Utjecaj mikroklime na zdravlje ovaca i koza

Dr. sc. Marija Vučemilo, dr. sc. Antun Kostelić, izv. prof.

Ovce i koze su vrste koje se veoma uspješno prilagođavaju različitim uvjetima smještaja i držanja, te različitim okolišnim uvjetima, pa čak i onima koji su prilično nepovoljni za ostale vrste domaćih životinja.

Na otocima i primorskim krajevima zastupljena su uglavnom manja stada koja se drže ekstenzivno u improviziranim nastambama, gdje se za njihovu gradnju koristi uglavnom priručni materijal (kamen, drvo i sl.). Dočim, kod intenzivnog sustava držanja gdje se drže visoko produktivna grla kojima se može osigurati kvalitetna hranidba i primjena suvremenih tehnoloških rješenja grade se objekti koji zahtijevaju znatno veća ulaganja. Međutim, jedni i drugi nastoje životinjama osigurati što povoljnije ambijentalne uvjete gdje će doći do izražaja njihova proizvodna i reproduktivna svojstava.

Mikroklima koja se formira u takvom prostoru značajno utječe na zdravlje, proizvodnost i njihovu dobrobit. Glavni elementi stajske klime su: temperatura zraka, vlažnost zraka, strujanje zraka, sastav zraka, zračni pritisak te osvjetljenje. Od plinovitih zračnih onečišćenja u staji nalazimo amonijak, ugljični dioksid i ugljični monoksid, a od korupuskularnih onečišćenja prisutni su mikroorganizmi i prašina.

Poznato je da ovce mogu podnijeti velike temperaturne raspone, a da pri tome održe konstantnu tjelesnu temperaturu. Na temperature – 5 °C i + 10 °C lako se prilagode, ako imaju mogućnost kretanja i adekvatnu hranidbu. Međutim, prilagodba na visoke temperature je teža i mehanizme adaptacije aktiviraju se već iznad 22 °C. Ovce bolje podnose niže, nego visoke temperature. Kada temperatura okoliša prijeđe 28 °C, organizam ovce nije u stanju otpuštati suvišnu toplinu samo radijacijom, konvekcijom i kondukcijom, već se višak topline oslobađa i evaporacijom i povećanom frekvencijom disanja. Toplinski stres može rezultirati: povećanjem tjelesne temperature, povećanim uzimanjem vode, umanjenim apetitom i smanjenom proizvodnošću. Zadnjih godina temperature su dosizale vrlo visoke vrijednosti (35 – 40 °C), pa je u kombinaciji s visokom relativnom vlažnosti zraka temperaturno-humidni indeks (THI) dosegao vrijednosti koje spadaju u područje visokog stresa. Ako ovome dodamo neadekvatnu hranidbu i napajanje higijenski upitnom vodom, tada dolazi do pojave bolesti, poglavito kod mladih životinja. Utjecaj visokih temperatura na reprodukciju u ovaca također je karakterističan, slabiji je embrionalni razvoj i slabija je plodnost, dok kod ovnova dolazi do manjeg broja i slabije pokretljivosti spermija. Štete se očituju i slabijom koncepcijom, pobačajima i jalovošću.

Za termoregulaciju u ovaca runo ima esencijalnu važnost. Kada brzina strujanja zraka nije previsoka, tjelesni pokrivač formira izolacijski sloj zraka koji štiti životinju od fluktuacija vanjske temperature.

Kada je runo vlažno, sposobnost termalne izolacije je umanjena (kiša, vlažna stelja, vlažan zrak, itd.). Donja kritična temperatura za ovce s runom duljine 12 cm je -3 °C, dok je ona nakon striže 27 °C. Optimalna temperatura u ovčarniku se kreće od 8-18 °C. Ako je tijekom zime u prostoru za janjad i jarad temperatura zraka niža od 10 °C, prostor se može zagrijati infracrvenom lampom jačine 250 W (Slika 1). Nije poželjno zatvarati dovode svježeg zraka, jer se tada u objektu povećavaju koncentracije vlage i štetni plinovi, što škodi ovcama.

Vlaga zraka je važan mikroklimatski čimbenik, te ima ulogu pri pojavi tzv. uvjetnih bolesti. Iskustvo je pokazalo da je pojava zaraznih bolesti učestalija u humidnim nego u aridnim područjima. Vlaga se u zraku stvara isparavanjem mokraće, vode i odavanjem topline životinja (evaporacija). Prekomjerne koncentracije uzrokuju gubitak izolacijskih svojstava runa, prehlade, bolesti kože, te umanjen rast i ispadanje runa. Već je prije rečeno da je relativno suh zrak daleko povoljniji od vlažnog, što naročito dolazi do izražaja u zatvorenim klasičnim stajama. U vlažnom ambijentu organizam životinje se iscrpljuje, smanjuje mu se opća sposobnost, osobito dišnih organa, pa može doći do pojave dišnih afekcija, naročito bronhopneumonije. U vlažnom ambijentu česta pojava na koži su različite gljivične bolesti (flavus, trihofotije). Povećana vlaga zraka omogućuje preživljavanje zaraznih klica, čime se povećava rizik za pojavu zaraznih bolesti. Visoka vlaga u zraku, bez obzira na temperaturu, djeluje nepovoljno i dovodi do maceracije kože i sluznica te ih čini propusnim za različite mikroorganizme. Vlažan zrak doprinosi i vlaženju hrane, zidova i podova u staji što omogućava razvoj plijesni. Kondenzirana vodena para na zidovima povećava im toplinsku provodljivost i staja se brže hladi. U stajama je poželjna relativna vlaga zraka između 50 i 75%. Zrak ispod 50% vlage suši sluznice, dok iznad 80% uzrokuje respiratorne poteškoće i povišenje tjelesne temperature životinja.
Štetan je i presuh zrak, kada je relativna vlaga 30 do 40%, što izaziva sušenje sluznica očiju i gornjih dišnih putova i stvaranje velike količine prašine koja je opasna za dišne organe, a djeluje i kao alergen. Pri dugotrajnom djelovanju vrućeg suhog zraka dolazi do upale konjunktiva, poremetnje u metabolizmu mineralnih tvari zbog odavanja velike količine soli i minerala uslijed znojenja, prskanja kože i rožine na papcima.

U stajama je poželjno difuzno ili turbulentno strujanje zraka. Strujanje zraka nastaje pri otvaranju vrata i prozora ili uslijed rada sustava za prozračivanje. Nije poželjan propuh, tj. jednostrano hlađenje organizma. Poželjno je strujanje zraka u biozoni životinja između 0,2 i 0,5 m/sec, iznimno ljeti i 1,0 m/sec.
Jako strujanje zraka nije poželjno jer životinje gube toplinu, koju moraju nadoknaditi konzumacijom hrane. Međutim, ni slabo strujanje ili ako u staji imamo tzv. „mrtve kuteve“ gdje se zadržava loš stajski zrak kontaminiran prašinom i paučinom (Slika 1), mikroorganizmima i štetnim plinovima, također nije dobro. S tim u vezi treba regulirati i prozračivanje staja i potrebe životinja za svježim zrakom. Potrebe ventilacije su 170-200 m³/sat po 500 kg tjelesne mase, što umanjuje rizik pojave bolesti dišnog sustava. Ovce, a naročito koze, su osjetljive na propuh, osobito janjad i jarad te ovce prvih nekoliko dana nakon striže, pa je potrebno voditi računa da se brzina strujanja zraka kreće u granicama do 0,25 m/s zimi odnosno do 0,5 m/s ljeti. Nedovoljno strujanje zraka često rezultira nakupljanjem paučine i prašine unutar staje što svakako negativno djeluje na zdravlje dišnog sustava.

Svjetlo je važan abiotički čimbenik koje regulira lučenje mlijeka i razmnožavanje. Nedostatno svjetlo u staji izaziva poremetnje u reprodukciji. Svjetlo u staji može biti prirodno, preko prozora i vrata i umjetno preko rasvjetnih tijela koja treba ravnomjerno rasporediti. Koeficijent osvijetljenosti u staji izražavamo omjerom površine prozora prema ukupnoj površini poda i u luksima (lx). U stajama za ovce u ležištu omjer površine prozora prema površini poda treba biti 1/10-1/15. Ovce se nazivaju „životinjama kratkog dana“ budući da intenziviranje njihove spolne aktivnosti započinje kada ljetni dani postanu kraći. Stoga se u modernom ovčarstvu „umjetno doziranje“ količine svjetla koristi za provociranje mrkanja, što je prirodnije i ekonomski isplativije od hormonalne indukcije estrusa.

U staji nastaju znatne količine otpadne fekalne tvari, kao i drugih tvari organskog podrijetla koji podliježu raznim procesima razgradnje i truljenja pri čemu nastaju različiti plinovi koji nisu štetni samo za zdravlje životinja, već i za zdravlje ljudi. U životinjskim nastambama može se naći i do 136 različitih plinova u tragovima koji nastaju aktivnošću i razgradnjom mikroorganizama. Od štetnih plinova koji nastaju u staji, značajan utjecaj na zdravlje ima amonijak koji nastaje razgradnjom organskih tvari koje sadrže dušik. U staji ga ima znatno više tijekom toplijeg godišnjeg razdoblja, kada dolazi do povećane aktivnosti u dubokoj stelji. Akutna trovanja amonijakom životinja su rijetka, ali dugotrajno izlaganje i manjem sadržaju amonijaka može štetno djelovati. Često ga nalazimo u stajama gdje je slabo prozračivanje i gdje je loša higijena poda.

Nastanku velikih količina amonijaka u zraku staje naročito pogoduje vlažan pod pun balege. (Slika 2). Koncentracija amonijaka u staji je uvijek veća pri podu nego pri tavanici. Apsorbira se na zidove i opremu u staji kad je povećana vlaga zraka i smanjena temperatura u staji. O njegovoj maksimalno dopuštenoj koncentraciji u stajama ima različitih podataka gdje neki autori zagovaraju 10 do 20 ppm NH₃ u biozoni životinja, do DIN normativa koji dopuštaju 50 ppm NH₃.
Amonijaku se pripisuje etiopatogeneza bolesti pluća zbog njegovog nadražajnog djelovanja na sluznicu gornjih dišnih puteva.

Ugljični dioksid goveda izlučuju iz organizma disanjem, a osim toga nastaje razgradnjom organske tvari. Njegova koncentracija raste tijekom zime zbog slabog prozračivanja staje, što kod ovaca može dovesti do smanjenog apetita, apatije i smanjene reprodukcije. Veće količine ugljičnog dioksida u staji znak su loših higijensko sanitarnih prilika općenito. Maksimalno dozvoljena koncentracija ugljičnog dioksida u stajama treba biti između 3000 i 3500 ppm. Ostali štetni plinovi kao što su ugljični monoksid, sumporovodik i metan u ovakvim stajama javljaju se sporadično.

U stajskom zraku uvijek nalazimo određenu količinu mikroorganizama, gdje prevladavaju gram-pozitivne bakterije kao što su stafilokoki i streptokoki.
Ukupan broj bakterija u stajama za ovce kreće se od 10⁸ do 10⁹ CFU/m, dok je ukupan broj plijesni 10⁴ do 10⁵ CFU/m³. Najčešći rodovi bakterija izolirani u tim stajama su Staphylococcus i Streptococcus (oko 80%), zatim slijede Bacillus, Corynebacterium i Micrococcus. Od gram negativnih bakterija nalazimo rodove Alcaligenes, Moraxella, Proteus i Pseudomonas. Najčešće zastupljene plijesni su iz rodova Aspergillus, Penicillium, Rhisopus i Fusarium. Mikroorganizmi su najčešće vezani za prašinu u zraku staje. Broj im se povećava za toplijeg godišnjeg doba, tako povišena temperatura i vlaga zraka, te povećan sadržaj ugljičnog dioksida uvjetuju porast broja mikroorganizama u stajskom zraku. Skupa s prašinom smatraju se čimbenicima rizika za nastanak bolesti respiratornog sustava. Prašina je inače stalni pratilac većine procesa koji se odvijaju u staji (hranidba, steljenje, uklananje gnoja i sl.).

Čestice prašine koje nalazimo u stajskom zraku različitog su kemijskog sastava i različite morfologije, 30% su anorganskog podrijetla i 70% organskog podrijetla (Slika 3).
Njihova koncentracija, veličina i sastav ovise o vrsti hrane, načinu hranidbe, kvaliteti stelje i vrsti životinja koja se tu nalazi. Na njih utječu temperatura i vlaga zraka, te plinovita zračna onečišćenja. Pogoduju širenju infektivnih bolesti i nosači su različitih mikroorganizama.

Smještaj koza u stajama sličan je kao i pri držanju ovaca. U pravilu se drže slobodno, a vezani način može se susresti samo u uvjetima držanja manjeg broja grla (staračka domaćinstva).

Koze se najčešće drže na dubokoj stelji, uz svakodnevno dosteljavanje suhom prostirkom. Optimalna temperatura u staji treba iznositi 8-15 °C, a relativna vlaga 60-77%. Mogu kratkotrajno podnijeti temperature do 0 °C, pri čemu zrak u staji treba biti što manje zasićen vlagom.
Optimalna temperatura zraka u kozarniku za ranije odbijenu jarad treba iznositi 12-18 °C. Potrebe ventilacije su 200 m³/sat po 500 kg tjelesne mase, pri čemu strujanje zraka ne smije prelaziti više od 0,5 m/s, jer su koze kao i ovce osjetljive na propuh. U cilju osiguranja dovoljne količine prirodne svjetlosti u kozarniku potrebno je da cjelokupna površina prozora iznositi 1/15-1/20 površine poda staje. Također je potrebno osigurati umjetno osvjetljenje uz električnu rasvjetu jačine 60 lx/m² površine poda (Slika 4).

▲

Umjesto zaključka

---

Ovce i koze su skromne životinje, prilagodljive različitim staništima i klimatskim uvjetima. Bolje podnose niže nego visoke temperature. Visoke temperature zraka u kombinaciji s visokom relativnom vlagom zraka dovodi do pojave stresa što se negativno odnosi na zdravlje i produktivne sposobnosti životinja. Tome pridonosi i prenapućenost objekata kao i loša ventilacija. Vlažna i nekvalitetna stelja pridonosi brzom razmnožavanju mikroorganizama što ima za posljedicu različite bolesti, poglavito papaka i vimena. Rasipanje hrane i vode također doprinosi lošim higijenskim uvjetima u objektu. Držanje ovaca i koza u odgovarajućem smještaju (i mikroklimi) kao i pravilna hranidba temelj su preventive velikog dijela bolesti koje mogu dovesti do značajnih gubitaka u proizvodnji.