Verminozna pneumonija mačaka

F. Kajin, Ana Beck, Doroteja Huber, Ema Gagović i R. Beck

---

Filip KAJIN, dr. med. vet.; Ema GAGOVIĆ, dr. med. vet.; dr. sc. Ana BECK, dr. med. vet., docentica (dopisni autor, e-mail: abeck@vef.hr), Doroteja HUBER, dr. med. vet., asistentica, Veterinarski fakultet, Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska; dr. sc. Relja BECK, dr. med. vet., znanstveni savjetnik, Hrvatski veterinarski institut, Zagreb, Hrvatska

▲

Uvod

---

Za veterinare koji u Hrvatskoj rade s farmskim životinjama osobito s papkarima, oblići iz nadobitelji Metastrongyloidea predstavljaju očekivane uzročnike kronične upale pluća (Kostelić i sur., 2006.).

Verminozna pneumonija, nalazi se visoko na listi diferencijalnih dijagnoza za svakog iskusnog veterinara koji je suočen s pojavom simptoma kronične respiratorne bolesti u stadima ekstenzivno držanih ovaca i koza (Kostelić i sur., 2006., Beck i sur., 2008., Kostelić i sur., 2008.). Domaća mačka (Felis catus) isto spada u skupinu životinja koje mogu oboljeti od upale pluća posljedično invaziji oblićima iz nadobitelji Metastrongyloidea (López, 2012.). Pregledom uputnih dijagnoza vezanih uz zahtjeve za razudbu uginulih mačaka zaprimljenih u Zavodu za veterinarsku patologiju Veterinarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, čini se da je verminozna pneumonija rijetko prethodno klinički prepoznata (Gagović i sur., 2015.). Premda metastrongilidni oblići čiji adulti žive u plućima pokazuju visok stupanj specifičnosti za konačnog nosioca, klinička manifestacija bolesti je slična, gotovo identična, u svih prijemljivih životinjskih vrsta (Caswell i Williams, 2016.).
Posljedice interakcije domaćina i parazita u respiratornom sustavu ovise o trajanju i intenzitetu invazije, o trajanju i intenzitetu upale te o postojanju istovremene infekcije ili invazije drugim uzročnicima (Traversa i sur., 2010.). Oštećenja plućnog tkiva nastala zbog migracija i prisustva razvojnih stadija plućnih vlasaca prije svega su vidljiva u alveolama i pripadajućem intersticiju od kuda se postupno šire u provodni dio pluća (Caswell i Williams, 2016.). Iako je dominantna obrambena reakcija domaćina razvoj upalnog odgovora granulomatoznog tipa, često se u bronhima i bronhiolima mogu naći i akumulacije eozinofilnih granulocita, gnoja i oljuštenih bronhijalnih epitelnih stanica (Caswell i Williams, 2016., Gagović i sur., 2016.). Hoće li se bolest manifestirati kao akutna ili kronična ovisi o broju ličinki koje su hematogeno dospjele u pluća te o jačini upalnog odgovora na razvojne stadije (Caswell i Williams, 2016.).

Dijagnoza „verminozna pneumonija“ najbolje opisuje ovu invaziju u samo dvije riječi koje objedinjuju upalu intersticija, upalu alveolarnog prostora i bronha te sve tipove staničnog odgovora na prisustvo oblića (López, 2012.). Pneumonija mačaka prouzročena plućnim vlascima svrstava se u red „klasičnih veterinarskih bolesti“ što proizlazi iz činjenica da je od davnina poznata te da je globalno rasprostranjena (López, 2012.). Iako je u okviru nastave u Zavodu za veterinarsku patologiju ova bolest sastavni dio programa vježbi iz histopatologije za studente VI. semestra još od 1969. godine, poprilično je zanemarena u širim veterinarskim krugovima i rijetko ulazi u popis diferencijalnih dijagnoza kod pojave kroničnih respiratornih simptoma u mačaka (Maržan i Herceg, 1968., Gagović i sur., 2016.). Epidemiološka istraživanja ukazuju da je učestalost invazije mačaka plućnim vlascima posljednjih deset godina u porastu (Traversa i sur., 2010.). Međutim, iz dostupnih podataka nije jasno vidljivo je li razlog povećanja vezan uz imunosupresiju jedinki inficiranih virusom mačje imunodeficijencije (FIV), virusom mačje leukemije (FeLV) ili je veća pojavnost posljedica postupnog širenja staništa puževa posredovana klimatskim promjenama (Traversa i sur., 2010.). Kao moguće objašnjenje povećane pojavnosti nameće se i činjenica da među veterinarskim kliničarima u zapadnoj Europi i u SAD-u raste svijest o prisutnosti ovog uzročnika u okolišu u kojem se kreću kućne mačke (Traversa i sur., 2010.). Moderan pristup liječenju mačaka za koje vlasnik pouzdano zna da jedu „plijen“ ulovljen u okolišu, podrazumijeva obvezno svrstavanje plućnih vlasaca u dijagnostički algoritam pri pojavi simptoma kroničnog kašlja (Traversa i sur., 2010.). Kako plućni vlasci mačaka u posljednjih 5 godina u Europi dobivaju na pozornosti stručne i znanstvene zajednice želja nam je upozoriti veterinare u Hrvatskoj na sve aspekte ove nove-stare bolesti mačaka (Traversa i sur., 2010.).

▲

Etiologija

---

Verminoznu pneumoniju mačaka mogu prouzročiti tri vrste oblića koje pripadaju porodici Angiostrongylidae, a čiji adultni stadiji mogu parazitirati u donjim dišnim putovima, odnosno plućima, bronhiolima i bronhima (Brianti i sur., 2012.).
Aelurostrongylus abstrusus je parazit domaćih i divljih felida te najčešći plućni oblić domaćih mačaka (Brianti i sur., 2012.).
Adultni mužjaci dugački su do 6 mm, ženke do 10 mm, a široki do 70 μm i nastanjuju respiratorne bronhiole te alveole mačaka (Brianti i sur., 2012.). Adulti vrste Troglostrongylus brevior žive u bronhima i bronhiolama. Mužjaci su dugački do 6 mm, a ženke do 13 mm. Adulti parazita Troglostrongylus subcrenatus parazitiraju u dušniku i bronhima. Mužjaci ove vrste mogu biti do 9 mm, dok dužina ženke može iznositi do 24 mm (Brianti i sur., 2012.). Tamponi i sur. (2014.) dokazali su prisutnost ličinki Troglostrongylus brevior morfometrijskim i molekularnim metodama, u 7 od ukupno 107 uzoraka fecesa mačaka, čime su potvrdili da i ovaj parazit može biti značajan u patogenezi verminoznih pnemonija mačaka. Plućni vlasci mačaka prisutni su u gotovo svim dijelovima Europe (Traversa i sur., 2010.). Dokazana učestalost u provedenim istraživanjima ovisi o geografskoj regiji, načinu držanja mačaka (ruralno, urbano) te o vrsti dijagnostičkih metoda koje su primijenjene (Beugnet i sur., 2014.). Najveći je broj istraživanja proveden u Italiji gdje je učestalost iznosila od 1,8% do 47,8% (Traversa i sur., 2008.a, Gianelli i sur., 2015.). Izrazito visoka učestalost također je ustanovljena i u mačaka lutalica iz Albanije gdje je 43,1% mačaka bilo invadirano plućnim vlascima (Knaus i sur., 2011.), dok je u Portugalu postotak pozitivnih mačaka iznosio od 12,4% do 17,6% (Payo-Puente i sur., 2008., Waap i sur., 2014.). U centralnoj i sjevernoj Europi pojavnost verminoznih pneumonija u mačaka nešto je niža od one zabilježene u južnijim i istočnijim dijelovima Europe te se kretala od 6% u Njemačkoj, preko 13,6% u Danskoj do 14,5% u Mađarskoj (Taubert i sur., 2009., Barutzki i Šaper, 2013., Capári i sur., 2013., Olsen i sur., 2015.). U posljednje dvije godine zabilježene su i invazije vrstama oblića iz roda Troglostrongylus (Brianti i sur., 2014.), a također su opisane i istovremene invazije s više vrsta plućnih vlasaca (Varcasia i sur., 2014.). U istraživanju provedenom na Sardiniji 29,9% mačaka je bilo invadirano s oblićem A. abstrusus, 6,5% s oblićem T. brevior dok je u 1,9% mačaka dokazana istovremena invazija s obje vrsta parazita (Tamponi i sur., 2014.).
Istovremene i pojedinačne invazije s obje vrste plućnih vlasaca također su otkrivene i u Španjolskoj, Grčkoj i drugim regijama Italije (Jefferies i sur., 2010., Diakou i sur., 2015., Di Cesare i sur., 2015.a, b). Do sada u jedinom provedenom istraživanju u Republici Hrvatskoj, Grabarević i sur. (1999.) su dokazali prisutnost larvi plućnih nematoda koprološkim pretragama u svega 0,38% pregledanih mačaka. Isti autori su patomorfološkim i histopatološkim pretragama plućne vlasce identificirali u 22% mačaka podrijetlom iz azila s ruralnog područja kontinentalne Hrvatskete te u 3,9% mačaka obduciranih u Zavodu za veterinarsku patologiju kroz vremensko razdoblje od 9 godina.

▲

Životni ciklus

---

Aelurostrongylus abstrusus, Troglostrongylus brevior i Troglostrongylus subcrenatus imaju indirektan, heterokseni životni ciklus (Slika 1).

Ženke A. abstrusus su oviparne. Polažu jajašca u alveole i alveolarne kanale gdje ona embrioniraju te se iz njih izlježu ličinke prvog stupnja (L1). Za razliku od A. abstrusus, ženke Troglostrongylus spp. su ovoviviparne i izlježu jajašca u kojima se nalaze L1 (Taylor i sur., 2007.). Migracija ličinki kroz zračne prohode pluća uzrokuje iritaciju, zbog čega ih mačka iskašlje i proguta, čime L1 dospijevaju u crijevo, i fecesom u okoliš (Anderson, 2000.). Stadiji ličinki razvijaju se dalje u intermedijarnom nositelju, kao što su razne vrste kopnenih puževa, u koje ulazi ličinka prvog stupnja (L1), gdje se razvija do ličinke trećeg stupnja (L3) (Gianelli i sur., 2014.). L3 predstavljaju invazivni stadij za mačke. Osim u puževima, ličinke trećeg stupnja nalaze se i u raznim vrstama ptica, glodavaca, žaba i reptila koji su paratenični nositelji, a mačkama predstavljaju zanimljiviji plijen od puževa (Jezewski i sur., 2013.). Nakon što mačka pojede intermedijarnog ili parateničnog nositelja, probavom se iz njihovog tkiva oslobađaju ličinke trećeg stupnja te migriraju iz stijenke crijeva putem krvnih ili limfnih žila do pluća gdje se razvijaju u adultne oblike i gdje se pare (Anderson, 2000.).

▲

Izgled plućnih lezija

---

Lezije u plućima nastaju kao posljedica nakupljanja jajašaca, ličinki te adultnih stadija u plućnim alveolama, intersticiju te bronhiolima i bronhima (Slika 2). Također, nastaju posljedično migraciji adulata i ličinki. Uginule ličinke, adulti i jajašca prouzroče granulomatoznu pneumoniju karakteriziranu pojavom čvorića koji sadrže razvojne stadije parazita okružene upalnim stanicama (Headley, 2005.). Patoanatomski nalaz se sastoji od rasijanih žarišta u formi čvorića/nodula koji su smješteni neposredno ispod poplućnice. Najčešće su boje jantara, dok im promjer varira, od nekoliko milimetara do 1 cm (Slika 3).

Zahvaćenost pluća također varira od multifokalne do difuzne raspodjele parazitarnih čvorića unutar plućnog parenhima, a ovisi o broju parazita te o jačini obrambene upalne reakcije domaćina (Slika 4). Kod visokog stupnja invazije, pluća su difuzno povećana, zaobljenih rubova te napete poplućnice zbog izostanka kolapsa plućnog parenhima.

Kod akutnih stadija invazije, uz rubove parazitarnih čvorića priliježe crveno područje koje ukazuje na jaku akutnu punokrvnost u tkivu (Slika 4A).

U histološkoj slici dominira nalaz upale oko razvojnih stadija i adultnih oblika nematoda unutar parenhima ili intersticija pluća (Slika 5).

Adultni oblici su znatno rjeđe prisutni u histološkim rezovima za razliku od jajašaca i ličinki čiji broj može biti izuzetno visok (Slika 6).

Paraziti su u akutnim stadijima bolesti okruženi jakim upalnim infiltratom sastavljenim od eozinofilnih granulocita i histiocita. Kako bolest poprima kroničniji tijek povećava se udio aktiviranih makrofaga, epiteloidnih i divovskih upalnih stanica te u manjoj količini, limfocita i eozinofila koji ispunjavaju alveole i provodni dišni sustav (Slika 7).

Sama migracija ličinki kroz intersticij pluća prouzroči nastanak intersticijske pneumonije karakterizirane pojavom alveolarne fibroze i fibromuskularne hiperplazije. Potpuno ili djelomično začepljenje/opstrukcija dišnih putova upalnim stanicama, razvojnim stadijima oblića te obiljem sluzi dovodi do razvoja atelektaza i/ili emfizema (Slika 8).

Može doći i do razvoja teškog bronhitisa karakteriziranog bronhijalnom i peribronhijalnom limfoidnom hiperplazijom te hiperplazijom vrčastih stanica s posljedičnom hipersekrecijom sluzi (López, 2012.).
Često se viđaju vaskularne i perivaskularne promjene u vidu hipertrofije mišićnice ogranaka plućne arterije, subendotelijalne fibroze s infiltracijom eozinofila te endotelne i perivaskularne hiperplazije (Naylor i sur., 1984.). Kao posljedica promjena na bronhima i krvnim žilama u plućima može se razviti sindrom plućne hipertenzije (Dirven i sur., 2012.). Nerijetko dolazi do sekundarne bakterijske pneumonije, bilo zbog slabljenja obrambenih sposobnosti dišnog sustava ili kao posljedica prenošenja crijevnih bakterija na ličinkama koje iz crijeva mačaka migriraju do pluća (Baars i sur., 1999.). Jačina lezija ovisi o vrsti i broju parazita, starosti mačaka te o intenzitetu upalnog ili imunološkog odgovora na invaziju, koji može uključivati i reakcije preosjetljivosti (López, 2012.). Mačići obolijevaju od težeg oblika ove bolesti, moguće zbog manjeg ukupnog volumena plućnog tkiva te zbog manjeg promjera dišnih prohoda koji onda lakše bivaju blokirani oblićima, naročito vrstama Troglostrongylus (Traversa i sur., 2014.). Ingestija velike količine L3 izaziva težak klinički oblik, koji je nerijetko i letalan (Hamilton, 1967.). Dugotrajna ingestija malog broja invazivnih ličinki u imunokompetentnih mačaka dovodi do nastanka imunosti te se klinički znaci ne javljaju ni nakon sljedećeg unosa velikog broja L3 (Hamilton, 1969.).

▲

Klinička slika

---

Verminozne pneumonije u imunokompetentnih odraslih mačaka često su asimptomatske, a klinička slika je blaga (Nelson i Couto, 2014.). Nespecifični znaci blage respiratorne bolesti uključuju neproduktivni ili produktivni kašalj različitoga intenziteta, iscjedak iz nosa te intermitentno ubrzano i otežano disanje osobito tijekom izlaganja fizičkim naporima (Pennisi i sur., 2015.). U pojedinih mačaka verminozna pneumonija može biti popraćena općim infekcioznim simptomima kao što su: povišena tjelesna temperatura, anoreksija, gubitak tjelesne težine i depresija (Nelson i Couto, 2014.).
Opći infekciozni sindrom je najizraženiji u mladih mačaka osobito ako verminozna pneumonija preraste u gnojnu bronhopneumoniju s izljevom u prsni koš uz razvoj pneumotoraksa (Nelson i Couto, 2014., Traversa i sur., 2014.). Intenzitet promjena na plućima može prouzročiti poremetnje u oksigenaciji krvi, stoga se mogu javiti znaci slabosti, zamaranja, cijanoze sluznica, sinkope ili respiratornog distresa. U slučaju izljeva u prsni koš ili kod razvoja pneumotoraksa, simptomi respiratornog distresa su učestaliji i teži zbog nemogućnosti normalnog širenja pluća prilikom udisaja. U takvim slučajevima javlja se paradoksalni uzorak disanja, kojeg karakterizira “uvlačenje” abdomena prilikom udaha (Nelson i Couto, 2014., Traversa i sur., 2014.). Tek odnedavna, zahvaljujući primjeni molekularnih metoda tipizacije plućnih vlasaca, postavila se sumnja da su težina i opseg oštećenja plućnog parenhima povezani s novootkrivenim vrstama plućnih strongilida. Nadalje, rezultati molekularne tipizacije ističu problem dosadašnje dijagnostike u kojoj je A. abstrusus proglašavan jedinim uzročnikom verminozne pneumonije mačaka zbog velike morfološke sličnosti L1 između plućnih vlasaca prilikom detekcije u koprološkoj pretrazi koja je do sada bila zlatni standard u dijagnostici ove bolesti (Brianti i sur., 2014.).

▲

Dijagnostika

---

Zaživotna dijagnostika temelji se na pravilnoj interpretaciji respiratornih znakova bolesti, anamnestičkim podatcima i nalazu ličinki koprološkom pretragom ili mikroskopskom pretragom bronhoalveolarne lavaže. Dobro uzeti anamnestički podatci mogu usmjeriti kliničare k dijagnozi verminozne pneumonije. Mlade mačke, mačke koje žive vani, kao i kućne mačke koje imaju pristup vanjskoj okolini ugrožena su skupina (Ribeiro i sur., 2014.). Mačke koje žive isključivo slobodno sklonije su i zarazi imunosupresijskim virusima (FIV, FeLV) te su na taj način još ugroženije za razvoj težeg oblika bronhopneumonije.
Ukoliko mačka živi isključivo u kući ili stanu, važno je saznati od vlasnika gdje je nabavio mačku i kada, jer je mačka mogla ranije biti invadirana (Ribeiro i sur., 2014.).
Hematološki i biokemijski pokazatelji kod akutnog oblika bolesti mogu biti poremećeni u vidu upalnog leukograma (neutrofilija sa skretanjem u lijevo) koji ujedno reflektira i sekundarnu bakterijsku infekciju. Može se javiti i prerenalna azotemija u slučaju jake dehidracije, kao i eozinofilija koja se općenito povezuje s parazitarnim i alergijskim stanjima. U kroničnim slučajevima najčešće nema promjena u hematološkim i biokemijskim pokazateljima. Tada se najčešće uočava anemija kroničnih bolesti (Ribeiro i sur., 2014.). Radiološki nalaz može biti negativan, iako je u nekih mačaka prisutan difuzni milijarni ili nodularni intersticijski uzorak (Nelson i Couto, 2014.). Važno je napomenuti da se na temelju anamneze, kliničke slike, hematologije i biokemije te RTG nalaza ne može postaviti dijagnoza ove bolesti, jer slični ili isti nalazi mogu biti prisutni i kod pneumonija druge etiologije te u slučajevima mačje astme. Bronhoalveolarna lavaža (BAL) je specifična metoda kojom se, osim eozinofilije, mogu dokazati i ličinke prvog stupnja (Slika 9).

Ne primjenjuje se često zbog niske osjetljivosti te zahtijeva posebnu opremu i osposobljeno osoblje (Ribeiro i sur., 2014.).BAL se koristi za dijagnostiku bolesti koje zahvaćaju male dišne putove, alveole ili intersticij pluća, no pacijent ne smije biti u respiratornom distresu prilikom izvođenja ove metode.
Tehnika se može izvesti uz pomoć endoskopa ili bez njega koristeći sterilni kateter koji se plasira kroz endotrahealni tubus (Nelson i Couto, 2014.). Koprološka pretraga modificiranom Baermanovom metodom koristi se za dokazivanje ličinki u fecesu životinja te predstavlja metodu izbora i za dokazivanje ličinki prvog stupnja plućnih vlasaca mačaka (Maff, 1986.) (Slika 10).

Metoda se temelji na pozitivnom hidrotropizmu živih ličinki u fecesu te se može koristiti i za određivanje broja larvi u gramu fecesa, jer je dokazano da broj korelira s težinom kliničke slike (Olsen i sur., 2015.). Prema istraživanju Willard i sur. (1988.) Baermanova metoda je pokazala veću osjetljivost od patomorfoloških i histopatoloških pretraga. Veću osjetljivost Bearmanove metode u odnosu na flotaciju s otopinom šećera potvrdili su i Traversa i sur. (2008.b).
Nedostatak ove metode je nemogućnost detekcije ličinki u prepatentnom periodu (vrijeme od invazije do spolnog sazrijevanja i polaganja ličinki) kao i intermitentno izlučivanje ličinki fecesom bez obzira na prisutnost odraslih oblika u dišnom sustavu, stoga negativan nalaz može biti lažno negativan. Iz navedenog se za povećanje osjetljivosti preporučuje trokratan pregled u razmaku od nekoliko dana (Lacorcia i sur., 2009.).

Iako postoje morfometrijske razlike ličinki prvog stupnja (L1) (Slika 11) između uzročnika vermonoznih pneumonija mačaka, često one nisu dovoljne za dokazivanje specifičnog etiološkog uzročnika (Traversa i Di Cezare, 2013.). Redovnim korištenjem molekularnih metoda u istraživanjima i dijagnostici, razvijeni su različiti protokoli za dokazivanje oblića A. abstrusus, ali i drugih plućnih vlasaca iz različitih uzoraka poput fecesa, nadtaloga dobivenog flotacijom, Baermannovom sedimentu i obriscima ždrijela. Molekularne metode, osim visoke osjetljivosti i specifičnosti, omogućuju ranu dijagnostiku, neovisno o prepatentnom periodu te shodno tome, raniju terapiju s boljim kliničkim ishodom (Traversa i sur., 2008.b). Također, razvijen je i dvostruki PCR kojom je moguće dokazati istovremenu invaziju A. abstrusus i Troglostrongylus brevior temeljem razlika u veličini umnoženih odsječaka pojedine vrste (Annoscia i sur., 2013.).

▲

Terapija

---

Postoje različiti protokoli za liječenje verminozne pneumonije mačaka koji se temelje na kontroliranim istraživanjima ili pak izvješćima o kliničkim slučajevima. U terapiji se najčešće koriste lijekovi s fenbendazolom, no razvojem novih preparata, posebice „spot on“, postoje jasni dokazi o njihovoj učinkovitosti. Protokoli o dozi i duljini liječenja variraju od 20 mg/kg 5 dana, do 50 mg/kg kroz 15 dana (Pennisi i sur., 2015.).Tüzer i sur. (2002.) opisuju uporabu moxidectina apliciranog subkutano u dozi od 0,4 mg/kg. Druga doza moxidectina aplicirana je 51 dan nakon prve te je zabilježeno smanjeno izlučivanje ličinki fecesom. Konačno je 79 dana nakon druge aplikacje moxidectina, dan levamisol per os u dozi od 8 mg/kg nakon čega je prestalo izlučivanje larvi u fecesu. Klinički znaci u invadirane mačke poboljšali su se već nakon prve aplikacije moxidectina. Traversa i sur. (2009.a,b) su uspoređivali u dva istraživanja dvije “spot on” formulacije s trodnevnom terapijom oralnom pastom koja je sadržavala 18,75% fenbendazola (Panacur, MSD Animal health). Svi preparati su pokazali visoku učinkovitost u liječenju mačje aelurostrongiloze. Preparat Advocate, Bayer (moxidectin 1%, imidacloprid 10%) pokazao je uspješnost od 100%, a Profender, Bayer (emodepside 2,1%, praziquantel 8,6%) i Panacur su imali učinkovitost od od 99,3%. Učinkovitost emodepsida od 99,2% protiv odraslih oblika potvrdili su i Böhm i sur. (2015.) u dva istraživanja. Preperat je davan u razmaku od 14 te je pokazao sigurnost i djelotvornost. Još jedan makrociklički lakton, selamektin (Stronghold, Zoetis) ima dokazanu učinkovitost u eliminaciji kliničkih znakova bolesti u dozi od 18 mg/kg (Reinhardt i sur., 2004.). Isti lijek je pokazao učinkovitost u 9 od 10 mačaka s kliničkom aelurostrongilozom (Iannino i sur., 2013.).
Broadline, Merial (fipronil 8,3%, (S)-methoprene 10%, eprinomectin 0,4%, praziquantel 8,3%) pokazao se uspješnim u prevenciji i kontroli invazije oblićem A. abstrusus (Knaus i sur., 2014.). Isti preparat pokazao se uspješnim u liječenju verminozne pneumonije prouzročene A. abstrusus sa učinkovitošću od 99,6% ali i pneumonije prouzročene T. brevior (Gianelli i sur., 2015.). Isti autori su dokazali redukciju broja ličinki od 90% u fecesu prirodno invadiranih mačaka. Mačka s verminoznom bronhopneumonijom i posljedičnom pulmonarnom hipertenzijom tretirana je tabletama koje sadrže milbemicinoksim i prazikvantel (Milbemax, Novartis Animal Health) čime je postignut prestanak izlučivanja larvi fecesom i rezoluciju kliničkih, radioloških i ehokardiografskih znakova bronhopneumonije i pulmonarne hipertenzije nakon 6 tjedana (Dirven i sur., 2012.).Podatci o terapiji invazija oblićima roda Troglostrongylus ili mješovitih invazija, potječu isključivo iz kliničkih izvješća.
Uspjeh liječenja varirao je ovisno o težini kliničke slike invadiranih mačaka (Pennisi i sur., 2015.). Sekundarne bakterijske infekcije dodatno mogu komplicirati kliničku sliku verminozne pneumonije i težinu bolesti.
Ukoliko se sumnja na pojavu sekundarne bakterijske bronhopneumonije preporučuje se i uporaba antibiotika širokog spektra. Mačke u respiratornom distresu zbog pneumotoraksa ili izljeva u prsnu šupljinu moraju biti adekvatno tretirane torakocentezom, terapijom kisikom i intenzivnom njegom. (Pennisi i sur., 2015.).

▲

Prognoza

---

Prognoza i ishod bolesti u značajnoj mjeri ovisi o broju ličinki, starosti i imunološkom stanju što direktno utječe na težinu kliničke slike. Bitnu ulogu ima brza dijagnostika i adekvatna terapija. Prognoza bolesti donosi se na temelju intenziteta kliničkih znakova, radiografskih promjena i komplikacija. Asimptomatske, starije mačke, ili mačke s jedva vidljivim kliničkim znacima imaju izvrsnu prognozu, dok mačke u respiratornom distresu, sa sekundarnim bakterijskim bronhopneumonijama i RTG nalazom koji potvrđuje oštećenje velikog dijela parenhima pluća parazitskim granulomima, imaju lošu prognozu (Nelson i Couto, 2014.).

▲

Prevencija

---

S obzirom da mačke s pristupom vanjskoj okolini imaju veći rizik od invazije, sprječavanje predatorskog načina života za sada je jedini način prevencije invazije. Mačke koje lutaju, naročito ako su nekastrirane, sklonije su i zarazi imunosupresivnim virusima (FIV i FeLV) čime se također povećava rizik od invazije. Osim istraživanja gdje je potvrđeno preventivno djelovanje Broadline, Merial (fipronil 8,3%, (S)-methoprene 10%, eprinomectin 0,4% praziquantel 8,3%) na invaziju oblićima A. abstrusus, nema drugih istraživanja koja bi ukazala na mogućnost korištenja i drugih antiparazitika u profilaktičke svrhe (Knaus i sur., 2014.).

▲

Zahvala

---

Rad je proizašao iz projekta Hrvatske zaklade za znanost „Genska tipizacija patogena prenosivih krpeljima analizom sekvenci više gena: popunjavanje praznina između životinjskih rezervoara, krpelja i ljudi“ (broj: 1957, akronim GENOTICKTRACK) voditelja dr. sc. Relje Becka u okviru postmortalnih istraživanja posljedica djelovanja vektorskih bolesti na populaciju mačaka.

▲

Sažetak

---

Verminozna pneumonija mačaka je dijagnoza koja označava oštećenje plućnog tkiva prozročeno migracijom i obitavanjem plućnih vlasaca iz porodice Angiostrongylidae unutar alveola ili provodnog dišnog sustava. Ova parazitarna bolest pluća, koja je globalno proširena, u zadnjih deset godina pokazuje povećanje u broju prijavljenih slučaja. Najčešći uzročnik verminozne pneumonije mačaka na svjetskoj razini, a ujedno i jedini dosada zabilježeni plućni vlasac mačaka u Hrvatskoj, je nematod Aelurostrongylus abstrusus. Ovaj parazit duljine do 10 mm nastanjuje respiratorne bronhiole i alveolarne prostore. Plućni vlasci koji se rjeđe pronalaze u mačaka koje boluju od verminozne pneumonije su Troglostrongylus brevior te Troglostrongylus subcreantus koji obitavaju u bronhima i bronhiolima, odnosno dušniku i bronhima. Učestalost plućnih vlasaca u mačaka europskih zemalja varira od 1,8% do 47,8%, što ovisi o geografskoj regiji, načinu držanja mačaka (ruralno, urbano) te o vrsti dijagnostičkih metoda koje su primijenjene u dokazivanju invazije. U mačaka koje obitavaju u Republici Hrvatskoj prevalencija A. abstrusus iznosi 0,38% u mačaka kod kojih je provedena koprološka pretraga, 3,9% u obduciranih mačaka te 22% u mačaka iz ruralne sredine. Životni ciklus plućnih vlasaca je sličan te obuhvaća razmnožavanje unutar plućnog parenhima, migraciju i iskašljavanje L1 ličinki čime ličinke dospijevaju u probavni sustav i u konačnici fecesom u vanjski okoliš. Ličinka invadira intermedijarnog nositelja, kopnenog puža, u kojem se razvija do invazivnog L3 stadija. L3 ličinka predstavlja invazivni stadij za mačke, a osim u kopnenih puževima može obitavati i u raznim vrstama ptica, glodavaca, reptila i žaba, tzv. parateničnim nosiocima.
Ingestijom intermedijarnog ili parateničnog nosioca mačka se invadira ličinkama plućnih vlasaca koje iz probavnog sustava krvlju ili limfom migriraju do pluća i time završavaju ciklus.
Patoanatomski nalaz se sastoji od subpleuralnih čvorića boje jantara. Zahvaćenost pluća varira od multifokalnih do difuznih lezija s varijabilnim udjelom granulomatozne i/ili gnojne upale.
Ovisno o udjelu zahvaćenosti plućnog parenhima, mačka može predstavljati asimptomatskog nosioca ili pokazivati znakove bolesti u obliku općeg infekcioznog sindroma popraćenog kašljem te izljevima u prsnu šupljinu. Zaživotna dijagnostika temelji se na kliničkim znacima bolesti, anamnestičkim podatcima i nalazu ličinki koprološkom pretragom ili mikroskopskom pretragom bronhoalveolarne lavaže.
Postoje razni protokoli za liječenje verminozne pneumonije mačaka koji se temelje na kontroliranim istraživanjima ili pak izvješćima o kliničkim slučajevima, a najčešće se u terapiji koristi fenbendazol. Prognoza i ishod bolesti u značajnoj mjeri ovisi o broju ličinki, starosti i imunološkom stanju životinje kao i o brzoj dijagnositici i adekvatnoj terapiji.
Ključne riječi: verminozna pneumonija mačaka, epidemiologija, patogeneza, klinička slika, dijagnostika, liječenje

Literatura [… prikaži]

▲

Feline Verminous Pneumonia

---

Filip KAJIN, DVM; Ema GAGOVIĆ, DVM; Ana BECK, DVM, PhD, Assistant Professor, Doroteja HUBER, DVM, PhD, Assistant, Faculty of Veterinary Medicine University of Zagreb, Croatia; Relja BECK, DVM, PhD, Scientific Advisor, Croatian Veterinary Institute, Zagreb, Croatia

---

Verminous pneumonia in cats is a diagnosis that indicates the destruction of lung parenchyma caused by the migration and settlement of lungworms from the family Angiostrongylidae within the alveoli and conductive respiratory tract. This globally distributed parasitic disease of the lungs in felines has shown an increase of reported cases over the past decade. The most common cause of verminous pneumonia in cats around the world and the only cause of verminous pneumonia reported from Croatian cats is the parasite Aelurostrongylus abstrusus. This small parasite, with a maximum length of 10 mm, inhabits the respiratory bronchioles and alveoli. Rarely, cats affected by verminous pneumonia can also have other lungworms, such as Troglostrongylus brevior and Troglostrongylus subcreantus. T. brevior inhabits the bronchi and bronchioli, while T. subcrenatus lives in the tracheal lumen and bronchi. The prevalence of lungworms in cats in Europe varies from 1.8% to 47.8%, depending on geographic region, lifestyle of cats (indoor, outdoor) and diagnostic method used for determination of the infestation. Prevalence of A. abstrusus infestation in Croatian cats varies from 0.38% in cats screened with parasitological examination of the faeces, 3.9% in necropsied cats and 22% in cats from rural regions. The life cycle of all feline lungworms is similar and involves mating within lung parenchyma, migration and expectoration of L1 larvae. Expectorated L1 larvae are swallowed and reach the digestive tract, where they are excreted with the faeces. The L1 larva next invades snail or slugs, which are intermediate hosts for the parasite, and in molluscs, the L1 larvae develop into L3 larvae. The L3 larvae are the infective stage for cats and can also survive in birds, rodents, reptiles and frogs that are paratenic hosts for lungworms. The cat is infested by ingestion of L3 within the intermediate or paratenic host.
L3 larvae migrate from the digestive system of the cat via blood or lymph to the lungs, hence completing the life cycle. Gross findings in diseased cats are subpleural, amber coloured nodules in the lungs. Lung affection can vary from multifocal to diffuse with a variable degree of granulomatous and/or suppurative inflammation. Depending of the degree of lung affection, the cat can be asymptomatic or show signs of infectious syndrome accompanied by coughing and pleural effusion. For diagnosis of verminous pneumonia during life, clinical findings, anamnestic data and detection of L1 in faeces or bronchoalveolar lavage of the cat is required. For treatment, different protocols based on experimental research or single case reports are available and these protocols are usually based on fenbendazol administration.
Prognosis and treatment outcome depend on the number of larvae ingested, age and immunological status of the animal, and rapid diagnosis and adequate therapy.
Key words: Feline verminous pneumonia, Epidemiology, Pathogenesis, Clinical signs, Diagnostics, Treatment