Zarazni hepatitis pasa

Doc. dr. sc. Marko HOHŠTETER, dr. med. vet.

Zavod za veterinarsku patologiju, Veterinarski fakultet u Zagrebu

Zarazni hapatitis pasa (HCC; sinonimi: hepatitis contagiosa canis, adenovirusni hepatitis pasa, Rubartova bolest) visoko je kontagiozna bolest od koje obolijevaju životinje iz porodica Canidae, Mustelidae i Ursidae. Uzročnik je pseći adenovirus tipa 1 (CAV1), a ima tropizam za endotelne i mezotelne stanice te hepatocite. CAV1 može uzrokovati tešku generaliziranu bolest koja nije uvijek fatalna, a infekcija može proći i asimptomatski. Infekcija se prenosi preko tjelesnih izlučevina, a ulazna vrata su sluznica orofarinksa iz koje se širi i replicira u tonzile, cervikalne limfne čvorove, ductus thoracicus i krv (viremija) te se diseminira u unutarnje organe i središnji živčani sustav. Virus uzrokuje oštećenje endotela s posljedičnom diseminiranom intravaskularnom koagulopatijom i hemoragičnom dijatezom. Iz krvi virus ulazi u očnu vodicu te se replicira u kornealnim i endotelnim stanicama s posljedičnom kornealnom degeneracijom i edemom (blue eye), no promjene na oku su reverzibilne te vremenom nestaju. Kod nekih pasa koji prežive infekciju može se razviti glomerulonefritis i/ili anteriorni uveitisi (preosjetljivost tipa 3).

Klinički se bolest ne mora očitovati ili može uzrokovati neke od sljedećih simptoma: tonzilitis; kornealni edem; neurološki poremećaji (depresija, dezorijentacija, grčevi, koma); epistaksa; neutropenija; limfopenija; trombocitopenija; neutrofilija i limfocitoza u fazi oporavka; produljeni su vrijeme krvarenja, vrijeme aktiviranje tromboplastina i trombinsko vrijeme; povišene su vrijednosti ALT i AST; bilirubinurija i proteinurija; smanjen broj magakariocita u koštanoj srži u fazi viremije.

Patoanatomski nalaz uključuje: ascites, krvarenja po serozama, edem i krvarenja u potkožnim limfnim čvorovima, edem stijenke žučnog mjehura, povećanje veličine i prhku koherenciju jetre, fibrinske niti po kapsuli jetre, kornealni edem.

Histopatološki se nalaze centrolobularne ili panlobularne koagulacijske nekroze hepatocita. U hepatocitima, endotelnim i Kupfferovim stanicama te stanicama epitela žučnih kanalića mogu se naći intranuklearne bazofilne inkluzije okružene svijetlom zonom. Inkluzije se obično nalaze u ranoj fazi infekcije, dok se u kasnijim fazama, osobito kad je izraženija nekroza stanica, teže uočavaju. Rijetko se inkluzije nalaze i u epitelnim stanicama bubrega, u mozgu i plućima. Sinusoide su dilatirane i punokrvne. U području nekroza uočava se oskudniji infiltrat koji čine degenerirani neutrofili i mononuklearne stanice, a katkad se može uočiti i mononuklearna periportalna upala. U stijenci žučnog mjehura vidljiv je jak subserozni edem. U plućima su prisutni edem, krvarenja, fibrinska eksudacija u alveole. U oku se u akutnoj fazi može vidjeti granulomatozni iridociklitis s inkluzijama. U središnjem živčanom sustavu mogu se naći krvarenja, perivaskularni mononuklearni infiltrati i minimalna glioza. Histiociti u svim organima, osobito u limfnim čvorovima i crvenoj pulpi slezene, mogu imati inkluzije. U limfoidnim organima vidljiva je kongestija, neutrofilni i mononuklearni infiltrat te nekroza u centru limfnih folikula.

Kao dodatna potvrda infekcije virusom HCC-a može se rabiti imunofluorescencija, izolacija virusa, imunohistokemija, pretraga elektronskim mikroskopom te PCR.

Diferencijalnodijagnostički u obzir dolaze svi nekrotizirajući hepatitisi (npr. toksoplazmoza; trovanja mebendazolom, acetaminofenom i aflatoksinima).