Prof. dr. sc. Petar Džaja¹, Magdalena Palić¹, univ. mag. med. vet., dr. sc. Anđelko Gašpar², Jakov Ćorić³, prof. dr. sc. Krešimir Severin¹
¹Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zavod za sudsko i upravno veterinarstvo, ²Hrvatska veterinarska komora , ³Gala d.o.o. Bjelovar
Izlaganje sa Znanstveno-stručnog skupa
Izvor: Zbornik radova Veterinarski dani, Poreč, 2022.
SažetakUvodPrikaz ozljeda veterinara pri obavljanju veterinarske djelatnosti u svijetuStanje kod nasRaspravaZaključakLiteraturaAbstract ▲
Sažetak
V eterinarska je profesija odgovorna, potrebna, humana, ali istodobno i iznimno zahtjevna profesija koja „troši“ veterinara i fizički i psihički. Pri obavljanju veterinarskih poslova veterinari su često izloženi fizičkim ozljedama nastalima od životinja (ugriz, pritisak, udarac) kao i psihičkim ozljedama uzrokovanima prirodom posla, njegovim trajanjem, nedostatkom vremena za privatni život, izvođenjem različitih zahvata na životinjama (kirurški zahvati i eutanazija) te odnosom vlasnika životinja prema veterinaru. Veterinari često stradavaju u prometnim nesrećama i u nekim su zemljama najučestalija profesija koja izvodi suicide (najčešće primjenom veterinarsko-medicinskih proizvoda, vješanjem, ubojstvom iz vatrenog oružja). Mnogi smatraju da je glavni uzrok suicida u veterinara profesionalni stres koji uzrokuju mnogi stresori za vrijeme obavljanja veterinarske djelatnosti. Veterinar za vrijeme obavljanja veterinarske djelatnosti vodi brigu o sebi (da ne napravi stručnu pogrešku), o pacijentu (u svakom pogledu želi mu pomoći) i o vlasniku životinja (svojim će radom i odnosom prema pacijentu uliti povjerenje vlasniku da je sve učinjeno prema pravilima struke), jer u slučaju gubitka životinje korektan odnos ublažava patnju vlasnika. Veterinar ne odgovara za ishod liječenja, ne odgovara za uginuće životinje, on silom zakona jamči samo da će posao obaviti prema pravilima struke. Kod veterinara su uz sve navedeno česte i profesionalne bolesti (mikrobiološke, parazitske) koje su u mnogih veterinara ostavile trajne posljedice za zdravlje, a u nekim slučajevima uzrokovale i smrt. Veterinar svaki stručni propust koji je rezultirao nastankom štete treba nadoknaditi, dok bi vlasnik životinje za bilo kakav nekorektan postupak prema veterinaru trebao biti prijavljen i trebao bi za to odgovarati. U mnogim državama svijeta zbog mnogih stresnih čimbenika u obavljanju veterinarske djelatnosti veterinari su najčešća profesija s psihičkim poremećajima i suicidom. Budući da su u ovoj profesiji česte teške tjelesne ozljede (fizičke i psihičke) i profesionalne bolesti, od mjerodavnih institucija treba zatražiti poseban odnos prema njoj. Naime ona se obavlja najčešće kao opasna djelatnost kojom je ugroženo zdravlje i život samog veterinara, što ne bi bila novost, već bi se vratilo ono što je nekada bilo.
Ključne riječi: veterinarstvo, humana, odgovorna, potrebna i zahtjevna struka, fizičke i psihičke ozljede, suicid
Uvod
Veterinarska profesija je odgovorna djelatnost, odgovornost veterinara koji obavlja veterinarsku djelatnost može biti iz nepoštivanja pravila struke ili ne poštivanja zakonskih i stručnih propisa koji reguliraju obavljanje poslova veterinarske djelatnosti. Obavljanje poslova veterinarske djelatnosti zahtijeva od veterinara da se pridržava pravila svoje struke jer se svaki veterinarski posao mora obaviti po stručnim i znanstvenim dostignućima uz držanje načela obavljanja posla na vrijeme, po prioritetu i stručnosti. Priča o nepoznavanju ili bolje rečeno ne provođenju zakonskih propisa iz veterinarstva koji obvezuju veterinare može imati za posljedicu pokretanja različitih tužbi i stegovnih postupaka, što uz naprijed sve navedeno izlaže veterinarske djelatnike velikom pritisku. Izreka da pokvarena država ima najviše zakona nije primjenjiva na našem veterinarskom terenu, budući je naša struka jedna od struka koja je regulirana velikim brojem zakonskih propisa, a što proizlazi iz širine njene nadležnosti i rada.
Da je veterinarska struka potrebna kako vlasniku životinja, tako i državi nepotrebno je isticati, budući su pojedini poslovi veterinarske djelatnosti direktno u funkciji zaštite zdravlja životinja i ljudi te osiguranja zdravstvene ispravnosti proizvoda životinjskog podrijetla, što predstavlja imperativ za svaku državu pa tako i našu Republiku Hrvatsku. Veterinarska struka je danas u usporedbi s prošlim vremenima omalovažena u nekim segmentima pokradena ali je ostala na istim temeljima gorda i ponosna jer bez obzira na česte stavove drugih da ne trebamo, da više o veterinarstvu znaju od nas (nikada pojedine radnje niti su gdje slušali ili polagali, ali se uporno bore da ih rade).
Puno puta građani ove države su se uvjerili da pri pojavi elementarnih nepogoda i zaraznih bolesti, da posao sprječavanja pojave i širenja zaraznih i nametničkih bolesti životinja i zoonoza ili pomoći ugroženim životinjama ne bih imao tko profesionalno odraditi osim samih veterinara. I bez ove općedruštvene potrebitosti koja vodi brigu primarno o zaštiti čovjeka i životinja od zaraznih i nametničkih bolesti bilo bi nepravedno nespomenuti potrebitost u smislu zaštite zdravlja životinja i njihove dobrobiti bilo da su u pitanju kućni ljubimci, farmske, egzotične ili neke druge životinje.
Napomena da je veterinarska profesija zahtjevna u ovom radu biti će obrazložena s nekim primjerima kod nas i u svijetu. Veterinarska profesija „troši“ veterinare u svakom pogledu. U usporedbi s prošlim vremenima kada su uvjeti za rad bili teški, kada je veterinar instrumente i lijekove nosio u torbi pješice, pa na konju, kasnije biciklu, mopedu pa tek u automobilu po makadamskim blatnjavim putevima dobiva se dojam da je ta težina posla bila samo fizičke naravi dok današnji veterinar ima nemjerljivo bolje uvjete rada a izvrgnut je teškom psihičkom opterećenju koje opterećujući psihu indirektno ugrožava njegovo fizičko i mentalno zdravlje. U literaturi se navodi da je veterinar Kopić godišnje na biciklu prešao 5 000 km obavljajući poslove veterinarske djelatnosti (Vrabac, 1959.). Zbog navedenoga dobiva se dojam da uz svu modernizaciju, danas obavljanje veterinarske djelatnosti po veterinare puno teže, iz razloga što ih ova profesija troši u svakom pogledu. Ovdje prije svega treba reći da su puno češće ozljede veterinara pri obavljanju veterinarskih poslova kako u zadobivanju fizičkih ozljeda (ugriza i udaraca od životinja, uboda igle) tako i psihičkoh ozljeda koje su posljedice profesionalnog stresa koji ima za posljedicu pojavu teških depresivnih stanja koja vode u suicid.
Prikaz ozljeda veterinara pri obavljanju veterinarske djelatnosti u svijetu
Opasnost veterinarske djelatnosti za žene
Fizičke ozljede veterinara nastale od životinja za vrijeme obavljanja veterinarske djelatnosti
Prilikom obavljanja veterinarske djelatnosti nastaju fizičke ozljede (ubodi, udarci, ugrizi i dr.).
U Minesoti se je od 995 ispitanika njih 64,6% izjasnilo da je tijekom obavljanja veterinarske djelatnosti zadobilo tjelesne ozljede od životinja, koje su najčešće bile od goveda (46,5%), pasa (24,25%) i kopitara (15,25%) a ozljede su se odnosile na udarac (35,5%), ugriz (34%), gnječenje (11,7%) i ogrebotine (3,8%). Ozljede ruku bile su zastupljene u 52,5% slučajeva, trauma ruke 27,6%, trauma glave 20,8%, ozljeda grudnog koša 8,3 % i ozljede genitalija u 3,9 % slučajeva (Landercasper i sur., 1998.). Ozljede na poslu kod veterinara češće su 2,9 puta u usporedbi s doktorom medicine. Najčešće prijavljene ozljede bile su ogrebotine i udarci (66 %), promjene na koži. Od profesionalnih bolesti koje su češće 2,7 puta u usporedbi s liječnikom najčešće su bile promjene na koži (39%), alergijske bolesti dišnog sustava (30,5%) i zarazne bolesti (19,1%) (Nienhaus i sur., 2005.). U Australiji od 2800 veterinara njih 51% je prijavilo ozbiljnu ozljedu na radu tijekom svoje karijere a 25 % praktičara veterinara imalo je barem jednu ozljedu u zadnjoj godini dana. Ozljede od životinja zadobili su veterinari u ordinaciji s velikim životinjama (65%), u mješovitoj praksi (59%) i u maloj praksi (42%). Mišićno-koštane prijelome zadobilo je 50 % ispitanika, a ugrize od pasa s penetracijom kože u zadnjoj godini prijavilo je 48 % veterinara, 67 % veterinara prijavilo je mačji ugriz ili ogrebotinu od čega je 63 % imalo jedan do 5 ugriza ili ogrebotina. Kronične ozljede prijavilo je 49 % veterinara a njih 42 % zadobilo je ozljedu leđa, vrata ili glave.
Navodi se da je 69 veterinara umrlo i da vjerojatno ima i drugih koji su zadobili smrtne ozljede na radu (Fritschi i sur., 2006.). Od 2188 prijavljenih ozljeda veterinara njih 1583 (72,3%) povezano je s životinjama od čega 453 (28,6%) je vezano za konje. Ozljede su prijavila 1397 veterinara i to u mješovitim veterinarskim ambulantama (69,4%), u ambulantama velike prakse (16,3%), maloj praksi (6,75%) i u posebnoj praksi (7,6%). Od 453 ozljede konja njih 171 (37,7%) nastale su u pretovarnim dvorištima, 166 (36,6%) na otvorenim prostorima, u staji 71 (15,7%). Ozljede od konja nastale su obavljanjem kirurških zahvata u 39 % slučajeva, medicinskih 76 (16,8%), porodiljskih u 31 (6,5 %),, anestetičkih u 25 (5,5 %) slučajeva.
Najčešće ozljede od konja bile su udarac u 79 % slučajeva, gnječenje, nagaz u 12,3 %. Prijavljeno je 26 fraktura, 14 isčašenja, 29 prijeloma rebara i lica, 22 prijeloma šake, 10 prijeloma potkoljenice i 8 prijeloma stopala. Donji ekstremiteti ozlijeđeni su 33% slučajeva, glava i vrat u 26 % i gornji ekstremiteti u 20 % slučajeva (Lukas i sur., 2009.a) . Psi su najčešće uzrokovali ozljede veterinara (54%) pa goveda (22%). Pri vezanju životinja ozljede od pasa nastale su u 32% i od mačaka u 29 % slučajeva (Lukas i sur., 2009.b). Poduzimanjem veterinarskih poslova kod goveda prijavljene su 474 ozljede od čega ih je 82 % nastalo na pretovarnim dvorištima a 57% ozljeda od prijavljenih odnosilo se na ozljede zadobivene tijekom testiranja graviditeta pri čemu su sve mjere opreza koristila 62% veterinara (Lucas i sur., 2013.). Od 3174 anketirana veterinara u Njemačkoj mišićno koštane poremećaje u vratu prijavilo je 66,6% veterinara, ramenu 60,5%, šaci 34,5% i laktu 24,5 veterinara (Kozak i sur., 2014.). U Indiji je kroz 2 godine od 565 anketiranih veterinara njih 273 su doživjeli ozljede od životinja tijekom veterinarske karijere (Mishra i Palkhade, 2020.).
Ozljede od uboda aplikacione igle
U SAD-u se na fakultetima od 1970. – 1980. od 2532 ispitanika, njih 1620 (64%) se je izjasnilo da je imalo jednu ili više ozljeda od uboda igle nastale pri različitim aplikacijama (Wilkins i Bowman, 1997.). U anketi koju su ispunila 664 veterinara njih 63,7 % se izjasnilo da je imalo ubod od igle (šprice), 50,6 % imalo je ubod od igle za šivanje a 34,8 % ubod od oštrice skalpela (Legat i sur., 2009.). Od 373 uposlena veterinara njih 293 (78,5%) se izjasnilo da je imalo barem jednu ozljedu od uboda igle tijekom svog profesionalnog veterinarskog rada (Mesquita i sur., 2015.). U 2012. godini u Minesoti, anketi se odazvao 831 veterinar koji su se izjasnili da je njih 636 (77%) bilo ozlijeđeno iglom pri aplikaciji lijeka (Fowler i sur., 2016.). Od 565 veterinara u Indiji njih 80,9% doživjelo je ozljedu od igle pri aplikaciji nekog sredstva (Mishra i Palkhade, 2020.).
Ozljede u prometu
Od 2188 prijavljenih ozljeda veterinara njih 6 % otpada na ozljede zadobivene u prometu od čega se 82 % incidenata dogodilo na gradskim prometnicama a 43 % incidenata dogodila su se bez sudara kao što su prevrtanje, izlijetanje s ceste ili sudari s nepomičnim objektima (Lukas i sur., 2009.b). Od 565 veterinara u Indiji više od polovice njih doživjeli su prometne nesreće (Mishra i Palkhade, 2020.).
Psihičke ozljede veterinara pri obavljanju veterinarske djelatnosti
U 21 standardnih i 7 nestandarnih anketa u 2001. i 2002. godini dokazana je velika prevalencija psiholoških stresora pri obavljanju veterinarske djelatnosti iz čega proizlazi da su rizici kod veterinara na anksioznost i depresiju značajno veći od opće populacije i drugih skupina zanimanja. Navodi se da je glavni uzrok stresa radno vrijeme (njegovo trajanje) i etičke dileme (Pohl i sur., 2022.). U 2012. godini u Minesoti, od 831 veterinara koji se odazvao anketi njih 204 (25%) je prijavilo depresiju (Fowler i sur., 2016.). Iz 52 studije proizišlo je da su najčešći uzrok stresa pri obavljanju veterinarske djelatnosti: menadžerski aspekti posla, dugo radno vrijeme, puno odgovorna posla, totalna neravnoteža između posla i privatnog života, odnosi s klijentima te obavljanje eutanazije. Iz ovih studija proizlazi da je najčešća smrt veterinarskih kirurga posljedica profesionalnog stresa (Platt i sur., 2012.). Ističe se da je veterinarska profesija s najvećim postotkom samoubojstava te je kod 311 veterinarskih kirurga osobnost bolji pokazatelj profesionalnog stresa od okolice, a neurotizam je osobina koja značajno predviđa profesionalni stres, a tu su još depresija, „neprijateljstvo“ i ljutnja (Briony i Neill, 2017.). Posebno su veterinarski kirurzi izvrgnuti profesionalnom stresu te su izloženi visokom riziku samoubojstava s proporcionalnim omjerom smrti 4 puta većom od opće populacije i 9 puta većom od ostalih zdravstvenih profesija (Bartam i Baldwin, 2008.). U veterinarskih kirurga proporcionalan je odnos (PMR) za samoubojstvo 4 puta veći od opće populacije i oko 2 puta veći od ostalih zdravstvenih djelatnika. U prvu skupinu čimbenika za takvo stanje spada karakter osobe, negativni učinci za vrijeme studiranja, stresori na poslu, profesionalna i društvena izolacija i zlouporaba alkohola i droga. U drugi skupini čimbenika spadaju stavovi prema smrti životinja kao što su eutanazija i klanje (Bartam i Baldwin, 2010.).
Najčešći uzroci suicida kod veterinara su: međuljudski odnosi na radnom mjestu, briga o karijeri, problemi s vlasnicima pacijenata, broj sati rada i obujam posla te odgovornost posla. Samootrovanje bio je najčešći način oduzimanja života. Nakon suicidnog ponašanja polovica veterinara dobila je psihijatrijsku dijagnozu (Platt i sur., 2010.). Za razdoblje od 2001. do 2012. godine prijavljeno je 18 slučajeva samoubojstava veterinara i to najčešće predoziranjem pentobarbitonom. Iako čudno, puno je veći postotak samoubojstava veterinara nego li u obične populacije (Milner i sur., 2015.).
U SAD-u je od 2003. do 2014.g. od suicida umrlo 197 veterinara i 5 veterinarskih tehničara. Od 18 slučajeva samoubojstva veterinara u 13 slučajeva ono je izvedeno predoziranjem pentabarbiratom (White i sur., 2019.). Od 1979. do 2015. godine u SAD-u 398 veterinara stradalo samoubojstvom od čega su 326 (82%) umrlih bili muškarci, 72 (18%) žene, a većina (298 (75%) bila je u dobi ≤ 65 godina. Ovaj neproporcionalni omjer za samoubojstvo povezan je s visokim razinom profesionalnog stresa zbog dugog radnog vremena, očekivanja i pritužbe klijenata, preopterećenosti poslom, neočekivanih ishoda, loše ravnoteže između poslovnog i privatnog života, profesionalne izolacije, studentskog duga i nedostatka podrške starijih osoba. Veterinari (perfekcionisti) koji su izloženi nekontroliranim profesionalnim stresorima, izloženi su riziku od razvoja suicidalnih ideja. Upotreba vatrenog oružja bila je najčešća metoda samoubojstva, ali 39% veterinara koji su umrli od samoubojstva otrovalo se lijekovima. Pretpostavlja se da bi ograničavanje i kontroliranje pristupa potencijalno smrtonosnim farmaceutskim proizvodima moglo smanjiti broj samoubojstava veterinara koji koriste ovu metodu (Tomasi i sur., 2019.). Utvrđeno je da su veterinarke imale 3,5 puta veću vjerojatnost da će umrijeti od samoubojstva u odnosu na opću populaciju, dok je omjer bio 2,1 prema 1 kod muških veterinara.
Istraživanje Američkog veterinarskog medicinskog udruženja (AVMA) 2014.g. pokazalo je da je jedan od pet veterinara je bio izložen internetskom maltretiranju od strane vlasnika kućnih ljubimaca, koji bi pisali loše recenzije na internetu ili prijetili njihovom poslovanju, ili je poznavao kolegu koji je bio zlostavljan. Istraživanje više od 11 000 američkih veterinara iz 2014. godine pokazalo je da je 990 (9%) imalo trenutačne ozbiljne psihološke probleme, 31% je doživjelo depresivne epizode, a 17% je imalo suicidalne ideje otkako je završio školovanje. Podaci upućuju na to da bi gotovo jedan od 10 američkih veterinara mogao patiti od ozbiljnih psihičkih problema, ali samo polovica njih traži stručnu pomoć, kaže dr. Jen Brandt, AVMA-ina direktorica inicijativa za dobrobit i raznolikost.
Stopa samoubojstava u veterinarskoj profesiji približno je dvostruko veća nego u stomatološkoj profesiji, više od dvostruko veća nego u medicinskoj profesiji i 4 puta veća od stope u općoj populaciji. Blair i Hayes, (1982.) otkrili su da je rizik od samoubojstva za bijele muške veterinare bio 1,7 puta veći nego kod opće populacije. Druga studija analizirala je smrt kalifornijskih veterinara od 1960. do 1992. godine, a ona je otkrila da je rizik od samoubojstva za ovu skupinu bio 2,6 puta veći od opće populacije (Miller i Beaumont, 1995).
U jednoj anketi u SAD-u utvrđeno je da su klijenti najutjecajniji stresori na osobno zdravlje veterinarskih ispitanika, a oni se odnose na pritužbe i očekivanja klijenata, koji su također rangirani na 3. i 4. mjesto po učestalosti. Ovo sugerira da su odnosi s klijentima jedan od glavnih stresora u području veterine i kao takvi mogli bi biti istaknuti u sve većoj stopi samoubojstava. Profesionalno „sagorijevanje“, zahtjevi prakse i odgovornosti upravljanja praksom, također su bili visoko rangirani stresori po učestalosti i po utjecaju. Zanimljivo je da je upoznatost s eutanazijom rangirana na 8. mjesto po učestalosti i 12. po utjecaju, dakle sugerirajući da poznavanje same eutanazije ima vrlo mali učinak na mentalno zdravlje veterinara.
Stanje kod nas
Želja ovog rada je ponoviti sto puta već rečeno i znano, da je danas veterinarski posao puno teže obavljati no li nekada bez obzira što veterinar obilazi teren po asfaltiranim cestama u modernim automobilima koji su opremljeni za tu svrhu. Veterinarski posao veterinara fizički i psihički troši te s pravom govorimo da je veterinarska djelatnost iznimno zahtijevna profesija. Nedvojbeno je da je danas obavljanje veterinarske djelatnosti fizički lakši posao no li nekada, ali on psihički ispija čovjeka – veterinara, dovodeći ga u različita psihička rastrojstva koja nekada vode u trajni invaliditet, a ponekad nažalost i u smrt. Razlozi te zahtjevnosti su mnogobrojni i naprijed rečeni ali svakako među glavnim su trajanje radnog vremena, preosjetljivost i nerealna očekivanja vlasnika/posjednika životinja, malo vremena za privatni život, visina plaće, obavljanje eutanazije i sl. Veterinari pri obavljanju veterinarske djelatnosti nekada čine stručne pogrješke, nekada se nekorektno ponašaju prema kolegama i vlasnicima životinja kršeći pravila Kodeksa veterinarske etike i Kodeksa dobre veterinarske prakse, koje donosi Hrvatska veterinarska komora u cilju reguliranja veterinarske profesije, za što snose i trebaju snositi propisane odgovornosti za svoje propuste.
Vlasnika životinje u svakom pogledu treba poštivati i u granicama podnošljivosti uvažavati ali to nikako ne znači da se vlasnik životinje može odnositi prema jednom profesionalcu doktoru veterinarske medicine nekorektno, ne smije ga vrijeđati, omalovažavati, prijetiti mu i sl. Vlasnika uvijek treba upozoriti ako nije zadovoljan s pruženom uslugom da ima mogućnost otići drugom veterinaru, da potpiše da prihvaća obavljanje nekog zahvata na životinji, da u slučaju smrti životinje u bilo kakvoj spornoj situaciji treba obaviti razudbu lešine radi utvrđivanja uzroka smrti i slično. Živimo u vremenu i svijetu, u kojem je manje više sve dopušteno, pa tako vlasnik koji pojma nema o veterinarskoj medicini zna liječi li veterinar životinju po pravilima struke ili ne i od tud počinju oni neopravdani problemi za veterinara. Usput rečeno isti ti zamišljaju da se svi nedostaci (bolesti i mane) koji se pojave na njihovim životinjama, najčešće na kućnim ljubimcima, moraju riješiti bez posljedica po zdravlje a kamoli da one mogu odvesti životinju u smrt. Ako se tako što dogodi a veterinar to ne riješi često će biti izvrgnut pritiscima, uvredama, vrijeđanju, pa i prijetnjama životom. Sve to rezultira profesionalnim stresom za veterinara koji je samo čovjek, osoba i koji kao i svih ljudi ima određeni prag tolerancije na takve situacije. Dugotrajna izloženost veterinara takvim situacijama vodi ga u depresiju koja nažalost nekada rezultira i samoubojstvom. Svjedoci smo zadnji par godina takva dva slučaja u Republici Hrvatskoj, gdje je u prvom slučaju samoubojstvo izvedeno vješanjem a u drugom slučaju aplikacijom sredstva za eutanaziju – T61. Naprijed navedeni slučajevi, uključujući i navedena dva slučaja kod nas, upozoravaju i daju alarm da u struci moramo nešto napraviti, da moramo kroz regulatorni okvir zaštiti veterinara te da moramo osigurati mogućnost da svaki veterinar koji je izložen stresojnoj situaciji može dobiti potrebnu stručnu pomoć i zaštitu, pri čemu ističemo da u svijetu postoje centi za psihičku pomoć veterinarima, baš iz razloga što je u mnogim zemljama kod veterinara utvrđen suicid u puno većem postotku no li u drugim profesijama, odnosno u prosječnoj populaciji. Kao prilog navedenom, napominjemo da je u svijetu navedeni prepoznt te je stoga osnovana udruga NOT ONE MORE VET (NOMV) – ni jedan veterinar više – čiji je cilj transformirati status mentalnog zdravlja unutar profesije kako bi veterinarski stručnjaci (veterinari i studenti) koji imaju psihičkih problema te se bore ili razmišljaju o samoubojstvu, mogli uravnotežiti svoje psihičko i mentalno zdravlje, kako bi mogli preživjeti i napredovati. Pojedine države imaju brojeve telefona na koje se veterinarski djelatnici mogu obratiti za pomoć (Australija, Argentina, Austrija, Belgija, Bosna i Hercegovina, Bocvana, Brazil, Bugarska, Kanada, Hrvatska, Danska, Egipat, Finska, Francuska, Njemačka, Hong Kong, Mađarska, Indija, Irska, Italija, Japan, Meksiko, Nizozemska, Novi Zeland, Norveška, Filipini, Poljska, Rusija, Španjolska, Južno Afrička Republika, Švedska, Švicarska, Ujedinjeno Kraljevstvo, SADU. U Republici Hrvatskoj također postoji broj telefona, na koji se može zatražiti psihološka pomoć – 01 4833888.
Kako je kroz povijest naša država bila u sastavu Kraljevine, pa kasnije u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jzgoslavije (SFRJ), recimo da je u Staroj Jugoslaviji (Kraljevini) postojao je takozvani epidemiološki dodatak u vidu odštete za rad s materijalom opasnim po život. Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ), Uredbom br. 1234 od 21. 4. 1951. godine, ovaj doplatak priznaje ponovno, samo ga naziva drugim imenom te je ova odšteta pripadala ne samo laboratorijskim službenicima nego i svim ostalim stručnim i pomoćnim djelatnicima čiji su životi bili u opasnosti.
Nažalost, navedena uredba brzo je stavljena van snage.
Rasprava
Ovdje se otvara jedno posebno pitanje, koliko je neopravdanih tužbi koje vode veterinara u nemiran san (depresiju) a da podnositelj istih za ništa nije odgovarao, kome odgovaraju ti vlasnici životinja što su neopravdanim tužbama doveli veterinara do bolesti (depresije) i moguće smrti. Odgovor je jednostavan nikome i nikada.
Moramo ponoviti puno puta rečeno, na veterinaru nema nikakve odgovornosti ako je isti posao obavio po pravilima struke i po zakonskim propisima (ako je pravno reguliran taj posao). Veterinar nikome ne jamči da će životinju izliječiti, da životinja neće uginuti i u tom smislu ne snosi nikakvu odgovornost za neizlječenje i uginuće životinje, ako je posao obavio kako je gore navedeno. Mnogi su dakle u zabludi, dolazak veterinaru ne znači stopostotno izlječenje, to je dobra gesta jer se životinji želi pomoći koliko je to moguće ali mnogi nažalost patološki procesi (kronični, tumori i sl.) su gotovo neizlječivi a da ne navodimo i mnoge zarazne bolesti domaćih životinja. U nekim slučajevima ishod izlječenja ne ovisi samo o veterinaru već i o vlasniku životinje kojemu odmah nakon pregleda treba reći da životinja boluje od kronične bolesti i da je životinju trebao dovesti na pregled i liječenje puno prije, te da snosi svu odgovornost za neizlječenje ili nemoguću pomoć životinjama. Ovdje se postavlja otvoreno pitanje nije li za to vrijeme trajanja bolesti bez veterinarske pomoći životinja bila u patnji, i je li ikada i jedan veterinar to prijavio veterinarskoj inspekciji. Svako da nije, i da bi bilo malo koristi od te prijave, jer bi bio objektivan odgovor veterinarskih inspektora da je njih malo i da oni imaju važnijih i prioritetnijih poslova. No, bez obzira na pretopostavljenu reakciju veterinarske inspekcije, veterinar je trebao prijaviti takav slučaj koji u slučaju tužbe za ne izlječenje životinje ili njena uginuća će mu itekako pomoći i biti pisani trag kršenja „domaćinske pozornosti“. Ako smo rekli da veterinar između ostaloga treba voditi brigu i o vlasniku životinje u smislu ublažavanja stresa, ne bi li to isto trebala biti obveza vlasnika životinje da vodi brigu o što je moguće manjem stresiranju veterinara jer i sam njegov posao povezan je s mnogo neizbježnih stresora (bolest, smrt, kirurški zahvat, uginuće).
Zbog svega iznesenoga predlažemo da se preko tijela Hrvatske veterinarske komore povede postupak zaštite veterinara te da se od nadležnih državnih tijela zatraži priznavanje profesije kao obavljanje opasne djelatnosti koja sa sobom treba nositi i određene privilegija (benificiran radni staž, skraćeno radno vrijeme, povećanje plaće i sl.).
Zaključak
Literatura [… prikaži]
VETERINARY MEDICINE IS A HUMANE, RESPONSIBLE AND NECESSARY BUT ALSO DEMANDING PROFESSION
V eterinary medicine is a responsible, necessary, and humane but also at the same time an extremely demanding profession, that “drains” veterinarians both physically and mentally. In performing veterinary work, veterinarians are often exposed to physical injury caused by animals (bites, pressure, blows), as well as mental problems caused by the nature of the work, the time it takes, the lack of time for a private life, performing various procedures on animals (surgical procedures and euthanasia) and the relationship between the owners of animals and the veterinarian. Veterinarians are very often injured in traffic accidents, and in some countries they are the profession in which suicide is most frequent (most often using veterinary medical products, by hanging, or using a fire arm). Many believe that the main cause of suicide in the veterinary profession is stress caused by many factors that occur whilst performing veterinary work. During the course of veterinary work, veterinarians must take care of themselves (taking care not to commit a professional error), the patient (wanting to help in every way possible), and the owner of the animal (to give the owner confidence through their work and relationship towards the patient that everything is being done according to the rules of the profession), because if the animal is lost, a correct relationship eases the owner’s suffering. Veterinarians are not responsible for the outcome of treatment, they are not liable for the death of the animal, the law only guarantees that they will do their job according to the rules of the profession. Alongside all this, veterinarians often suffer from occupational diseases (microbiological, parasites) which for many of them have permanent consequences for their health, and in some cases even cause death. Veterinarians must compensate for every professional error that results in harm, whilst the owner of the animal should be reported for any kind of inappropriate conduct towards the veterinarian and should be liable for it.
In many countries of the world, veterinarians are the profession which most often suffers from mental disorders and suicide, due to the many stress factors involved in veterinary work. Since serious physical injury is frequent in this profession (both physical and mental), as well as occupational diseases, the relevant institutions should maintain a special relationship with it. That is to say, it is very often dangerous work, in which the health and life of the veterinarians themselves are at risk, and this should not be seen as anything new, but simply a return to what was previously normal.
Key words: veterinary medicine, a humane, responsible, necessary and demanding profession, physical and mental injuries, suicide
Vezano:
- Ministar Dabro na radnom sastanku s predstavnicima Udruge veterinarskih organizacija Dalmacije
- Psihičke ozljede i “izgaranje” veterinara u Republici Hrvatskoj
- Godišnja bruto plaća veterinara u Europi 48.000 eura
- “Veterinari nisu fizikalci…”
- VETERINARSKI DANI 2023. :: Uvodna riječ :: Ivan Zemljak, predsjednik Hrvatske veterinarske komore