Veterinarski jezični savjetnik :: Sufiksoidi i sufiksi u medicinskom nazivlju

Željana Klječanin Franić, izv. prof. dr. sc. Marin Torti, Senija Belamarić Divjak

Željana Klječanin Franić, prof. hrv. jezika, izv. prof. dr. sc. Marin Torti, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Senija Belamarić Divjak, prof. lat. i grč. jezika

▲

Uvod

Poznavanje medicinske terminologije iznimno je važno za studente humane i veterinarske medicine. Bez obzira na to radi li o učenju temeljnih pojmova iz anatomije, fiziologije i biokemije ili je riječ o dijagnostičkim i kirurškim postupcima u liječenju ljudi i životinja, usvajanje, te osobito razumijevanje medicinskih naziva, nužno je za odgovarajuću primjenu znanja te razmjenu znanstvenih i stručnih spoznaja i iskustava. Medicinski su nazivi većinom riječi grčkog i latinskog podrijetla, koje u različitim europskim jezicima imaju isto značenje i sličan izraz.
U ovome članku govorimo o sufiksima i sufiksoidima u medicinskim nazivima, čije poznavanje studentima biomedicinskih znanosti može pomoći u svladavanju jezika struke.

▲

Podrijetlo medicinskog nazivlja

Suvremena medicina počiva na grčkim i latinskim medicinskim tradicijama, pa tako i većina medicinskih naziva, i u hrvatskoj medicinskoj terminologiji i u medicinskoj terminologiji ostalih europskih jezika, jesu nazivi podrijetlom iz grčkog i latinskog jezika. U zlatno doba grčke civilizacije (5. st. pr. Kr.), zaslugom Hipokratova nauka i zapisa, koji medicinu odvaja od religije i filozofije, nastaju temelji moderne medicine te usporedo s njima i brojni nazivi za bolesti, stanja i simptome. Kako su u Rimskom Carstvu mnogi liječnici bili Grci, oni sa sobom uz medicinsko znanje donose i grčku medicinsku terminologiju. Za brojne grčke termine tada ni nema latinskih ekvivalenata, stoga terminologiju prvih latinskih medicinskih izdanja (De Medicina Aulusa Corneliusa Celsusa) čine nazivi koji su mješavina latinskih i grčkih osnova, prefikasa i sufikasa. Do početka 18. st. latinski je bio jezik znanosti i medicinski su tekstovi pisani na tom jeziku. Tek u 19. st. nacionalni jezici dobivaju na važnosti te tada započinje i sustavna izgradnja nazivlja mnogih struka, među ostalim i medicinskog nazivlja. U Hrvatskoj prvi sustavan pokušaj izgradnje medicinskog nazivlja dolazi od liječnika i filologa Đure Augustinovića koji je 1844. u Beču u svojoj disertaciji naveo hrvatske izraze za sve termine opće anatomije čovjeka te 1860. pokrenuo prvi hrvatski zdravstveni časopis.

Danas je jezik znanosti i diseminacije znanstvenih postignuća engleski jezik. Stručnjaci iz različitih područja pišu i objavljuju članke na engleskom, engleski je i jezik međunarodnih znanstvenih i stručnih kongresa na kojima se razmjenjuju najnovije znanstvene spoznaje. No iako je latinski jezik ustupio mjesto engleskome u znanstvenoj komunikaciji, velik dio suvremenog medicinskog nazivlja temelji se upravo na nazivima preuzetima iz klasičnih jezika. Procjenjuje se tako da je oko 90 % medicinskih naziva u engleskom jeziku podrijetlom iz latinskog i grčkog jezika.

U suvremenom hrvatskom jeziku brojni medicinski nazivi grčkog i latinskog podrijetla imaju i svoje domaće ekvivalente, primjerice leukociti su bijele krvne stanice, toraks je prsni koš (prsište), pleura je poplućnica. U znanstvenoj, stručnoj i pedagoškoj literaturi vrlo često prednost ipak ima latinsko i polatinjeno grčko nazivlje, i to zbog svoje prepoznatljivosti u različitim jezicima, ekonomičnosti i tvorbenih mogućnosti.
To pokazuju i navedeni primjeri. Naime osim što su nazivi iz klasičnih jezika kraći, jednorječni, od njih možemo tvoriti druge imenice i pridjeve, što je u nazivlju iznimno važno. Od naziva leukociti, toraks i pleura možemo izvesti pridjeve (leukocitni, torakalni i pleuralni) i imenice (leukocitoza, torakocenteza, pleuritis), dok od njihovih domaćih ekvivalenata to nije moguće, odnosno nazivi su ili opisni (leukocitoza – povećan broj krvnih stanica) ili bi svojim glasovnim sastavom bili neuobičajeni i stoga teže prihvatljivi u nazivlju (pleuralni – poplućnični).

▲

Internacionalizmi

U suvremenim europskim jezicima tako i danas znatan dio medicinskog nazivlja čine riječi grčkog i latinskog podrijetla, jednim imenom zvane internacionalizmi. Internacionalizmi su dakle posuđenice koje u različitim jezicima imaju isto osnovno značenje i sličan izraz. Oni se prilagođuju jezičnom sustavu jezika u koji ulaze, pa tako primjerice latinski imunnitas ima sljedeće oblike: imunost (hrv.), immunity (engl.), Immunität (njem.), immunité (franc.), immunidad (španj.), imunita (češ.) itd.

Nestručnjaku ili studentu koji se prvi put susretne s medicinskim nazivima, koji su vrlo često složenice sastavljene od nekoliko tvorbenih elemenata, prefiksa i prefiksoida, latinskih i grčkih osnova te sufiksa i sufiksoida (npr. hepatosplenomegalija), ti se nazivi mogu učiniti iznimno nerazumljivima. Kako se radi o sastavnicama grčkog i latinskog podrijetla koje se u medicinskim nazivima često ponavljaju u različitim kombinacijama, poznavanje njihova značenja znatno olakšava razumijevanje, pamćenje i ovladavanje medicinskim jezikom.

Raščlanimo li primjerice naziv hepatosplenomegalija na njegove tvorbene elemente i prepoznamo značenje tih elemenata, lako ćemo zaključiti o kojoj se bolesti radi. Element hepat(o)– dolazi od grčke riječi hêpar, što znači jetra, a u hrvatskom se medicinskom nazivlju nalazi kao tvorbeni element u mnogim složenicama (hepatotoksičnost, hepatotomija) i izvedenicama (hepatična koma). Splen(o)– dolazi od grčke riječi splḗn što znači slezena, i također se u medicini pojavljuje kao sastavnica brojnih naziva (splenadenom, splenoza). Sufiksoid –megalija potječe od grčke riječi mégas što znači velik. Dolazi na kraju naziva, iza osnove, a označuje uvećanje. Prepozna li značenje ovih triju tvorbenih elemenata (jetra, slezena i uvećanje), student već pri prvom susretu s nazivom hepatosplenomegalija može pretpostaviti da se radi o patološkom stanju obilježenom povećanjem jetre i slezene.

Internacionalizmi u medicinskom nazivlju, osim što olakšavaju sporazumijevanje među znanstvenicima iz različitih jezičnih sredina, vrlo su praktični jer se od latinskih i grčkih osnova dodavanjem prefikasa i prefiksoida te sufikasa i sufiksoida lako mogu tvoriti novi nazivi.

Osobito je to važno u vrijeme kad se medicinska znanost i biotehnologija iznimno brzo razvijaju, a usporedo se s tim razvojem pojavljuje potreba za imenovanjem novih pojmova. Pritom se vrlo često iz klasičnih jezika ne posuđuje samo osnova nego i tvorbeni predmeci (prefiksi) i tvorbeni nastavci (sufiksi) te vezane leksičke osnove (prefiksoidi i sufiksoidi).

▲

Tvorba naziva pomoću sufiksoida i sufikasa

Šest je osnovnih tvorbenih načina u hrvatskom općem jeziku: sufiksalna tvorba (imun + ost > imunost), prefiksalna tvorba (pod + sluznica > podsluznica), prefiksalno-sufiksalna tvorba (a + vitamin + oza > avitaminoza), slaganje (rendgen + o + gram > rendgenogram), složeno-sufiksalna tvorba (rendgen + o + graf + ija > rendgenografija) i srastanje (diacil + glicerol > diacilglicerol). Među njima je u općem jeziku najplodnija sufiksalna tvorba. Navedeni su tvorbeni načini vrlo plodni i u terminološkoj tvorbi, a osim njih iznimno je česta i tvorba pomoću prefiksoida i sufiksoida.

Hrvatske gramatike razlikuju sufikse i sufiksoide. Sufiksi su tvorbeni nastavci koji sami nemaju sadržaja, već tvorbeno značenje dobivaju tek u vezi s osnovom (star + –ac > starac, dakle sufiks –ac sam za sebe nema sadržaja ni značenja, dobiva ga tek spajanjem s osnovom i znači star čovjek). U medicinskom su nazivlju vrlo plodni neki sufiksi podrijetlom iz klasičnih jezika, primjerice –itis i –oza kojima se tvore nazivi bolesti i poremećaja (laringitis, borelioza). Sufiksoidom se smatra dio riječi koji se pojavljuje iza osnove u različitim riječima, s istim značenjem, odnosno koji se ponaša kao sufiks. Za razliku od sufiksa, sufiksoid osim tvorbenog ima i leksičko značenje. Primjerice sufiksoid –ektomija potječe od grčke riječi – ektomē, što znači izrezivanje, te kao drugi dio složenice uvijek označuje kirurško uklanjanje organa ili dijela organa čiji se naziv nalazi u prvom dijelu složenice: nefrektomija – kirurško uklanjanje bubrega, splenektomija – kirurško uklanjanje slezene. Sam se sufiksoid sastoji od tvorbene osnove i sufiksa (–ektomija < –ektom + –ija) Zajedničko je dakle sufiksima i sufiksoidima to da dolaze na kraju riječi i ne pojavljuju se u samostalnoj upotrebi, a razlikuju se po tome što sufiksoid nosi i leksičko značenje.

U tablici donosimo neke od najčešćih sufikasa i sufiksoida u humanoj i veterinarskoj medicini, s primjerima te objašnjenjem podrijetla i značenja, koji studentima biomedicinskih znanosti mogu pomoći da prepoznaju značenje stručnih naziva i lakše ih usvoje.

Sufiksoidi i sufiksi navedeni u tablici vrlo su plodni u tvorbi naziva u medicini. Sufiksom –oza npr. tvore se brojni nazivi za različite poremećaje i bolesti ili skupine bolesti, navedimo samo nazive zaraznih bakterijskih bolesti: borelioza, bruceloza, erlihioza, kokcidioza, leptospiroza, salmoneloza itd. Sufiksoid –ektazija, koji znači proširenje, veže se uz različite osnove s kojima tvori novi naziv te označuje patološko proširenje tjelesnog organa ili strukture (angiektazija –proširenje krvne žile, bronhiektazija – proširenje dušnica, pijelektazija – proširenje bubrežne nakapnice itd.).

Tvorba naziva pomoću osnova te sufiksa i sufiksoida iz klasičnih jezika omogućuje precizno i ekonomično imenovanje bolesti, stanja i simptoma te dijagnostičkih postupaka. Pritom su moguće vrlo razgranate tvorbene porodice, što pokazuju primjerice sufiksalne i sufiksoidne tvorenice od osnove splen– (slezena):

▲

Zaključak

Hrvatsko medicinsko nazivlje, kao i medicinsko nazivlje većine ostalih europskih jezika, temelji se na latinskim i grčkim nazivima. Internacionalizmi u medicinskoj struci omogućuju bolju komunikaciju stručnjaka iz različitih jezičnih sredina jer u različitim jezicima imaju isto značenje i sličan izraz. Osim toga oni su precizni i ekonomični te se od latinskih i polatinjenih grčkih osnova često lakše tvore novi nazivi. U tvorbi medicinskih naziva vrlo je plodna sufiksalna tvorba i tvorba pomoću sufiksoida. Poznavanje značenja sufikasa i sufiksoida iz klasičnih jezika, kojima se tvore nazivi za bolesti, stanja, simptome, dijagnostičke i kirurške postupke, studentima biomedicinskih znanosti može znatno olakšati ovladavanje stručnom terminologijom i razumijevanje novih nastavnih sadržaja.