Urušava se veterinarski sustav u Hrvatskoj

Prije Domovinskog rata, veterinarske su organizacije bile u tzv. društvenom (državnom) vlasništvu. Osnivale su ih općine, a devedesetih su privatizirane jer su političkom odlukom ‘morale’ biti privatizirane. Tako su i njihova javnozdravstvena funkcija i značaj podvrgnuti i opterećeni tržišnim načelima poslovanja i opstanka. To je povijesna činjenica slijedom koje u Hrvatskoj ne postoje državne veterinarske stanice ili ambulante kojima bi država upravljala i ispunjavala svoje obaveze, ali i brinula o svojim zaposlenicima.
U danas postojeći veterinarski sustav, uz državne institucije ubrajamo i ugovorno ovlaštene veterinarske organizacije bez kojih je trenutno nemoguće ispuniti definirane međunarodne obveze, a još manje one svakodnevne unutardržavne javnozdravstvene, ponajprije prema vlastitim građanima.

Treba li Hrvatskoj sustavno organizirana veterinarska služba?

Za sve medicinski obrazovane, ovo je retoričko pitanje no većina ljudi u Hrvatskoj ne može sa sigurnošću reći da zna što to zapravo znači jer ne poznaje javnozdravstveni značaj veterinarstva, pa samim tim niti ne može odgovoriti drugačije nego nagađanjem.

I Hrvatska ne samo da ima gospodarski interes nego kao članica EU ima i obavezu provođenja mjera za zaštitu zdravlja životinja (i ljudi). Da bi to provela, mora na raspolaganju imati sposobnu, sustavno organiziranu veterinarsku službu. Strateška pozicija veterinarske službe u Hrvatskoj već više od dvadeset godina nije potpuno definirana (ili odgovorni tumače postojeće hrvatske zakone i Uredbe EU onako kako im odgovara), uostalom kao ni neke druge strateške smjernice države, pa nije stoga čudno da se isti problemi vezani uz egzistenciju ovog sustava u većoj ili manjoj mjeri ponavljaju iz jednoga u drugi saziv Vlade RH. Tako i danas imamo apsurdno stanje u kojemu egzistencija desetljećima ustrojavanog sustava veterinarske službe u Republici Hrvatskoj ovisi prvenstveno o tome u kojoj mjeri ju resorni ministar (ili ministrica) poznaju, razumiju i – čuvaju. Tako čitav sustav godinama ovisi o budućim odlukama jedne (ministar poljoprivrede) do najviše dvije osobe u državi (ministar poljoprivrede i predsjednik Vlade RH).

Većinom zahvaljujući razumljivoj odlučnosti i ustrajnosti same struke, ovaj je sustav preživio, ali uz nedavno najavljeno smanjenje iznosa sredstava iz budžeta za financiranje mjera u području veterinarske djelatnosti – ne može dugo… Osim ako ga se mudro i oprezno ne rekonstruira, a to bi rijetki možda znali napraviti bez doslovno katastrofalnih posljedica za građanstvo.

Sa svakom promjenom u ministarstvu, u struci se javlja nova nada da više neće biti potrebno objašnjavati, pokazivati, dokazivati, uvjeravati, moliti. Međutim, rijetko je dosad bilo tako.
Iako su nastojanja išla uglavnom u tom smjeru, nitko od dosadašnjih ministara nije se usudio u potpunosti dokinuti sredstva za financiranje mjera u području veterinarske djelatnosti, a upravo ta sredstva dobar dio postojećih veterinarskih organizacija u sustavu veterinarske djelatnosti održavaju na životu i razdvajaju od zatvaranja. No, treba ponoviti da se ovdje ne radi o donacijama veterinarskim organizacijama i institucijama nego o plaćanju obavljenih veterinarskih usluga koje ovlaštene veterinarske organizacije pruže posjednicima životinja u korist zdravlja njihovih životinja na račun ministarstva.

Sa čime država nije zadovoljna?

Kao najveća zamjerka postojećem sustavu od strane dosadašnjih ministara pokazala se cijena usluga i u konačnici obveza države da plati posao kojeg je ‘naručila’ od ovlaštenih veterinarskih organizacija. Dakle, ne konačni rezultati. S njima su [uglavnom] svi bili ponosni. Najčešće zbog (pre)čestih promjena vlasti država je svoje financijske obveze rjeđe uredno ispunjavala. Od struke predložene cijene za državu su uvijek previsoke, za realan sektor preniske, no prema davateljima usluga na terenu, najčešće su bile “sramotno niže”, a ponekad “značajno niže” nego u usporedivim, prvenstveno susjednim EU državama. Trenutno su cijene većini prihvatljive, ali i to se može preokrenuti doslovno preko noći jer se cijene usluga ne ugovaraju istovremeno s ugovaranjem usluga.

Ako je istina da se u resornom ministarstvu planira ‘smanjenje sredstava’ za veterinarsko javno zdravstvo i sigurnost hrane onda je logično posljedično ukidanje nemalog broja veterinarskih radnih mjesta u postojećim veterinarskim organizacijama, a to znači i vjerojatno zatvaranje postojećih ovlaštenih veterinarskih organizacija i kontrolnih tijela i njihov izlazak iz ustrojenog sustava, dakle izlazak upravo onih veterinarskih organizacija koje za državu provode naređene mjere i druge poslove definirane potpisanim ugovorima. Važno je napomenuti činjenicu da su te organizacije godinama pod dodatnim značajnim financijskim pritiskom zbog sustava normi, akreditacija i reakreditacija, a koje su condicio sine qua non za obavljanje poslova u ime države.

Zašto Hrvatska nema vlastitu sustavno organiziranu veterinarsku službu?

Za državu je uspostavljanje i održavanje vlastite veterinarske službe na području čitave Republike Hrvatske prilično skup, svakako neisplativ i dugoročno upitno opravdan, možda i iracionalan zahtjev, prvenstveno prema državnom budžetu pa i aparatu. No, nije nemoguće o tome odlučiti i drugačije. Stvarnost je takva da u Hrvatskoj imamo velika područja u kojima nema stacionarne veterinarske službe jer ona u postojećim (tržišnim) uvjetima ne može opstati na tržišnim načelima. Treba li rezultate javnog zdravstva procjenjivati tržišnim kriterijima? Nitko to nigdje ne radi i to bi bila glupost. Za državu je postojeće rješenje najjeftinije, a kvalitativno zadovoljavajuće, pa se zaključuje da je tako i najbolje. Jedini je problem u tome što se često dobiva dojam da država od veterinara očekuje da žive od zraka, sunca i ljubavi prema životinjama i drugim ljudima, da odgovorne javnozdravstvene poslove rade po cijeni poslova izvan sustava javnog zdravstva ili da ih provode o svom vlastitom trošku.

Nitko ne misli da je razumno upošljavati nove državne službenike, a o tome da obaveze države prema vlastitim i građanima EU, ali i institucijama netko mora odraditi, državni aparat formalno vodi brigu isključivo kroz ministarstvo poljoprivrede iako se radi i o javnom zdravstvu. Razumljivo, ministri zdravstva neće ni pomišljati na nešto što se “ne odnosi na osobno zdravlje građana” i nisu milijarde iz državnog proračuna iako javno zdravstvo nigdje u svijetu ne funkcionira bez veterinarske službe.

Gdje je glavni problem u odnosu države prema veterinarskim organizacijama u hrvatskom veterinarskom sustavu?

Ispunjenje spomenutih obveza države nemoguće je objektivno sagledati bez najmanje dvije perspektive. Jedna je perspektiva nalogodavca (države), a druga perspektiva izvršitelja (ovlaštene veterinarske organizacije). Kao treću možemo sugerirati perspektivu arbitra. Jasno je da imamo dva potpuno suprotna, međusobno isključujuća kriterija – prvi je “nema hoću – neću, nego se mora” jer je s razlogom propisano na razini EU, a drugi da se to sve mora financijski isplatiti izvršitelju. Jasno je da je državi svaka kuna iz proračuna previše, ali realno je da ništa nije besplatno kao i da takve potencijalno neisplative poslove proizašle iz javnozdravstvenih obaveza za državu netko mora obaviti.
Ako državni službenik ili dužnosnik koji odlučuje o uvijek spornim cijenama usluga procjenjuje iz perspektive poduzetnika onda će biti ‘skinut’ i s najniže pozicije jer “sigurno nekome pogoduje”, a ako poduzetnik procjenjuje iz pozicije dužnosnika i altruističkog rada za interese društva onda je sasvim sigurno propao, prije ili kasnije – vjerojatno prije. Tako ovlaštene veterinarske organizacije kao temeljni element sustavno organizirane veterinarske službe ovise prvenstveno o naklonosti resornog ministra.
U Hrvatskoj se, vjerojatno zbog takvog ‘dobrog’ biznisa, ovlaštene veterinarske organizacije i kontrolna tijela godinama ili zatvaraju ili ne potpisuju nove ugovore s državom.

Ovlaštenim veterinarskim organizacijama i kontrolnim tijelima se zamjera da za svoj posao ‘dobivaju’ milijune i dobro se bogate (valjda se zato i zatvaraju). To se može čuti iz raznih smjerova i sa svih razina, pa i najviših državnih. Treba naglasiti izraz ‘dobivaju’ jer je ovaj termin često do sada korišten i sa ministarskih pozicija iako se realno ne radi o darovanju novca nego o plaćanju izvršenih usluga temeljem ugovorno obavljenog posla. Troškovi uspostavljanja normi, akreditacije i reakreditacije za poslove u ime države, za veterinarske organizacije su visoki.

Kako opstaju veterinarske organizacije?

Veterinarske organizacije su godinama na tržištu veterinarskih usluga i bez vođenja tržišnim kriterijima one trenutno zatvaraju svoja vrata, a svi zaposlenici, pa i oni koji u ovlaštenim veterinarskim organizacijama (i kontrolnim tijelima) trebaju za državu odraditi ugovorene poslove, ostaju bez posla. Toga je svjesna i država, pa i u ovogodišnjem Natječaju za dodjelu javnih ovlasti u veterinarstvu na području jedinica lokalnih samouprava (str.3., točka 10.) stoji: “Podnositelj prijave dužan je najmanje 24 mjeseca od dana podnošenja prijave zadržati jednak broj prijavljenih zaposlenih veterinara, odnosno ovlaštenih veterinara koji je naveo u samoj prijavi ili Obrascu za prijavu.”
Naravno, nitko to ne može garantirati jer ugovor ne definira niti garantira ni opseg ni cijene usluga, a cjenik se izrađuje i mijenja zasebno.
Dosadašnja praksa je pokazala da cijene za ugovorene usluge mogu biti promijenjene neograničeni broj puta tijekom trajanja ugovora, ali sve stavke ugovora vrijede neovisno o promjeni cijena. Nažalost, niti obim poslova koji se ugovaraju na četiri ili pet godina nije ugovorom definiran, još manje garantiran.
Ima smisla da država traži garanciju zadržavanja jednakog broja prijavljenih zaposlenih veterinara, odnosno ovlaštenih veterinara jer posao se neće sam odraditi, a barem i klimavo jamstvo da će svoje obaveze prema EU zahtjevima zaista ispuniti, državi je zapravo potrebno.

Možda gentlemen’s agreement u ovim odnosima danas postoji, ali donedavno ne onakav kojega odlikuju iskreno međusobno povjerenje, pogotovo ne i simpatije. To je postojalo davnih dana, a u međuvremenu brojna su međusobna nezadovoljstva, objektivna i subjektivna, proživjele obje strane kroz godine i nije teško razumjeti niti jedne niti druge. Stavljeni u poziciju pregovarača umjesto saveznika, dolazimo do međusobno potpuno oprečnih stavova unutar inače potpuno prirodno jedinstvene grupe stručnjaka koji zapravo zajedno moraju ispuniti obaveze Hrvatske prema svim građanima na svojim prostorima tako i prema drugim državama EU. Nije za očekivati da će itko izvan onog dijela veterinarske struke koji u praksi odrađuje ove poslove biti u stanju objektivno ocijeniti ovakvu situaciju. No, to nije sve.

Uredba (EU) 2017/625 o službenim kontrolama u poljoprivredno-prehrambenom lancu

Europska unija ove odnose ne definira strogo, ali Uredba Uredba (EU) 2017/625 – službene kontrole u poljoprivredno-prehrambenom lancu koja stupa na snagu krajem ove godine, daje okvire za neke nove mogućnosti. Zbog toga je u pripremi i sada već gotovo hitna izmjena vezanog hrvatskog zakonodavstva, pa nas vjerojatno očekuju prilično velike promjene. Nekima bi one mogle biti čavao u lijes, a drugima bi mogle otvoriti nove mogućnosti, iako pomalo upitne i otvaraju nove probleme. U njoj se spominju delegirana tijela, ali i mogućnost delegiranja ovlasti na fizičke osobe, kao što je to npr. u Austriji već dugi niz godina.
Kakogod, nadamo se da će pritom zakonodavac pokazati dovoljno mudrosti, bar kroz istinsko uvažavanje stručnih stajališta svojih prirodnih saveznika iz redova veterinarske struke jer nam je svima u interesu podizati, a ne smanjivati primjenu sveukupnih dosega veterinarskog javnog zdravstva i razinu sigurnosti hrane. Tko će taj posao zaista dobro odraditi? Samo onaj tko zna.

Zaključno

Konačno, već se godinama opravdano postavlja isto pitanje – ima li u Hrvatskoj dovoljno pameti da se prepozna i trajno definira javnozdravstveni značaj veterinarske znanosti i struke?
Za očekivati je da kao država sačuvamo domaće stručnjake i ne gradimo iluzije i novi sustav iz temelja jer ga je bez istih tih stručnjaka nemoguće izgraditi, čak i da se to u maniri “čvrstog političkog stava” odluči i pod najvišu cijenu koju bi platili svi zajedno.
Istina je da možemo očekivati značajne i velike promjene, ali i još veće opasnosti ako u prilagodbi Uredbi (EU) 2017/625 budu prevladali neznanje i nestručnost. Ona vjerojatno donosi i neke nove odnose koji se prilično tiču veterinarskih organizacija dionika u sustavu sigurnosti hrane, ali o njihovim će argumentima u procesu koji slijedi ipak odlučivati samo zakonodavac laik. Jesmo li ga dovoljno dobro uputili ili možda nešto naučili, trebalo bi se pokazati najkasnije do kraja 2019. godine, ako ne budemo kasnili.
Sudbina više veterinarskih organizacija trenutno dodatno ovisi i o tome kako ćemo ovu Uredbu implementirati u hrvatsko zakonodavstvo. Tko će preuzeti odgovornost? Zahvaljujući njezinoj podjeli (koja proizlazi iz podjele nadležnosti) – nikada oni koji zapravo odlučuju. Iskustvo redovito pokazuje iste ključne karakteristike političkih pristupa i tek rijetko odgovornost za čuvanje državnih resursa i od struke izgrađivanih sustava kao što je veterinarski. Nažalost, većina onih koji mogu, a nisu ga izgrađivali, ostavi na njemu neku svoju ‘recku’, tek toliko.

• 17. Konferencija o sigurnosti i kvaliteti hrane
• 16. Konferencija o sigurnosti i kvaliteti hrane
• VETERINARSKI DANI 2022. :: Uvodna riječ :: Ivan Zemljak, univ.mag.med.vet., predsjednik Hrvatske veterinarske komore
• Agroproteinka ponovo domaćin BTSF terenske edukacije
• VETERINARSKI DANI 2022. :: Uvodna riječ :: mr. Gordan Jerbić, načelnik Sektora za veterinarski nadzor i nadzor sigurnosti hrane Državnog inspektorata