicima. Provedbeni akti moraju biti objavljeni najmanje 2 godine prije pune primjene Uredbe, kako bi se države članice prilagodile i pripremile na njihovu provedbu.

Većina odredbi Uredbe o prenosivim bolestima životinja nije posve nova, odnosno, postoji i u primjeni je već desetljećima. Sada su pojedine odredbe samo prilagođenije, usmjerenije i konzistentnije, s ciljem smanjenja administrativnog tereta nadležnim tijelima i subjektima. Jedan dio mjera predstavlja novost, a odnose se na odgovornosti ključnih sudionika kao što su posjednici, veterinarska služba i administracija nadležnih tijela. Uvedena je mogućnost veterinarskih pregleda gospodarstava, kao važne poluge upravljanja zdravljem stada i komplementarne metode kontrole i nadzora bolesti, koji će donijeti dodatne pogodnosti subjektima u odnosu na mogućnosti premještanja životinja. Također, novost su mjere za prevenciju i kontrolu emergentnih bolesti te mjere koje se mogu poduzimati u slučaju pojave bolesti u divljih životinja.

U nastavku se nalazi kratak opis nekih područja koja su regulirana Uredbom, poput bolesti životinja, odgovornosti ključnih dionika stočarske proizvodnje (koji su ovom uredbom dodatno kategorizirani) i veterinara te novosti u načinu premještanja životinja unutar Europske unije.

▲

Bolesti životinja

Bolesti životinja su kategorizirane, u odnosu na njihov značaj, u 5 skupina:

1. bolesti koje se inače ne pojavljuju u EU te ih je potrebno hitno iskorijeniti, kao što je npr. klasična svinjska kuga;
2. bolesti koje se moraju suzbijati u svim državama članicama s ciljem njihovog iskorjenjivanja iz EU, poput bruceloze;
3. bolesti koje su značajne za pojedine države članice te za koje su potrebne mjere za sprečavanje širenja u druge dijelove EU koji su službeno slobodni ili u kojima postoje programi iskorjenjivanja, poput zaraznog rinotraheitisa goveda;
4. bolesti za koje su potrebne mjere kako bi se spriječilo njihovo širenje zbog uvoza životinja u EU ili premještanja između država članica, poput infekciozne anemije kopitara i
5. bolesti koje je potrebno nadzirati unutar EU, poput bedrenice.

Za svaku skupinu bolesti određene su proporcionalne mjere za sprečavanje pojave, kontrolu i iskorjenjivanje.

▲

Podjela odgovornosti ključnih sudionika sustava

Subjekti, odnosno svaka fizička ili pravna osoba koja je odgovorna za životinje ili proizvode životinjskog porijekla (uključujući i u ograničenom vremenskom razdoblju), su odgovorni za zdravlje domaćih životinja, razboritu i odgovornu upotrebu veterinarskih lijekova (ne dovodeći u pitanje ulogu i odgovornost veterinara), smanjenje rizika od širenja bolesti na najmanju moguću mjeru, odgovarajuće zoohigijenske uvjete i poduzimanje odgovarajućih biosigurnosnih mjera (prema potrebi i u pogledu divljih životinja).

Stručnjaci za životinje, odnosno fizičke ili pravne osobe čiji radni odnos uključuje životinje ili proizvode životinjskog porijekla (osim subjekata ili veterinara), moraju poduzeti sve mjere kako bi se rizik od širenja bolesti sveo na najmanju moguću mjeru.
Subjekti i stručnjaci za životinje moraju imati odgovarajuće znanje o bolestima životinja, načelima biosigurnosti, interakciji između zdravlja životinja, dobrobiti i zdravlja ljudi, dobroj stočarskoj praksi i otpornosti na liječenje, uključujući i antimikrobnu rezistenciju.

Veterinari i stručnjaci za zdravlje akvatičnih životinja su dužni poduzeti sve odgovarajuće mjere kako bi spriječili unošenje, razvoj i širenje bolesti; poduzeti mjere kako bi se osiguralo rano otkrivanje bolesti; imati aktivnu ulogu u podizanju svijesti o zdravlju životinja, svijesti o interakciji između zdravlja životinja, dobrobiti i ljudskog zdravlja, sprečavanju bolesti, ranom otkrivanju i brzom odgovoru na bolesti, podizanju svijesti o otpornosti na liječenje, uključujući antimikrobnu rezistenciju. Stručnjaci za zdravlje akvatičnih životinja mogu obavljati aktivnosti dodijeljene veterinarima u odnosu na akvatične životinje, pod uvjetom da ih za to ovlasti država članica, odnosno Republika Hrvatska, na temelju svog nacionalnog zakonodavstva.

▲

Premještanje životinja

Premještanje životinja između država članica, u pogledu vrsta koje predstavljaju zdravstveni rizik i koje su od većeg gospodarskog značaja, treba pratiti certifikat o zdravlju životinja kojeg izdaje nadležno tijelo. Uredbom je uvedena mogućnost izuzeća od izdavanja certifikata o zdravlju životinja, u slučajevima kada premještanje ne predstavlja značajan rizik za širenje bolesti. U tim slučajevima, subjekt će izdavati dokument samodeklaracije, kojim će potvrditi da životinje zadovoljavaju uvjete za premještanje. Mogućnost premještanja bez certifikata se može uvesti za premještanje životinja u drugu državu članicu izravno na klanje, zatim u slučajevima premještanja jaja za valenje, sjemena, jajnih stanica i embrija, ukoliko se u izradi podzakonskih akata postigne dogovor te utvrde detaljna pravila.

Uredba obuhvaća i uvjete za nekomercijalno kretanje kućnih ljubimaca, ali oni se počinju primjenjivati 10 godina nakon stupanja na snagu Uredbe, s obzirom da je Uredba br. 576/2013, koja sada regulira to područje, donesena tek nedavno.

Na kraju, Uredba je donesena u jedinstvenom procesu komunikacije, pregovaranja, uvažavanja i kompromisa velikog broja dionika te predstavlja važnu polaznu točku prema uređenijem, fleksibilnijem i jasnijem zakonodavnom okviru područja zdravlja životinja. Vrijeme koje dolazi, ali i podzakonski akti koji moraju pratiti Uredbu i dati joj konačan oblik, će pokazati da li se zacrtani ciljevi ostvaruju.