P. Džaja, K. Severin, Ana Džaja, D. Agičić, I. Vranješ i Ž. Grabarević
Dr. sc. Petar DŽAJA, dr. med. vet., redoviti profesor, dr. sc. Krešimir SEVERIN, dr. med. vet., docent, dr. sc. Željko GRABAREVIĆ, dr. med. vet., redoviti profesor, Veterinarski fakultet Zagreb; Ana DŽAJA, mag. ing. oecoing., M SAN Eko; Damir AGIČIĆ, dr. med. vet., Veterinarski ured Slavonski Brod; mr. Ivo VRANJEŠ, dr. med. vet., Veterinarska stanica Križevci
Uvod
S tare su civilizacije uočile problem u vezi s lešinama, zbog čega su ih sklanjali i uništavali kako se neka zarazna bolest životinja ne bi proširila. U Svetom pismu Starog zavjeta propisuje se spaljivanje lešina bolesnih životinja. U starom Rimu se meso, koje nije bilo za ljudsku uporabu, bacalo u Tiber. I prije i poslije ovih propisa problem lešina životinja i nusproizvoda koji nisu za prehranu ljudi ostali su isti, a kako stare tako i današnje države, problemu od posebne važnosti donose zakonske propise kojima reguliraju tu problematiku. Nekada su se lešine zbrinjavale i neškodljivo uklanjale na način da su se bacale u jame-grobnice, stočna groblja, uništavale spaljivanjem u pećima, odnosno termičkom obradom i po potrebi spaljivanjem dobivenih produkata ovisno o kojoj se kategoriji materijala radi. Naša almerije (objekt za utilizaciju) u Sesvetskom Kraljevcu može preraditi oko 130.000 t godišnje (2011. – oko 90.000 t). Imajući u vidu da se tjedno odbacuje 1.538 t animalnog otpada nakon klanja, a ova je količina dovoljna da prekrije 4 nogometna igrališta. Pomnožimo to s 52 tjedna, proizlazi da bi se godišnje u Hrvatskoj s ovim otpadom koji nastaje samo iz njenih klaonica prekrilo 208 nogometnih igrališta.
Ako znamo da Europa – Europska Unija proizvede godišnje 15.000.000 t životinjskog otpada, proizlazi da bi se prekrilo 9.749 nogometnih igrališta.
Ako uzmemo željeznički vagon koji je nosivosti 50 t (noviji) i da je dužine oko 14 m, a imajući u vidu proizvedenu masu, onda bi se godišnje proizvedeni otpad u RH mogao poredati u 1.600 takvih vagona, a u Europi 300.000 vagona. To bi u Hrvatskoj iznosilo 22 kilometra, a Europi 4.200 km ovako poredanih vagona. Ako ovim brojkama u Hrvatskoj dodamo težinu uginulih životinja (lešine) proizlazi da su navedene brojke puno veće, odnosno u slučaju pojave neke zarazne bolesti mogu biti i još veće, što govori da se radi o vrlo ozbiljnom problemu.
Malo je područja u kojima se tako naglo promijenio način zbrinjavanja i iskorištavanja lešina i drugog materijala životinja kao što je ovo područje. U pregledu zakona ili podzakonskih akata ostavit ćemo pojmove koji su se nekada rabili. I danas se mogu čuti različiti pojmovi za uginulu životinju: strvina, mrcina, lešina, crkotina, krepotina i dr.
Kako je čovjek od davnine spoznao da se u dodiru s lešinama mogu mnoge bolesti prenijeti na zdrave životinje, kao i klaonički otpad i drugi proizvodi životinjskog podrijetla koji nisu za prehranu ljudi, čovjek se trudio da ih zbrine i učini neškodljivim. Zakon ob uređenju veterinarstva u Kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji (Anonymus, 1888.a) nalaže da je svaka općina dužna označiti mrcilište te isto ogradom ili živicom ograditi. Ovaj prostor morao je biti na odvojenom mjestu, udaljenom od sela, gospodarstva, cesta, putova, pašnjaka i zdenaca. Mrcine su se uništavale obično zakapanjem u toliko duboke jame da se na mrcini može nasuti sloj od 2 m zemlje.
Mrcine koje su uginule od zarazne bolesti trebalo je na mrcilištu zakopati na posebnom mjestu. Samo uz dopuštenje obrtne ovlasti moglo se otkapati jame za kupljenje kostiju i to ako je prošlo 10 godina, a prije od 10 godina samo uz dopuštenje Zemaljske vlade. U pravilu kosti su se mogle pobrati samo onda kad su životinje same istrunule i ako je zamijećeno da će se kosti rabiti u tvornici.
Mrcine su se mogle spaljivati samo tamo gdje se lešine nisu mogle duboko zakopati. Mrcine su se mogle kemijskim putem izrabljivati samo u tvornicama koje su za taj posao uređene i koje su pod nadzorom stručnjaka i za koje postoji odobrenje oblasti. Naredba Kr. Hrv.-Slav.-Dalm. Zemaljske vlade (Anonymus, 1888.b) je nalagala da Kraljevska zemaljska vlada Odjel za unutarnje poslove ustanovi broj marve u pojedinim mjestima gdje je trebalo postaviti živodernice. Uredovnim veterinarima pripadalo je pravo i dužnost da putem nadležne oblasti podnesu prijedlog o gradnji živodernica u pojedinim općinama i mjestima. Posao je živodera bio sljedeći: hvatanje pasa koji klatare, otprema mrcine na mrcinište te po propisu zakopavanje, tamanjenje životinja. Živoder se prije namještanja zavjerio da će točno i savjesno obavljati nadležne poslove. Mrcine se uništavaju zakapanjem u jame tolike dubine da se na mrcine naspe 2 m zemlje, a mrcine koje su uginule ili utamanjene od zarazne bolesti valjalo je zakopati na posebnom mjestu mrciništa. Otkapanje jama s ciljem kupljena kostiju moglo se samo uz dopuštenje obrtne oblasti i to nakon 10 godina, a prije 10 godina uz dopuštenje zemaljske vlade Odjela za unutarnje poslove. Ako se mrcine nisu mogle duboko zakopati mogle su se spaliti, a trebalo ih je politi petrolejom ili katranom te zapaliti i potpuno sažgati. Naredba Kr. Hrv.-Slav.-Dalm. Zemaljske vlade (Anonymus, 1914.) naređivala je da je dužnost svih koji doznaju prijaviti uginuće bilo koje životinje. Općine su bile dužne prijaviti kotarskoj oblasti, a veterinar bi na temelju prijave izišao na lice mjesta radi ustanovljena zarazne bolesti. Zakon o suzbijanju i ugušivanju stočnih zaraza (Anonymus, 1928.), nalagao je da leševi uginulih životinja, bez obzira od kakve su bolesti životinje uginule trebalo odmah na bezopasan i najpogodniji način ukloniti i propisno ukopati ili uništiti. Taj je posao spadao u dužnosti općine. Pod kojim su se uvjetima i kako lešine i dijelovi lešine mogli iskoristiti propisivao je ministar. Općine su dužne da u svom području odrede mjesto za ukapanje životinjskih leševa (strvišta). Strvodernice (mjesta i lokali za sekciju leševa i za njihovu industrijsku uporabu) su se morale podići gdje je upravna vlast smatrala da je potrebno.
Osobe koje su dolazile u dodir s tuđom stokom, sa stočnim lešinama ili sa životinjskim otpacima, morale su poštivati propise o čistoći tijela, odjela, obuće i predmeta koje su sobom nosili, kako bi se spriječilo širenje zaraze.
Naredba Kr. banske uprave Savske banovine (Anonymus, 1931.) nalagala je da svako selo treba imati svoje vlastito strvište gdje je god to moguće, a ako nije moguće onda 4 do 5 sela, a trebalo je biti postavljeno na prigodno mjesto koje će kolima biti lako pristupačno. Zemljište je moralo biti tako da su se jame mogle duboke kopati, a nije smjelo biti podvodno. Svako je strvište trebalo biti ograđeno da psi i druga divljač nisu mogli na njega dolaziti. Gdje nije bilo ograde strvište je trebalo opasati jamom širine 1,5 metara te dubine 1 m, a na nasip od jame trebalo je zasaditi živicu do postavljanja bodljikave žice. Svako je strvište trebalo imati jedan ulaz koji se zaključavao. Ključ je čuvao seoski starješina. On je trebao paziti da strvište uvijek bude u redu. Općinski je starješina trebao uvijek biti kod zakapanja konja, goveda, ovaca, koza i svinja, a kod pasa i mačaka kad su iste uginule ili utamanjene zbog bjesnoće ili sumnje na nju. Nadležno općinsko poglavarstvo imenovalo je zamjenika seoskog starješinu. Iz općinske se zaklade seoskom starješini za veliku životinju isplaćivalo 10, a za malu 5 dinara. Pristup je strvištu bio dopušten samo zaposlenicima, a strogo se zabranjivalo otkapati zakopane lešine.
Svaka je strvina uginule životinje-konja, goveda, ovce, koze, svinje, psa, mačke i peradi morala biti dobro zakopana na seoskom strvištu u dosta duboku jamu, za veliku životinju 2, a za malu 1 m.
Strvinu je valjalo posuti raskužnim sredstvom. Ako strvinu nije zakopao općinski strvoder, lešinu je na strvište dopremao i zakopavao sam vlasnik, odnosno, onaj koga on pošalje. Sa strvinom je trebalo zakopati sve s čim je lešina došla u kontakt. Strogo je bilo zabranjeno zakapanje i bacanje lešina po dvorištima, šljivicima, pašnjacima, u vode, potoke, rijeke te otuđivanje strvina.
Dopušteno je bilo jedino spaljivanje strvina ako se to radi u prisustvu općinskog strvodera, odnosno seoskog starješine i to da u jednom mahu izgore zajedno s otpatcima. Svaki je vlasnik strvine od uginule domaće životinje, uz navod dotičnih znakova bolesti i po mogućnosti uzroka uginuća, bio dužan odmah, dok životinja ugine, to prijaviti nadležnom seoskom starješini. Guljenje kože, rezanje grive, repa, papaka sa strvina u pravilu je dopušteno samo tada kada je posve jasno da se ne radi ni o kakvoj zaraznoj bolesti. Odredbu u tom pravcu izdavalo je „sresko načelstvo“ (državni veterinar). Koža se uništavala gustim rezanjem tako da postane potpuno bezvrijedna i neuporabljiva.
Ako se skidala dlaka, papci, rogovi leševa koji su uginuli od zaraznih bolesti koje nisu u zakonu navedeni, onda je prije toga trebalo iste raskužiti s 55 otopinom vapna ili 3% otopinom kreolina. Ako je bilo moguće svaka je upravna općina morala imati svojega strvodera, a ako ne onda njih 2 do 3. Pravilnik o uklanjanju i uništavanju životinjskih leševa i otpadaka (Anonymus, 1939.) pod lešinama je podrazumijevao sve domaće i divlje životinje, uključivo i pernatu živinu i ptice, koje su uginule; mrtvorođene i pobačene, zatim cijele zaklane ili usmrćene životinje nepodesne za ljudsku hranu, a pod životinjskim otpacima sve odvojene dijelove navedenih životinja kao sve životne namirnice živ. podrijetla nađene nepodesnim za ljudsku hranu.
Vlasnik stoke, čuvar ili pratitelj dužni su prijaviti svaki slučaj uginuća navedenih životinja općinskom ili seoskom starješini u kome se slučaj desio. Prijavu je bio dužan učiniti i veterinar koji je stoku liječio ili pregledavao, zatim pregledač stoke za klanje i mesa i svaki javni službenik koji primjeti uginuće. Lugari, žandari, čuvari lova i lovci bili su dužni prijaviti svako uginuće divljači starješini najbliže općine ili sela. Životinjski leševi i otpatci nisu se smjeli upotrijebiti, ni iskoristiti, ni staviti u promet za ljudsku hranu jer su se morali neškodljivo ukloniti i uništiti, osim u slučajevima u kojima je to bilo dopušteno za preradu i za hranidbu životinja. Sve općine i gradovi bile su dužne ukloniti sve životinjske lešine i otpatke i u tu svrhu podignuti potreban uređaj za neškodljivo uklanjanje i uništavanje i to: strvište ili jamu grobnicu, ili peći za spaljivanje ili postrojenje za iskorištavanje leševa i otpadaka i starati se o njihovom održavanju. Samo se iznimno mogla podignuti strvodernica bez neposredne veze s uređajem za uklanjanje lešina. U tom slučaju pri izboru mjesta za strvodernice trebalo se držati istih propisa koji su vrijedili za podizanje javnih higijenskih ustanova uopće. Prije uništavanja lešine potrebna je bila razudba i to u svakom slučaju kada je postojala sumnja na zaraznu bolest te ako ju je vlasnik životinje zatražio, a nadležni se veterinar s time složio. Pri izboru mjesta za strvišta, jame grobnice ili peći za spaljivanje trebalo je pribaviti mišljenje veterinarskog i sanitarnog referenta.
Ban je konzultirajući nadležni higijenski zavod propisivao uputstvom detalje kojih se trebalo pridržavati kod izbora mjesta za strvišta i jame grobnice, veličine strvišta ili jame, načina gradnje, vrstu zatvaranja ograde, kopanje i dr. Jama grobnica smjela se otvarati i u nju se moglo ubacivati samo u prisustvu izaslanika općinske uprave, a ključ jame čuvala je osoba određena od općinske vlasti. Kada se jama grobnica napunila 1 m do vrha (ploče) zatrpavala se zemljom i najmanje se 15 godina nije smjela upotrebljavati od dana zadnjeg ubacivanja. U svim gradovima, varošima i većim općinama trebalo je sagraditi pri uređajima za uklanjanje lešina strvodernice, odnosno komore za čuvanje leševa i za razudbu. Nekada je strvodernicu podizala Banska uprava za više srezova. U iznimnim slučajevima mogla se strvodernica podignuti bez da je imala vezu s uređajem za uklanjanje lešina.
Dopuštenje za gradnju strvodernice za neku općinu davala je općinska uprava prvog stupnja, a za grad je davao ban. Tamo gdje je podvodno tlo, jeftino gorivo, moglo se pojedinačno ili udruženo podignuti peć za spaljivanje i to prije svega na strvodernicama ili klaonicama. Dopuštenje za industrijsko iskorištavanje leševa davao je ministar.
Ukoliko su to dopuštali veterinarsko-policijski propisi dijelovi lešina mogli su se staviti u promet ako se podvrgnu sljedećim postupcima i to: koža koja se ne otpremi u tvornicu odmah poslije skidanja tek nakon soljenja ili sušenja, kosti, rogovi, papci, kopita, dlake i čekinje tek nakon dezinfekcije i sušenja, vuna i perje tek nakon pranja i sušenja, tetive nakon dezinfekcije i sušenja, slanina i salo tek nakon topljenja i denaturiranja.
Sve se ovo radi pod nadzorom nadležnog veterinara. Životinjski leševi ili njihovi dijelovi i namirnice koje nisu za prehranu ljudi morale su se neškodljivo ukloniti osim ako su životinje uginule ili zaklane u transportu, lešine potrebne za ispitivanje uzoraka uginuća i sl. Bilo je strogo zabranjeno zakapati lešine u dvorištima, okućnicama, šljivicima, pašnjacima i livadama ili na bilo kojem drugom mjestu koje za to nije određeno.
Uz potvrdu veterinara ili općinskog poglavarstva, životinja se mogla zakopati na drugom prikladnom mjestu kada je ista daleko od strvišta. U slučaju da je tlo kameno, veterinar je mogao odrediti drugi način uklanjanja lešine. Strvoder za obavljanje poslova veterinarsko-policijske naravi nije smio od privatnih osoba uzimati naknadu jer je za taj posao dobivao plaću. Dužnosti strvodera bile su: hvatanje, čuvanje i smještaj pasa, čuvanje i hranjenje, a nekada i njihovo tamanjenje, otpremanje leševa uginulih ili utamanjenih životinja, da ih ukopava, spaljuje, guli kože (ako je veterinarski opravdano), otvara trupove uginulih životinja (za razudbu), stalno vrši dezinfekciju prostora i pribora, odnosi prijave o uginućima, da hrani, njeguje životinje predane za promatranje i dr.
Uredba o suzbijanju i sprječavanju stočnih zaraza (Anonymus, 1948.) nalagala je da svako mjesto ili više manjih mjesta mora imati određeni prostor, odnosno postrojenje za neškodljivo uklanjanje životinjskih leševa i otpadaka.
U nekim slučajevima kada su epizootiološke prilike dopuštale mogli su se dijelovi lešina iskoristiti: koža, vuna, perje, kosti, rogovi, papci, kopita, dlake, čekinje, a također meso i mast, iako su se leševi morali uništiti. Pravilnik za izvršenje Uredbe o suzbijanju i sprječavanju stočnih zaraza (Anonymus, 1949.) je propisivao da se leševi uginulih životinja (domaćih i divljih), bez obzira od kakve su bolesti uginule, leševi zakopanih ili ubijenih životinja čije je meso neuporabljivo za ljudsku hranu kao i klaonički konfiskati moraju odmah učiniti neškodljivim. Oni su se mogli prerađivati u tehničke svrhe, ako je udovoljeno ovom pravilniku. Postrojenja za preradu životinjskih lešina i dijelova životinja koji nisu za prehranu ljudi nisu se smjeli podizati blizu stambenih i poljoprivrednih objekata. Postrojenje za prerađivanje životinjskih leševa moralo je imati posebno osoblje i specijalna prijevozna sredstva. Dopremljene lešine, dijelovi lešina i klaonički otpad dopremljeni na preradu nisu se smjeli neprerađeni dalje otpremati. U mjestima gdje nije bilo kafilerija morale su se lešine i drugi otpad neškodljivo ukloniti, bilo da se zakopaju, spale, ili na drugi način učine neškodljivim. Svako je mjesto trebalo imati prostor za jamu grobnicu, stočno groblje te prostor s komorom za čuvanje i sekciju leševa. Stočno se groblje moralo graditi na suhom terenu gdje nisu mogle dolaziti druge životinje te se nije smjelo podizati blizu bunara, ljudskih nastambi, odvodnih kanala, prometnica, pašnjaka i sl. Samo je veterinar mogao odobriti odnošenje papaka, vune, rogova, kože sa stočnog groblja. Na udaljenim pašnjacima moralo je biti mjesto za neškodljivo uklanjanje životinjskih leševa i otpadaka, a koje je moralo biti udaljeno od pojilišta i putova. Ovo se određivanje obavljalo u sporazumu s nadležnom sanitarnom inspekcijom. Zakon o veterinarskoj službi (Anonymus, 1965.) propisivao je da veterinarski higijeničari obavljaju skupljanje i neškodljivo uklanjanje životinjskih leševa, kao i hvatanje pasa lutalica. Veterinarski higijeničari su bili uključeni u stručni kadar osoblja veterinarskih stanica.
Zakon o mjerama za zaštitu stoke od stočnih zaraza (Anonymus, 1967.) je propisivao da Općinska skupština propisuje uvjete za strviništa, jame grobnice i kafilerije, kao i uvjete pod kojima je bilo dopušteno dijelove životinjskih leševa odnositi sa strviništa, jama grobnica i kafilerije. Ona je donosila propise o neškodljivom uklanjanju životinjskih leševa i dijelova zaklanih životinja koje je bilo zabranjeno koristiti za ljudsku prehranu te način obavljanja higijeničarske službe. Ista je mogla zabraniti zakapanje životinjskih leševa, ako postoji mogućnost njihove prerade putem kafilerije. Zakon o zdravstvenoj zaštiti životinja i veterinarskoj djelatnosti (Anonymus, 1979.) je nalagao da životinjski leševi, životinjski otpatci i životinjski konfiskat (životinjske sirovine i životinjski proizvodi koji su obveznim pregledom proglašeni neuporabljivim za ljudsku hranu) su se morali učiniti neškodljivim u objektima za neškodljivo uklanjanje životinjskih leševa. Objekti za neškodljivo uklanjanje životinjskih leševa, životinjskih otpadaka i konfiskata (kafilerije, jame grobnice i stočna groblja) morale su ispunjavati propisane uvjete i biti pod veterinarsko sanitarnim nadzorom. Uvjete koje su morali ispunjavati ovi objekti propisivao je nadležni rukovoditelj Republičkog organa uprave. Na području gdje je postojala kafilerija, leševi kopitara i papkara te otpatci životinja zaklanih u klaonicama morali su se uklanjati u kafilerijama. Posjednici životinja bili su dužni kafilerijama prijaviti i predati životinjski leš, životinjske otpatke i konfiskate. Kafilerija je bila dužna osigurati preuzimanje i prijevoz životinjskih leševa, životinjskih otpadaka i konfiskata. Mjesta i način neškodljivog uklanjanja životinjskih lešina, životinjskih otpadaka i konfiskata određivala je općinska skupština koja je odlučivala o naknadi i visini naknade za neškodljivo uklanjanje. Zakon o veterinarstvu (Anonymus, 1997.) je definirao pojam utilizacije kao dopušteni postupak neškodljivog iskorištavanja lešina, konfiskata, određenih nejestivih nusproizvoda klanja, rasijecanja, obrade i prerade mesa, ribe, divljači, mlijeka, jaja, meda, preradom u proizvode namijenjene hranidbi životinja ili industrijskoj uporabi koja se obavlja u odobrenim objektima za utilizaciju. Neškodljivo je uklanjanje propisani postupak neškodljivog uklanjanja lešina, konfiskata (određeni nejestivi nusproizvod klanja i valionički otpad), određenih nejestivih nusproizvoda klanja, rasijecanja, obrade i prerade ribe, mesa, divljači, mlijeka, jaja, meda i životinjskih proizvoda namijenjenih hranidbi životinja ili industrijskoj uporabi kada iz veterinarskih razloga i zaštite zdravlja ljudi, ne smiju ili se ne mogu iskoristiti daljom preradom, a koja se obavljala u odobrenim objektima za neškodljivo uklanjanje, zakapanjem u stočnim grobljima, jamama grobnicama ili spaljivanjem.
Lešine, konfiskati i životinjski proizvodi namijenjeni utilizaciji moraju se učiniti neškodljivim u objektima za utilizaciju. Lešine i životinjski proizvodi podrijetlom od životinja oboljelih od zaraznih bolesti i valionički otpaci, moraju se učiniti neškodljivim u objektima za utilizaciju.
Objekti za utilizaciju su objekti za preradu lešina, konfiskata, nejestivih nusproizvoda klanja i zdravstveno neispravnih životinjskih proizvoda u životinjske proizvode namijenjene hranidbi životinja ili industrijskoj uporabi. O udovoljavanju uvjeta za obavljanje gore navedenih poslova ravnatelj je na temelju mišljenja povjerenstva kojega je osnovao, donio rješenje u udovoljavanju veterinarsko-zdravstvenim uvjetima. Za obavljeno sakupljanje, utilizaciju plaćala se naknada. Farme kopitara i papkara veće od 20 uvjetnih grla te klaonice morale su osigurati sabirališta te pravnim i fizičkim osobama koje obavljaju djelatnost utilizacije i neškodljivo uklanjanje prijaviti i predati lešine, konfiskate te životinjske proizvode namijenjene utilizaciji. Pravne osobe koje su obavljale poslove utilizacije morale su osigurati redovito preuzimanje i prijevoz lešina, konfiskata i dr. Jedinice lokalne samouprave bile su dužne osigurati higijeničarsku službu te snositi troškove za uklanjanje lešina, konfiskata, životinjskih proizvoda namijenjenih utilizaciji i neškodljivom uklanjanju, osim s gore navedenih farmi. Poslovi utilizacije i neškodljivog uklanjanja iz navedenih farmi obavljali su se na temelju stečene koncesije koju je mogla dobiti domaća pravna ili fizička osoba. Odluku za raspisivanje javnog natječaja donosila je Vlada na prijedlog ministarstva, a postupak natječaja provodilo je povjerenstvo od tri člana. Odluku o koncesiji donosila je Vlada, a Ugovor o sklapanju koncesije sklapao je ministar poljoprivrede na 10 godina. Pravilnik o načinu postupanja sa životinjskim lešinama i otpadom životinjskog podrijetla te o njihovom uništavanju (Anonymus, 2003.) propisuje način postupanja sa životinjskim lešinama i otpadom životinjskog podrijetla; veterinarsko-sanitarne uvjete kojima su morale udovoljavati prostorije i oprema za prihvat, sabirališta za privremeno odlaganje, objekte za toplinsku preradu životinjskih lešina i otpada životinjskog podrijetla i objekte za spaljivanje životinjskih proteina i životinjske masti; veterinarsko-sanitarne uvjete kojima moraju udovoljavati prijevozna sredstva za skupljanje i prijevoz životinjskih lešina i otpada životinjskog podrijetla. Pravilnik je definirao nekoliko pojmova: lešine su uginule, mrtvorođene ili pobačene životinje i životinje ubijene u postupku sprječavanja, suzbijanja i iskorjenjivanja bolesti na određenom području ili u nekoj populaciji; a otpad životinjskog podrijetla se dijelio na konfiskat (organi i dijelovi trupla zaklanih životinja ocijenjeni higijenski neispravnim na osnovi rezultata veterinarsko-sanitarnih pregleda); sporedne nejestive nusproizvode klanja, rasijecanja i obrade – organi i tkiva zaklanih životinja koje se ne ubrajaju u meso u širem smislu riječi; tkiva visokog rizika goveda, ovaca i koza; krv zaklanih životinja koja se nisu upotrebljavala za ljudsku prehranu ni za preradu u kemijskoj, farmaceutskoj i drugoj industriji; životinjski proizvodi koji nisu valjani za ljudsku prehranu; otpatci iz valionica, ostali otpad životinjskog podrijetla. Postupanje sa životinjskim otpadom smatrano je profilaktičkom mjerom koja je usmjerena na otkrivanje, sprječavanje pojave, suzbijanje i iskorjenjivanje zaraznih i nametničkih bolesti ljudi i životinja i mjera veterinarske zaštite okoliša. Sa životinjskim se otpadom moralo postupati na način, da se: zaštiti zdravlje ljudi i zdravlje životinja, da se osiguraju uvjeti za proizvodnju higijenski valjanih životinjskih proizvoda za ljudsku prehranu, da se izbjegne onečišćavanje okoliša (vode, mora, tla, zraka, namirnica i krme), da se spriječi nekontrolirano odlaganje i razmnožavanje štetnih životinja i patogenih mikroorganizama, da se onemogući stvaranje neugodnih mirisa i narušavanje javnog reda i mira, da se podvrgne toplinskoj preradi i iskoriste vrijedna svojstva te da se vodi propisana evidencija i dostavljaju izvješća nadležnim upravnim tijelima. Držatelj papkara i kopitara prijavljivao je uginuće životinje nadležnom veterinarskom uredu radi njihova uklanjanja, a držatelj drugih vrsta životinja i druge osobe, trebali su prijaviti uginuće životinje nadležnom veterinarskom uredu, kada su na osnovu znakova posumnjali da je životinja bolovala i uginula od zarazne bolesti. Za uginulu se životinju prije otpreme na toplinsku preradu morao utvrditi uzrok uginuća. Uklanjanje životinjskog otpada nepoznatog proizvođača bila je obveza skupljača na čijem se području nalazio životinjski otpad. Osoba koja bi našla životinjske lešine i životinjski otpad nepoznatog proizvođača, bila je dužna to odmah prijaviti nadležnom veterinarskom uredu. Držatelji i uzgojitelji životinja, odnosno podnositelj prijave nisu smjeli oderati kožu, otvoriti ili rasjeći životinjski leš. Nakon otpreme lešine obvezno je trebalo očistiti, oprati i dezinficirati mjesto na kojemu se lešina nalazila. U klaonici papkara prostorija za prihvat morala je imati odgovarajući broj spremnika obilježenih prstenom crvene boje za prihvat konfiskata i nejestivih nusproizvoda klanja. Prsten je morao biti širok 10 cm i opasivati sve strane spremnika, obilježenih tekstom crvene boje: “TKIVO VISOKOG RIZIKA”, za prihvat tkiva visokog rizika, preostalog otpada goveda, ovaca i koza, lešina i zaraznog materijala životinjskog podrijetla. Visina slova je morala biti 15 cm. Životinjski otpad podvrgavao se toplinskoj preradi u kafileriji (objektu za utilizaciju).
Toplinska je prerada podrazumijevala tlačnu sterilizaciju usitnjenog otpada na temperaturi od najmanje 133 °C kroz najmanje 20 minuta i tlaku vodene pare od 3 i više bara te veličinu dobivene čestice životinjskog proteina do 5 mm.
Dobivene poluprerađevine nakon toplinske prerade jesu: životinjski proteini (koštano, mesno i mesno-koštano brašno, krvno brašno, brašno od perja i tkiva peradi, riblje brašno, sve ostale poluprerađevine koje sadrže životinjske proteine) i životinjska mast.
Spaljivanje dijagnostičkog materijala obavlja se u odobrenim spalionicama opasnog otpada na temperaturi od najmanje 850 °C.
Spaljivanje životinjskih proteina i životinjske masti obavljalo se u prilagođenim pećima industrijskih objekata, u kojima su se pri temperaturi 1200–1400 °C potpuno uništavale životinjske poluprerađevine i deaktivirao mogući uzročnik GSE-a. Jama – grobnica se iznimno koristila za ubacivanje životinjskog otpada i morala je biti izgrađena izvan naseljenog mjesta, na području koje urbanističkim planom nije predviđeno za izgradnju stambenih objekata, industrijskih objekata i objekata za proizvodnju, držanje i promet životinja, na zemljištu koje nije vodoplavno ni podvodno, udaljeno od vodotokova i izvora, morala je biti ograđena tako da se onemogući prilaz životinjama i morala je imati prilazni put.
Jama – grobnica morala je biti duboka najmanje pet metara, a dno je moralo biti najmanje jedan metar iznad najviše razine podzemnih voda. Bočne stjenke jame – grobnice morale su biti zidane, tako da propuštaju tekućinu. Prostor oko jame – grobnice, u širini od najmanje 50 cm, morao je biti od krutog materijala, s padom prema okolnom terenu. Jama – grobnica morala je imati gornju ploču s poklopcem. Ploča je morala biti uzdignuta od okolnog tla, a poklopac je bio tako konstruiran da je onemogućavao izlaženje neprijatnih mirisa te se trebao zaključavati. Stočno groblje se iznimno koristilo za zakopavanje životinjskog otpada i moralo je biti izvan naseljenog mjesta i na području koje urbanističkim planom nije predviđeno za izgradnju stambenih objekata, industrijskih objekata i objekata za uzgoj, držanje i promet životinja, na zemljištu koje nije vodoplavno, podvodno, pokraj vodotokova i izvora, moralo je biti ograđeno tako da se onemogući ulazak životinja i imati prilazni put. Pravilnik o načinu postupanja s nusproizvodima životinjskog podrijetla koji nisu za prehranu ljudi (Anonymus, 2006.) propisivao je način postupanja s nusproizvodima životinjskog podrijetla koji nisu za prehranu ljudi te veterinarsko-zdravstvene uvjete za: skupljanje, prijevoz, uskladištenje, postupanje, preradu i uporabu ili uništavanje nusproizvoda životinjskog podrijetla, da bi se spriječilo da ti proizvodi postanu opasni za zdravlje ljudi i životinja te okoliš; puštanje u promet, uvoz, izvoz i provoz nusproizvoda životinjskog podrijetla i njihovih prerađevina. Ovaj se Pravilnik nije odnosio na: sirovu hranu za kućne ljubimce koja dolazi iz maloprodaje ili objekata za uskladištenje; tekuće mlijeko i kolostrum koji se uništavaju ili koriste na gospodarstvu na kojem su proizvedeni; cijele trupove ili dijelove trupova divljih životinja za koje se ne sumnja da su zaražene bolestima koje se mogu prenijeti na ljude ili životinje, osim riba ulovljenih u trgovinske svrhe te trupova ili dijelove trupova divljih životinja koji se koriste za izradu lovačkih trofeja; sirovu hranu za kućne ljubimce dobivenu od životinja zaklanih na poljoprivrednom gospodarstvu isključivo radi prehrane uzgajivača i njegove obitelji, u skladu s posebnim propisima; ugostiteljski otpad osim, ako dolazi iz prijevoznih sredstava iz međunarodnog prometa; ako je namijenjen hranidbi životinja; ako je namijenjen za proizvodnju bioplina ili komposta; jajašca, zametke i sjeme za potrebe uzgoja; i prekomorski ili zračni provoz.
Nusproizvodi životinjskog podrijetla i od njih dobiveni proizvodi morali su se skupljati, prevoziti, privremeno uskladištiti, toplinski prerađivati, uništavati, stavljati u promet, uvoziti, izvoziti, provoziti i koristiti u skladu s ovim Pravilnikom. Postupanje s nusproizvodima životinjskog podrijetla bila je profilaktička mjera usmjerena na otkrivanje, sprječavanje pojave, suzbijanje i iskorjenjivanje zaraznih i nametničkih bolesti ljudi i životinja i mjera veterinarske zaštite okoliša. S nusproizvodima životinjskog podrijetla se moralo postupati na način, da se: zaštiti zdravlje ljudi i zdravlje životinja, osiguraju uvjeti za proizvodnju higijenski ispravnih proizvoda životinjskog podrijetla za prehranu ljudi, izbjegne onečišćavanje okoliša (vode, mora, tla, zraka, namirnica i krme), spriječi nekontrolirano odlaganje i razmnožavanje štetnih životinja i patogenih mikroorganizama, onemogući stvaranje neugodnih mirisa i narušavanje javnog reda i mira, podvrgne preradi i iskoriste vrijedna svojstva, vodi propisana evidencija i dostavljaju izvješća nadležnim upravnim tijelima. Morale su se poduzeti sve potrebne mjere kako bi se osiguralo da su: materijali Kategorije 1, 2 i 3 tijekom skupljanja i prijevoza propisno označeni te da se u objektima čuvaju i privremeno uskladište odvojeno; i da su prerađevine nusproizvoda životinjskog podrijetla propisno označene, da se čuvaju i uskladišćuju odvojeno u propisanim uvjetima. Za vrijeme prijevoza na etiketi-oznaci koja je istaknuta na vozilu, spremniku, kartonu ili drugom ambalažnom materijalu moralo je jasno biti navedeno sljedeće: kategorija kojoj pripadaju nusproizvodi životinjskog podrijetla ili, ako se radi o prerađevinama, kategorija nusproizvoda od koje su dobivene prerađevine; i ako se radilo o materijalu Kategorije 3, natpis je bio plave boje: „Nije za prehranu ljudi“, ako se radilo o materijalu Kategorije 2 (osim stajskog gnoja i sadržaja probavnog trakta) i o njegovim prerađevinama, natpis je bio žute boje: “Nije za prehranu ljudi”, ili ako se radilo o materijalu Kategorije 1. i o njegovim prerađevinama, natpis je bio crvene boje: „Samo za uništavanje“. Zabranjeni su sljedeći načini uporabe nusproizvoda životinjskog podrijetla i prerađenih nusproizvoda: hranjenje životinjske vrste prerađenim životinjskim bjelančevinama dobivenim preradom nusproizvoda od iste životinjske vrste; hranjenje uzgajanih životinja, osim krznaša, ugostiteljskim otpadom, hranom za životinje koja sadrži ugostiteljski otpad ili hranom koja je proizvedena od ugostiteljskog otpada; i rasipanje po pašnjacima bilo kakvih organskih gnojiva i poboljšivača tla, osim stajskog gnoja. Odstupanja od navedenih odredbi moglo je odobriti nadležno tijelo u slučaju potreba hranidbe riba i krznaša. Zakon o veterinarstvu (Anonymus, 2007.) navodi da je prerada nusproizvoda životinjskog podrijetla – dopušteni postupak neškodljivog iskorištenja nusproizvoda životinjskog podrijetla preradom u proizvode namijenjene hranidbi životinja ili industrijskoj uporabi, koja se obavlja u odobrenim objektima za preradu nusproizvoda. Životinjske lešine i nusproizvodi životinjskog podrijetla koji nisu za prehranu ljudi morali su se uništiti na propisani način, kako se ne bi ugrozilo zdravlje ljudi i životinja te okoliš. Za obavljeno sakupljanje i uništavanje plaćala se naknada koju propisuje ministar. Korisnici objekata farmi, klaonica, rasjekaonica i dr., kao i tržnice i druga mjesta na kojima nastaju nusproizvodi životinjskog podrijetla koji nisu za prehranu ljudi moraju osigurati njihovo privremeno čuvanje u propisanim uvjetima i otpremu na toplinsku preradu na način koji propisuje ministar. Pravne i fizičke osobe koje obavljaju poslove sakupljanja i prijevoza moraju osigurati redovito i cjelovito preuzimanje i prijevoz životinjskih lešina i nusproizvoda životinjskog podrijetla koji nisu za prehranu ljudi iz sabirališta i gore navedenih objekata. Jedinice lokalne samouprave i Grad Zagreb moraju osigurati higijeničarsku službu za sakupljanje s javnih površina životinjskih lešina radi njihovog uništavanja, osim iz gore navedenih objekata. Jedinice lokalne samouprave koje nisu osigurale higijeničarsku službu na njihovom području snose troškove za prijevoz i uništavanje životinjskih lešina i nusproizvoda životinjskog podrijetla koji nisu za prehranu ljudi, osim: iz gore navedenih objekata /farme više od 20 uvjetnih grla, klaonice i sl. te u slučajevima kada se troškovi prijevoza i toplinske prerade lešina goveda, kopitara, svinja, koza i ovaca podmiruju iz državnog proračuna, osim pravnim osobama koje se bave organiziranom stočarskom proizvodnjom, centrima za reprodukciju i umjetno osjemenjivanje, za uvezene životinje u karanteni, pravnim i fizičkim osobama koje se bave trgovinom životinja, a nemaju vlastitu proizvodnju te vlasnicima životinja koji nisu u propisanim rokovima obavili naređene mjere. Jedinice lokalne samouprave i Grad Zagreb, utvrđuju visinu naknade za sakupljanje i odvoz lešina i nusproizvoda životinjskog podrijetla koji nisu za prehranu ljudi na uništavanje toplinskom preradom, osim iz navedenih objekata.
Sredstva ostvarena od ovih naknada prihod su higijeničarskih službi, odnosno pravnih i fizičkih osoba koje obavljaju navedene poslove.
Pravilnik o nusproizvodima životinjskog podrijetla koji nisu za prehranu ljudi (Anonymus, 2009.) propisuje veterinarsko-zdravstvene uvjete za: skupljanje, prijevoz, skladištenje, postupanje, preradu i uporabu ili uklanjanje nusproizvoda životinjskog podrijetla, radi sprječavanja da navedeni proizvodi dovedu u opasnost zdravlje životinja ili ljudi; stavljanje na tržište i, u određenim posebnim slučajevima, izvoz i provoz nusproizvoda životinjskog podrijetla i od njih dobivenih proizvoda. Ovaj Pravilnik ne dovodi u pitanje odredbe propisa iz područja veterinarstva koji se odnose na iskorjenjivanje i kontrolu određenih bolesti.
Nusproizvodi životinjskog podrijetla su cijeli trupovi i lešine životinja ili dijelovi životinja, ili proizvodi životinjskog podrijetla, koji nisu namijenjeni prehrani ljudi, uključujući jajne stanice, zametke i sjeme.
Nusproizvode se životinjskog podrijetla i od njih dobivene proizvode mora skupljati, prevoziti, skladištiti, s njima postupati, prerađivati, uklanjati, stavljati na tržište, izvoziti, provoziti i koristiti u skladu s odredbama ovoga Pravilnika.
Nadležno tijelo može odobriti uvoz i stavljanje na tržište proizvoda koji nisu navedeni u Dodatcima ovoga Pravilnika u skladu s nacionalnim propisima: osim ukoliko drugačije ne odredi Europska komisija, i nadležno tijelo o odobravanju navedenog uvoza obavještava Europsku komisiju. Materijal Kategorije 1 označava se crnom bojom, materijal Kategorije 2 (isključujući stajski gnoj i sadržaj probavnog trakta) žutom bojom, a materijal Kategorije 3 zelenom bojom s visokim sadržajem plave boje kako bi se osiguralo da se jasno razlikuje od drugih boja. Za vrijeme prijevoza oznaka na pakiranju, spremniku ili vozilu mora jasno isticati kategoriju nusproizvoda životinjskog podrijetla ili u slučaju prerađenih proizvoda, kategoriju nusproizvoda životinjskog podrijetla od koje su ti proizvodi dobiveni i sadržavati sljedeći tekst: za materijal Kategorije 3 – „Nije za prehranu ljudi“, za materijal Kategorije 2 (isključujući stajski gnoj i sadržaj probavnog trakta) i prerađene proizvode dobivene od njih „Nije za hranidbu životinja“; ukoliko je materijal Kategorije 2 namijenjen hranidbi životinja (prema Pravilniku), oznaka mora sadržavati sljedeći tekst „Za hranidbu…“ navodeći određenu vrstu životinja za hranidbu, za koje je taj materijal namijenjen, za materijal Kategorije 1 i prerađene proizvode dobivene od njih – Samo za uklanjanje”, za stajski gnoj i “ sadržaj probavnog trakta – stajski gnoj.
Nadležno tijelo može, ukoliko je potrebno, odobriti: da se lešine kućnih ljubimaca mogu izravno ukloniti zakapanjem; da se sljedeći nusproizvodi životinjskog podrijetla, nastali na teže dostupnim područjima mogu uklanjati spaljivanjem ili zakapanjem na mjestu nastanka: materijal Kategorije 1, materijal Kategorije 2; materijal Kategorije 3.
Nusproizvodi se životinjskog podrijetla mogu uklanjati spaljivanjem ili zakapanjem na mjestu nastanka u slučaju izbijanja bolesti s bivše liste A Svjetske organizacije za zdravlje životinja (OIE), ako nadležni veterinarski inspektor ne dopusti prijevoz do najbližeg objekta za spaljivanje ili preradu zbog opasnosti širenja rizika za zdravlje, ili zbog toga što je pojava epizootije poprimila takve razmjere da nema slobodnih kapaciteta u objektima za spaljivanje ili preradu.
Sažetak
Od davnina lešine životinja, nusproizvodi klanja koji su veterinarskim pregledom proglašeni neuporabivim za prehranu ljudi i dr. predstavljali su problem ljudima, i društvu zbog čega su se donosili mnogi zakonski i podzakonski akti koji su regulirali način zbrinjavanja i neškodljivog uklanjanja. Kasnije će zbrinjavanje i neškodljivo uklanjanje dobiti više na važnosti bilo da će se spominjati kao jedna od naređenih mjera suzbijanja pojave, odnosno sprječavanja širenja zaraznih bolesti ili zbog zaštite okoliša, zbog čega će propusti u zbrinjavanju i neškodljivom uklanjanju lešina i drugog životinjskog otpada biti sankcionirani, osim sankcijama Prekršajnog i sankcijama Kaznenog zakona. Iz gore navedenoga proizlazi da se lešine i drugi životinjski otpad moraju pravilno u sabirnim mjestima čuvati i transportirati do utilizacijskog objekta. Isto tako, ovisno tko taj životinjski otpad proizvodi, plaća njegov proizvođač, odnosno u nekim slučajevima plaća se zbrinjavanje i neškodljivo uklanjanje iz državnog proračuna. Naš jedini utilizacijski objekt Agroproteinka koji se nalazi u Sesvetskom Kraljevcu može godišnje preraditi 130.000 tona, a sada trenutno prerađuje oko 90.000 t što otvara mogućnost uvoza iz drugih država koje ovaj problem nemaju riješen.
Nadležno tijelo može, ukoliko je potrebno, odobriti: da se lešine kućnih ljubimaca mogu izravno zakapanjem ukloniti; da se sljedeći nusproizvodi životinjskog podrijetla, nastali na teže dostupnim područjima, mogu uklanjati spaljivanjem ili zakapanjem na mjestu nastanka: materijal Kategorije 1, materijal Kategorije 2, materijal Kategorije 3. Nusproizvodi se životinjskog podrijetla mogu uklanjati spaljivanjem ili zakapanjem na mjestu nastanka u slučaju izbijanja bolesti s bivše liste A Svjetske organizacije za zdravlje životinja (OIE), ako nadležni veterinarski inspektor ne dopusti
prijevoz do najbližeg objekta za spaljivanje ili preradu, zbog opasnosti širenja rizika za zdravlje ili zbog toga što je pojava epizootije poprimila takve razmjere da nema slobodnih kapaciteta u objektima za spaljivanje ili preradu.
Literatura [… prikaži]
Disposal and harmless destruction of animal carcasses and animal by-products not intended for human and animal consumption in legislation through history
Petar DŽAJA, PhD, DVM, Full Professor, Krešimir SEVERIN, PhD, DVM, Assistant Professor, Željko GRABAREVIĆ, PhD, DVM, Full Professor; Faculty of Veterinary Medicine, Zagreb; Ana DŽAJA, Master of Engineering Ecoengineering, M SAN Eko; Damir AGIČIĆ, DVM, Veterinary Office Slavonski Brod; Ivo VRANJEŠ, Master, DVM, Veterinary Station Križevci
Animal carcasses and animal by-products which have been declared unfit for human consumption after veterinary examination have long presented problems for humans and society and many laws and by-laws have been passed to regulate the procedures of harmless disposal of animal carcasses and animal by-products. Later, more importance would be given to disposal and harmless destruction as one of the imposed measures for eradication or prevention of the occurrence of animal diseases, or for the purposes of environmental protection. Failure to do so is sanctioned both pursuant to the Misdemeanour Act and the Criminal Code. It follows that carcasses and other animal waste must be properly stored at the collection points and transported to establishments for their disposal. The
producer of the animal waste pays for the disposal and harmless destruction, though in some cases this is financed with funds from the state budget. Croatia’s only rendering plant is Agroproteinka located in Sesvetski Kraljevec which can render an annual total of 130.000 tons, though the currently capacity is about 90.000 tons per year, which opens the possibility of imports from other countries experiencing problems with carcasses and other animal waste disposal. The competent authority may, where necessary, decide that: dead pet animals may be directly disposed of as waste by burial; the following animal by-products originating in remote areas may be disposed of as waste by burning or burial on site: Category 1 material, Category 2 material, and Category 3 material. Animal by-products may be disposed of as waste by burning or burial on site in the event of an outbreak of a disease listed on List A of the World Organisation for Animal Health (International Office of Epizootic Diseases – OIE), if the competent veterinary inspector rejects transport to the nearest incineration or rendering plant because of the danger of propagation of health risks, or when the capacity at such plants is exceeded due to a widespread outbreak of an epizootic disease.