… i drugim službenim aktivnostima koje se provode sukladno propisima o hrani, hrani za životinje, o zdravlju i dobrobiti životinja, zdravlju bilja i sredstvima za zaštitu bilja

Zakon je donesen 7. svibnja, u tiskanom izdanju Narodnih novina objavljen je 14. svibnja, a stupio je na snagu osmoga dana od dana objave “osim odredbi članka 6. stavka 1. podstavaka 3., 4. i 6., članka 12. stavka 4., članka 34. stavaka 1. i 2., članka 62. stavaka 3., 4. i 7., članka 64. stavka 3., članka 83. stavka 4. te članka 87. ovoga Zakona koje stupaju na snagu tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.”
(v. https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2021_05_52_1050.html).

Zagovaratelji promjena su zadovoljni, a osim njih, s novim Zakonom nitko u sustavu sigurnosti hrane zapravo nije “dobio” nikakvu novu vrijednost. Možda su tek pojedini osobni problemi riješeni. Kako u idealnim uvjetima sve zakonske izmjene uvijek idu u korist javnosti ili nekog višeg cilja, možemo samo potvrditi da ne živimo u idealnim uvjetima i da ovime javnost praktički nije dobila ništa što već nije imala. Ako se s pozicije javnog interesa postavi pitanje “zašto smo onda donosili novi zakon?”, zapravo izvrstan odgovor kojeg je nemoguće osporiti glasi: “zato što smo morali hrvatsko zakonodavstvo uskladiti sa europskim”. I to je istina. No, da ne bi obmanjivali javnost, treba ponoviti činjenicu da europsko zakonodavstvo (Uredbe EU) definira područje i načela, ali ne i organizaciju. Uredbe EU ne određuju kako i gdje će neka inspekcija biti organizirana i koja će institucija za što biti nadležna nego koji posao treba raditi. Dakle, uspjeli smo zadovoljiti kriterije da vuk bude sit i ovce na broju, ali možemo preciznije reći da smo radi toga ustanovili i primijenili novi način zbrajanja ovaca.

Kada govorimo o sustavu sigurnosti hrane, isprepletenost nadležnosti između “ministarstva nadležnog za poljoprivredu” kao dosadašnjeg nadležnog tijela i Državnoga inspektorata, potvrđuje opravdanost davno iskazanih nezadovoljstava i stavova onih koji se ovom problematikom u praksi bave i zaista ju poznaju. Sve ostalo pokazuje se kao nevažno jer je i javnosti nevažno. Upravo tamo gdje je javnosti nevažno, unešene su promjene od kojih javnost nema nikakve koristi. (A zašto bi i imala kad joj nije važno?)
Podjela odgovornosti i nadležnosti između dva (ili više) državnih tijela vode do situacija u čijoj konačnici nitko nije nizašto konkretno odgovoran, pa je retoričko pitanje zbog kakvog stručnog cilja i u kojem interesu javnosti je ona učinjena. Zapravo, interesi javnosti ne postoje jer javnost nema pojma.
Premda zvuči kao da se zakon tiče primarno ili isključivo pojedinih struka, tako nije i ne bi ga trebalo u javnosti niti spominjati, osim kao temu političkih “sukoba” koji su odavno samo priča za naivne.

Novim Zakonom koji regulira službene kontrole prestaje i službeno korištenje termina “kontrolno tijelo” umjesto kojega se uvodi termin “delegirano tijelo”. To je cjelokupnoj javnosti jedan od rijetkih razumljivih detalja zahvaljujući kakvima će puno lakše prihvatiti od zagovaratelja izmjena ponuđeni stav da sve ostaje kao i ranije, da smo samo napravili neke sitne izmjene, pa eto i u nazivlju.

A, što kaže struka?
Već ovo pitanje otvara niz drugih jer prije svega bi se trebali složiti oko toga što je struka. Ili, tko je struka?
Već ovdje, oko “tko ili što” postoji najveći prijepor, no njega su tek rijetki svjesni jer se nigdje i nikada o tome nije ostvario konsenzus. Prema ovom terminu se svi odnose na način da ga koriste onako kako svatko za sebe osobno smatra da treba i kako ga na osobnoj razini doživljava. Zahvaljujući tome nastao je niz nerazumijevanja između pripadnika struke, sa značajnim i trajnim posljedicama. Zahvaljujući tome, u brojnim, za struku ključnim periodima, ona je poistovjećivana sa svojim nositeljima, a raznim pregovaračima sa suprotne strane, koji su možda i nastojali shvatiti što im se i zašto sugerira, nije bilo teško zaključiti da tu ima različitih tumačenja, pa tako i interesa. To je jedan od razloga zbog kojega niti oni koji zaista zastupaju interese struke nikada u svojim nastojanjima nisu uspjeli u potpunosti ili su uspjeli djelomično, tek ponekad, rijetko, zanemarivo ili kratkoročno.

Novi Zakon unosi zapravo velike promjene za brojne veterinare koji se bave sigurnošću hrane unutar veterinarskog javnog zdravstva. Njihov stručni dio posla na osobnoj razini neće se promijeniti, ali okruženje u kojemu danas rade, za par godina moglo bi i nestati. Što će biti sa njihovim današnjim poslodavcima, prepušteno je tržišnim uvjetima u kojima dobar dio veterinarskog javnog zdravstva i trenutno ovisi o brizi ili nebrizi državnog aparata. Možda to samo tako izgleda, ali ukoliko se do kraja godine ugasi i jedna ovlaštena veterinarska organizacija, to će biti ne samo potvrda ovoj tvrdnji nego i svima vidljivi početak kraja postojećeg sustava veterinarske djelatnosti u Hrvatskoj.
Hrvatska veterinarska komora je na sve nedostatke, probleme i opasnosti na vrijeme i odgovorno ukazivala, ali odluke su uvijek političke.

• 17. Konferencija o sigurnosti i kvaliteti hrane
• 16. Konferencija o sigurnosti i kvaliteti hrane
• VETERINARSKI DANI 2022. :: Uvodna riječ :: Ivan Zemljak, univ.mag.med.vet., predsjednik Hrvatske veterinarske komore
• Agroproteinka ponovo domaćin BTSF terenske edukacije
• VETERINARSKI DANI 2022. :: Uvodna riječ :: mr. Gordan Jerbić, načelnik Sektora za veterinarski nadzor i nadzor sigurnosti hrane Državnog inspektorata