Veterinarski jezični savjetnik :: Histologija

Željana Klječanin Franić, prof. i izv. prof. dr. sc. Snježana Kužir
Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

▲

Uvod

Europska su kultura i civilizacija izgrađene na temeljima latinskoga i grčkog jezika, pa su tako mnoge riječi koje potječu iz tih dvaju jezika danas dio nacionalnih europskih jezika, među njima i hrvatskoga standardnog jezika. Riječi podrijetlom iz latinskoga i grčkoga nazivaju se internacionalizmi. Nalazimo ih u općem jeziku (lat. textus → tekst, grč. trawma → trauma) te u mnogim strukovnim nazivljima (u biomedicini: lat. fascia → fascija, grč. ganglion → ganglij).

Studenti veterine s nazivima na latinskom i grčkom jeziku, odnosno onima koji potječu iz tih jezika, susreću se na prvoj godini studija. Onima koji dolaze iz srednjih veterinarskih ili medicinskih škola to nije prvi susret s tim terminima jer su ih dijelom savladali u srednjoj školi učeći prilagođeni latinski jezik u medicinskoj struci. Studentima koji su u gimnaziji učili klasičan latinski jezik također nije teško savladati novo nazivlje jer poznaju osnove latinskog jezika. Problem nastaje zbog količine novih termina koji dolaze u predmetima iz anatomije i histologije na prvoj godini studija, te njihovo razumijevanje i povezivanje s makrostrukturama i mikrostrukturama zahtijeva dodatan trud.

Humano i veterinarsko medicinsko nazivlje temelji se na latinskim i grčkim nazivima bolesti i stanja, simptoma i znakova, tjelesnih organa i struktura, pisanima izvorno (stranim riječima) ili prilagođenima hrvatskom jeziku (posuđenicama – internacionalizmima). Mnogi od tih naziva imaju i svoje domaće ekvivalente, pa se postavlja pitanje koji od navedenih istoznačnih naziva (sinonima) upotrijebiti. U ovome ćemo se članku upoznati s nekim nazivima iz histologije te na nekoliko primjera pokazati kako u znanstvenom i stručnom tekstu treba pisati latinske i grčke nazive, kako primjenjivati terminološka načela te kako posuđene nazive prilagoditi standardnojezičnoj normi hrvatskoga jezika.

World Association of Veterinary Anatomists i European Association of Veterinary Anatomists propisuju nazivlje iz područja embriologije, anatomije i histologije u veterini. Dugogodišnjim trudom udruženih znanstvenika 2017. obnovljene su i danas svima dostupne tri nomine, kao međunarodni standardi u znanstvenoj terminologiji: Nomina embryologica, Nomina anatomica veterinaria i Nomina histologica veterinaria (http://www.wava-amav.org/) kojima se precizno uređuje terminologija i ujednačava nazivlje. Upotrebom predloženih termina u poučavanju i pisanju znanstvenih i stručnih radova postiže se jasnoća i preciznost te izbjegavaju nesporazumi koji se mogu pojaviti služimo li se različitim terminima za istu makrostrukturu ili mikrostrukturu.

▲

Kako i koji naziv odabrati – latinski naziv, internacionalizam ili hrvatski naziv?

Iako se hrvatsko znanstveno nazivlje počelo izgrađivati još u 19. stoljeću, i danas se vode polemike o tome treba li upotrebljavati internacionalizme ili hrvatske nazive. Internacionalizmi omogućuju lakšu komunikaciju među znanstvenicima jer ih nalazimo u različitim nacionalnim jezicima, a i sama je znanost internacionalnog karaktera, stoga je njihova upotreba opravdana. S njima ipak ne treba pretjerivati, osobito u slučaju kad raspolažemo jednakovrijednim domaćim nazivom. Treba imati na umu i da pacijenti u humanoj medicini i vlasnici pacijenata u veterini dijagnoze, opise bolesti i stanja te upute na latinskom često ne razumiju, pa upotreba hrvatskoga znanstvenog nazivlja omogućuje bolju komunikaciju s pacijentima i/ili njihovimv lasnicima.

Pravopis hrvatskoga jezika propisuje da se latinski nazivi i imena pišu kosim slovima i ne dekliniraju se (http://pravopis.hr/pravilo/pisanje-opcih-rijeci-i-sveza/46/). Uzmimo primjer rečenice koja opisuje građu kore nadbubrežne (nuzbubrežne) žlijezde:
Zona fasciculata najdeblji je sloj, a sastoji se od stupaca stanica koji se protežu od zona reticularis do zona glomerulosa (u preživača i čovjeka).

Tri opisane zone koje čine koru nadbubrežne žlijezde pisane su izvorno latinski i kosim slovima te u genitivnom obliku nisu deklinirane.
Ovdje treba spomenuti da u drugim jezicima ili čak u različitim nacionalnim časopisima postoje različite upute te neki časopisi latinske nazive i imena više ne pišu kosim slovima.

Kad bismo ove nazive prilagodili hrvatskom jeziku, rečenica bi glasila:
Fascikularna zona najdeblji je sloj, a sastoji se od stupaca stanica koji se protežu od retikularne zone do glomerularne zone u preživača.

U ovoj su rečenici upotrijebljeni internacionalizmi – riječi posuđene iz latinskoga i prilagođene hrvatskome jeziku. Strane riječi koje ulaze u naš jezični sustav prolaze više prilagodbi: pravopisnu (–c → –k: fasciculata fascikularna), morfološku (latinski pridjev fasciculata u hrvatskom dobiva pridjevski sufiks –arna → fascikularna) i sintaktičku (latinska konstrukcija dvorječnog naziva imenica + pridjev u hrvatskome ima obrnut redoslijed, pridjev + imenica).

Hrvatski jezik za mnoge latinske nazive i internacionalizme ima i odgovarajuće domaće riječi, a njihovom bi upotrebom naša rečenica glasila:
Svežnjičasti sloj (zona fasciculata) najdeblji je sloj, a sastoji se od stupaca stanica koji se protežu od mrežastog sloja (zona reticularis) do klupčastog sloja (zona glomerulosa).

Terminološko je načelo da domaće riječi imaju prednost pred stranima, čime se ipak ne dovodi u pitanje važnost poznavanja latinskih naziva i internacionalizama, koji omogućuju lakše razumijevanje strane stručne i znanstvene literature. Kako bi studenti usvojili i hrvatsko i latinsko biomedicinsko nazivlje, dobro je koristiti se domaćim nazivom, a latinski ili internacionalizam navesti u zagradama, kao što je to učinjeno u posljednjoj rečenici.

▲

Prilagodba internacionalizama

Trosložne i višesložne imenice na latinskom koje završavaju sufiksima –um i –us u hrvatskom jeziku taj sufiks gube (tablice 1 i 2). Postoje i iznimke, pa primjerice lat. mediastinum i cerebellum u hrvatskom jeziku ostaju medijastinum i cerebelum. Dvosložni nazivi te nastavke zadržavaju (skutum, skrotum, hilus, sinus i dr.).

Većina latinskih imenica muškoga roda u svojoj prilagodbi hrvatskom jeziku ostaje u istom rodu, no u nekim se slučajevima rod mijenja u ženski, primjerice cilium → cilija (stanična trepetljika).

Završetak –ion u latinskim nazivima u hrvatskome postaje –ij, a u tvorbi pridjeva od tih imenica dodaje se hrvatski sufiks –ski:
ganglion → ganglij → ganglijski
mitochondrion → mitohodnrij → mitohondrijski

Kod latinskih naziva koji završavaju na –ia u hrvatskome se između samoglasnika –i i –a ubacuje –j, dok su se nazivi koji završavaju na –ea u praksi različito prilagodili, pa susrećemo završetke –ea i –eja (http://struna.ihjj.hr/, http://hjp.znanje.hr/):
fascia → fascija
tunica adventitia → tunika adventicija
cornea → korneja
cochlea → kohlea

Pri preuzimanju naziva iz stranih jezika terminološka je preporuka da se preuzima samo osnovna riječ, a pridjevi se tvore domaćom tvorbom. Stoga se prednost daje npr. oblicima subarahnoidni i pankreasni, a ne oblicima subarahnoidalni i pankreatični.

Internacionalizmi se prilagođuju hrvatskim pravopisnim pravilima, a jedna od glasovnih promjena koja se provodi pri preuzimanju naziva jest jednačenje po zvučnosti. Vrlo se često griješi u pisanju internacionalizama koji počinju prefiksom sub– (lat. pod, ispod) gdje se zvučni suglasnik –b ispred bezvučnih mijenja u svoj parnjak –p, stoga je pravopisno ispravna riječ supterminalan, a ne subterminalan. Iznimka su nazivi kod kojih sub– dolazi ispred –p, gdje se ta promjena ne provodi da ne bi došlo do promjene značenja (http://pravopis.hr/pravilo/pisanje-opcih-rijeci-i-sveza/46/). To možemo vidjeti na primjeru pridjeva subperiostalis, koji bi u tom slučaju postao supperiostalni, zatim bi došlo do ispadanja jednoga –p i dobili bismo superiostalni. U ovom bi se slučaju prefiks sub– trebao zamijeniti sa su– ili čak prefiksoidom super–, što bi promijenilo značenje riječi. Stoga u ovom slučaju ostaje izvorni prefiks sub–, odnosno jednačenje po zvučnosti ne provodi se i pridjev se ispravno piše subperiostalni.

sinus subcapsularis → supkapsularni sinus
plexus venosus subcutaneus → supktutani venski pleksus
tela subseroza → supseroza
rete arteriosum subpapillare → subpapilarna arterijska mreža

Domaći nazivi imaju prednost pred stranim nazivima i internacionalizmima, no kao što se iz tablica 1 i 2 može vidjeti, internacionalizmi često nemaju odgovarajuću zamjenu u hrvatskom jeziku, već umjesto jedne riječi imamo opis organa ili strukture. U tom slučaju prednost ima internacionalizam, pa ćemo umjesto stanica masnoga tkiva upotrijebiti naziv adipocit. Treba naglasiti i da internacionalizmi nisu strane riječi. Oni pripadaju hrvatskom standardnom jeziku, a pritom je važno da su prilagođeni standardnojezičnoj normi na svim razinama. Osim toga s obzirom na postojanje sinonima (arteria pulmonalis, pulmonalna arterija, plućna arterija), treba voditi računa o tome da se u istome tekstu upotrebljava samo jedna varijanta naziva, kako terminološka varijacija ne bi izazvala zabunu.

▲

Zaključak

Katkad uz hrvatski naziv za organ ili dio organa studenti trebaju naučiti i latinski i grčki termin, npr. maternica – lat. uterus – grč. metra, hystera. Hrvatski naziv za sporazumijevanje s pacijentima ili vlasnicima pacijenata te radi izgradnje hrvatskoga znanstvenog nazivlja, latinski naziv za preciznost u izražavanju pri pisanju znanstvenih i stručnih radova, grčki nazivi zbog postavljanja dijagnoze (grč. pýon: gnoj + mḗtra: maternica; pat. nakupljanje gnoja u maternici) ili opisa postupka u terapiji (grč. hystéra: maternica + v. ektomija; med. kirurško uklanjanje maternice). Bez obzira na to služimo li se latinskim nazivima, internacionalizmima ili hrvatskim nazivima, važno je da su oni prilagođeni standardnojezičnoj normi te da, zbog jasnoće, u tekstu dosljedno upotrebljavamo samo jednu varijantu naziva.
U stilu teme članka, pozdrav svim bivšim i sadašnjim te dobrodošlica budućim studentima veterine: Non scholae, sed vitae discimus!