Ždrijebe – njega i postupci u prvim danima života

Prof. dr. sc. Nikica Prvanović Babić, dr. med. vet.

---

Klinika za porodništvo i reprodukciju, Sveučilišna veterinarska bolnica, Sveučilište u Zagrebu, Veterinarski fakultet, Heinzelova 55, 10000 Zagreb

▲

Sažetak

---

Prvi dani života ždrebeta nakon poroda ključno su razdoblje koje određuje kompletnu kasniju vrijednost, sudbinu i upotrebnu vrijednost konja. Iako je za preživljavanje ždrebeta i uspostavljanje normalne homeostaze ključna majka, vrlo je bitno i da uzgajivači odnosno vlasnici kobile i ždrebeta osiguraju odgovarajuće uvjete za prilagodbu na vanjski svijet, uspostavu svih životnih funkcija i uspostavljanje normalne emotivne i fizičke veze s majkom.
U ovom tekstu biti će dan prikaz normalnog tijeka prilagodbe ždrebeta iz intrauterinog (pasivnog) na ekstrauterini (aktivni) život uz detaljan opis preduvjeta koje uzgajivači moraju osigurati, kao i znakova bolesti koje uzgajivači moraju znati prepoznati kako bi mogli na vrijeme odreagirati i po potrebi intervenirati, pozvati veterinara i slično. Također će biti opisane najčešče bolesti koje se javljaju u tom razdoblju, uz prikaz njihovih simpotoma, dijagnostike, liječenja i prognoze.

▲

Uvod

---

Preživljavanje ždrebeta nakon poroda izravno je vezano uz kobilu. Jednako kao što se embrionalni i fetalni razvoj odvijaju u organizmu majke kobile, jednako je tako za preživljavanje ždrebeta nakon poroda bitna prisutnost majke koja je izvor hrane, zaštite i podrške. Ždrijebe je ovisno o majci sve do odbića koje se najranije može sprovesti sa 4,5 mjeseci a najčešće se sprovodi sa 6 mjeseci kada se ždrebad grupira u vršnjačka krda po spolu. Tijekom prvih 6 mjeseci života, uz to što se prehrana ždrebeta oslanja na sisanje majke, ždrijebe također štiti pasivni imunitet, odnosno protutijela koje ždrijebe također dobiva sisanjem. Najosjetljiviji period za preživljavanje ždrebeta je prvi tjedan nakon poroda kojeg nazivamo i neonatalni period. U ovom će tekstu biti detaljno prikazan normalan tijek neonatalnog perioda kao i bolesti koje su uvijek hitne i potencijalno smrtonosne, a javljaju se kod ždrebadi u prvom tjednu nakon poroda.

▲

Prilagodba ždrebeta na samostalan život nakon poroda

---

Veterinarska neonatologija je dio veterinarske medicine koji obuhvaća bolesti novorođenih životinja od rođenja do uspostavljanja potpune homeostaze novorođenog organizma.
Iako različitim vitalnim životnim sustavima treba različito vrijeme da sa pasivnog (intrautero) pređu na aktivni način funkcioniranja (u vanjskom okolišu) općenito se smatra da je zdravo novorođenče sposobno za samostalan život tjedan dana nakon rođenja.
Najbrže se uspostavlja disanje i krvotok (već za vrijeme samog poroda) dok se probavni sustav, održavanje tjelesne temperature i imunosni sustav uspostavljaju postepeno tijekom prvih nekoliko dana života, ovisno o životinjskoj vrsti.

Kako su sve bolesti novorođenih životinja potencijalno fatalna i po život novorođenčeta opasna stanja, od vitalne je važnosti pravovremeno uočiti simptome koji upućuju na razvoj bolesti te pravovremeno otpočeti s odgovarajućom terapijom. Novorođenčad svih domaćih životinja rađa se bez imuniteta i njihovo preživljavanje u vanjskoj sredini direktno ovisi o pravovremenom unosu pasivne imunosti putem kolostruma. Stoga je ključno pravovremeno pripremiti majku (režim hranjenja i cijepljenja) kako bismo indirektno zaštitili novorođenče. Novorođenčad svih domaćih životinja u prvim danima života je najosjetljivija na hipoglikemiju, hipotermiju, peripartalnu asfiksiju, septikemiju i odbacivanje od strane majke. U svim navedenim slučajevima bolesno novorođenče iziskuje intenzivnu skrb i veliku količinu brige i truda što može biti limitirajući faktor ukoliko vlasnik novorođenčetu pristupa ekonomski te nije spreman ulagati veće količine novca i truda kako bi ga spasio.

▲

Pristup zdravom novorođenčetu i praćenje fiziološke homeostaze

---

Pristup novorođenčetu ovisi o nizu čimbenika vezanih na majku, tijek gravidnosti i sam tijek poroda. Sasvim sigurno da potomci iskusnije, starije plotkinje koja je adekvatno hranjena kroz gravidnost, redovito cijepljena i očišćena od parazita te se lagano porodila iziskuju drukčiji pristup od onih čija je majka prvorotkinja, bolovala je tijekom gravidnosti ili je imala težak porod. Također postoje i značajne razlike između novorođenčadi pojedinih vrsta domaćih životinja ovisno o tome da li je riječ o multiparnoj ili uniparnoj vrsti, potom o tipu placente te najviše o inicijalnoj otpornosti novorođenčeta na stres izazvan porodom. Normalno razvijena novorođenčad može uginuti tijekom poroda gotovo isključivo zbog gušenja. Zdravo i vitalno novorođenče sposobno je i mora samostalno prodisati neposredno po rođenju. Naime, već prolaskom kroz porođajni kanal dolazi do istiskivanja vode iz pluća, a unutrašnji (pad koncentracije kisika i porast koncentracije CO₂ u krvi) i vanjski podražaji (hladnoća, lizanje novorođenčeta od strane majke) djeluju kao podražaji na centar za disanje te se paralelno s odvajanjem placente odvija i inicijalni udisaj (koji je 2-3 puta dublji i jači od normalnih) nakon čega novorođenče počinje samostalno disati. Novorođenče vrlo često u pokušajima udisaja u porođajnom kanalu udahne plodne vode i komade mekonija koji fizički blokiraju gornje dišne prohode i sprečavaju disanje. Često je neposredno po porodu potrebno podignuti novorođenče za stražnje noge i malo ga potresti kako bi se iz gornjih dišnih prohoda iscijedila suvišna tekućina. Jednako tako se može nježnim potlakom lagano izvući tekućinu i tako pomoći novorođenčetu da prodiše. To možemo izvesti pomoću pumpica za potlak ili ukoliko ih nemamo, tako da na nosnice novorođenčeta postavimo sterilnu ili bar čistu gazu ili maramicu i lagano ustima uvučemo zrak prema sebi. Potom naizmjence upuhujemo zrak i masažom toraksa imitiramo dišne pokrete odnosno kostalno disanje. Ukoliko to ne da željeni rezultat tada je potrebno odmah početi davati kisik u dozi od 3–7 l/minuti. Ovisno o tome što imamo na raspolaganju, novorođenče možemo opskrbljivati kisikom koristeći masku koju smo mu stavili na nosnice, potom kanilom koja mora biti u nosnicama neposredno ispod medianog očnog kuta ili pak pravim endotrahealnim tubusom za novorođenčad pojedinih vrsta, što je najbolja, ali ujedno i najskuplja opcija. U pravilu, ždrebad intubiramo kroz nos primjenom posebnog katetera za novorođenu ždrijebad. U svakom slučaju važno je da novorođeno ždrijebe održimo u sternalnom položaju kako bismo omogućili disanje s oba plućna krila i spriječili atelektazu pojedinih dijelova pluća. U specijaliziranim klinikama za konje, uobičajena je praksa da se ždrijebe intubira već u porođajnom kanalu i tek kada se uspostavi protok kisika u ždrijebe, počinje se sa pomaganjem pri porodu.

Ukoliko je uz respiratorni, prisutan i srčani arest, treba što prije otpočeti i sa masažom srca. Novorođenče položimo na desnu stranu i pritiskom na sternum potičemo rad srca. Ukoliko odmah nema vidljivog poboljšanja, potrebno je aplicirati epinefrin (adrenalin) u dozi od 0,01-0,02 mg/kg IV. Ukoliko to ne pomogne u roku od 3 minute tada ponavljamo aplikaciju, ali sada u dozi 0,1 mg/kg IV ili endotrahealno svakih 3-5 minuta.

Smatra se da novorođeno ždrijebe koje nije udahnulo 30 sekundi po izlasku iz porođajnog kanala, nema šanse preživjeti čak ni ako je prisutan normalan ili pojačan srčani ritam (puls). Puls je u trenutku rođenja pojačan i kod ždrebadi iznosi 60-80 otkucaja u minuti, potom se kroz 15 minuta podiže na 120-160 otkucaja jer u tom vremenu vitalno ždrijebe pokušava ustati, potom kroz idućih 12 h pada na 80-120 otkucaja, a nakon 24 h na 80-100 otkucaja što varira o aktivnostima novorođenog ždrebeta (sisanje, kretanje, spavanje). Vrlo brzo po rođenju, vitalno je ždrijebe sposobno održati se u sternalnom položaju, a refleks sisanja prisutan je 10-15 minuta po rođenju. Iako ždrijebe odmah po rođenju pokušava ustati, ono u tome uglavnom uspjeva 45-120 minuta nakon poroda. Važno je da se što prije samostalno uspravi i počne sisati. Bilo bi poželjno da to bude 30-90 minuta od poroda, a najkasnije nakon 3 sata od poroda, kako bi uspio uzeti i iskoristiti što veću količinu kolostruma. Novorođeno ždrijebe u prvim danima života sisa 5-7 puta u satu pri čemu u prosjeku popije po 3 dl mlijeka. Kako kobila proizvede 1-2 l kolostruma važno je da ždrijebe što prije otpočne sisati jer se sposobnost apsorpcije imunoglobulina iz kolostruma smanjuje sa svakim satom života. Ukoliko ždrijebe nije sposobno samostalno sisati odnosno stajati tada se kolostrum može davati ili pomoću boćice i dudice (ukoliko je prisutan refleks sisanja i ždrijebe je sposobno biti u sternalnom položaju) ili pak pomoću nosne sonde, ravno u želudac. U oba slučaja odjednom smijemo dati najviše 330 ml, a postupak ponavljamo svakih 20-tak minuta. Ukoliko kobila nema kolostruma, bilo da je uginula tijekom poroda ili se kolostrum iscijedio tijekom teškog poroda i slično, tada je moguće ždrebetu dati komercijalne preparate kobiljeg kolostruma dostupne na tržištu. Ukoliko ih nemamo pri ruci, ždrebetu se može dati i kravlji kolostrum, ali treba imati na umu da u tom slučaju zbog vrsno specifičnih razlika, takav pasivni imunitet traje svega 10-tak dana i nakon toga je ždrebetu potrebno davati preparate za jačanje imunosti i/ili autohemoterapiju.

Ukoliko ždrijebe ne posiše kolostrum tijekom prvih 24 h života, gubi se sposobnost apsorpcije imunoglobulina putem probavnog trakta. Stoga mu je potrebno parenteralno aplicirati antitijela jer u protivnom neće preživjeti. Istovremeno sa sisanjem počinje se uspostavljati i probava. Ždrijebe se rađa sa određenom količinom fetalnog fecesa (mekonija) koji nastaje od probavljene amnionske tekućine i sekreta žlijezda u probavnom traktu i uvijek je tamnije obojen, tamno smeđe ili čak zelenkasto. Za razliku od mekonija, feces novorođenčeta sastoji se od probavljenog kolostruma i mlijeka i svijetložućkaste je boje. Zdravo ždrijebe moralo bi izbaciti mekonij tijekom prvih 24h života pri čemu mu pomažu laksansi koji se prirodno nalaze u kolostrumu. Probavni sustav intenzivno se razvija u prvim satima i danima nakon rođenja pri čemu ključnu ulogu igraju faktori rasta i enzimi prisutni u kolostrumu i mlijeku kobile. Smatra se da ukoliko novorođeno ždrijebe ne uspostavi probavu tijekom prvih 48 h života, tada nema nikakve šanse preživjeti čak i ako ga parenteralno hranimo odabranim i ciljanim preparatima za održavanje njegovih ostalih vitalnih funkcija. Novorođenčad izrazito lako pada u hipoglikemiju pa je potrebno kontrolirati da li novorođenče redovito sisa.

Novorođeno ždrijebe dnevno popije 12-15 l mlijeka pri čemu dobija 1,5 kg prirasta dnevno. Intenzitet sisanja postupno raste tijekom prvih 6-8 tjedana života ždrebeta pri čemu ždrijebe siše od 7 pa do 27 puta u satu i dnevno popije 12 do 40 litara mlijeka. Ukoliko novorođeno ždrijebe popije manje od 5,5 l mlijeka kroz 24 h, tada vrlo brzo pada u hipoglikemiju i ugiba ukoliko mu se ne pruži brza i ciljana stručna pomoć. Vitalno ždrijebe počinje proizvoditi i izmokravati razrijeđeni urin u roku prvih 12 h života. Rektalna temperatura novorođenog ždrijebeta iznosi 37-39°C i kod zdravog novorođenčeta ostaje konstantna tijekom čitavog perioda neonatalnog života. To je zapravo i logično jer se radi o životinjama čija masa iznosi oko 50 kg pa im je omjer površine tijela i mase izrazito povoljan. No, unatoč tome, neophodno je novorođenu ždrijebad osušiti neposredno po rođenju kako ne bi došlo do neželjenog hlađenja zahvaljujući evaporaciji tekućine sa površine kože te im osigurati topao i nadasve ČIST, mekan okoliš (puno čistog sijena).

Ukoliko novorođenče djeluje vitalno, tada ga je bolje ostaviti na miru kako bi se uspostavio normalan odnos s majkom. Ipak, dobro je nadzirati navorođenče tijekom prvih nekoliko sati života kako bismo se uvjerili da ga je majka prihvatila. Kobile, osobito prvorotke temperamentnih orijentalnih pasmina su vrlo često nervozne, škakljive i ne dozvoljavaju sisanje. Takvim kobilama je dobro aplicirati acepromazin u minimalnoj djelatnoj dozi i nadzirati sisanje, barem kroz prvih nekoliko dana. Sisanjem ždrebeta otpušta se oksitocin koji izaziva jačanje majčinskog instinkta, pa kobila obično prevlada početnu nelagodu i prihvati ždrijebe. U preventivne svrhe dobro je sprovesti tzv. pozitivnu desenzitizaciju omica. Ona se provodi tako da omice prilikom svakodnevne njege redovito diramo po škakljivim djelovima mliječne žlijezde i nagradimo je ukoliko to dopušta. S vremenom se omica navikne na takav dodir pa kada dobije ždrijebe, ne reagira agresivno već prihvaća sisanje.

Neposredno po rođenju potrebno je također i sprovesti higijenu pupka. Naime, iako nije poželjno trgati pupkovinu, već ju je bolje pustiti da sama pukne, nakon pucanja pupkovine neophodno je dezinficirati pupak. Za dezinfekciju pupkovine najbolje je koristiti 0,5% klorheksidin ili pak 1% otopinu joda ili 2% otopinu povidon jodida. Pri tome nije dovoljno jednokratno dezinficirati pupak već postupak treba ponavljati dva puta dnevno dok se pupak ne osuši. VAŽNO JE NAPOMENUTI KAKO DEZINFEKCIJA NIJE NADOMJESTAK ILI ZAMJENA ZA HIGIJENU RODILIŠTA. Naime, pupak je vrlo osjetljiv na prodor infekta, pa ga svakako i uvijek moramo dezinficirati, ali ukoliko nismo osigurali novorođenčetu čist i siguran okoliš opasnost od prodora infekcije preko pupka ostaje vrlo velika unatoč dezinfekciji.

▲

Dijagnostika, terapija i prognoza pojedinih bolesti novorođenčadi

---

Asphyxia neonatorum, peripartalna asfiksija, neonatal maladjustment syndrom, dummy foal

Asphyxia neonatorum najčešće je rezultat nedostatne opskrbe tkiva kisikom, tijekom prelaska sa placentalnog na plućno disanje za vrijeme poroda. Obično je kombinacija hipoksemije (manjka kisika u krvi) i ishemije (slabe prokrvljenosti vitalnih organa i tkiva). Iako se češće javlja kod teškog poroda, ponekad je prisutna i nakon sasvim normalnog, laganog poroda. Javlja se u svih vrsta domaćih životinja. Najznačajnija posljedica hipoksije je edem mozga što se manifestira nizom simptoma: konvulzijama, anizokorijom, sljepoćom, neobičnim glasanjem, propulzivnim kretnjama i slično. Često se događa da je novorođenče u trenutku poroda normalno, a potom se kroz 6-24 h javljaju navedeni simptomi. Terapija se sastoji od antikonvulziva (fenobarbitoni, diazepam) i sredstava koja se koriste za sprečavanje edema mozga (IV aplikacija dimetil sulfoksida ili manitola). Doze navedenih preparata ovise o životinjskoj vrsti i obično se nalaze na uputi proizvođača. Za doze u ovoj knjizi pogledati pod trauma (terapija za edem mozga) i epilepsija (sprečavanje konvulzija). Također je važno davati i terapiju protiv hipoglikemije (vidjeti u nastavku teksta) te preventivno antibiotike kako se ne bi razvila septikemija. Kod pravovremene terapije, prognoza je općenito dobra, ali traži veliki angažman i trud oko novorođenčeta. Otprilike 70% novorođenčadi se u potpunosti oporavi već za 12 h od početka terapije.

Septicaemia neonatorum, neonatalna septikemija, sleepy foal

Neonatalna septikemija obično je uzrokovana gram-negativnom bakterijskom infekcijom. Najčešće dolazi do ulaska infekta preko placente i/ili pupka. Bolest se razvija vrlo brzo, kroz nekoliko sati jer bakterijski toksini izazivaju nekontrolirano otpuštanje biomediatora upale jer je imunosni sustav novorođenčeta još uvijek nezreo. Zato se obično ne stigne razviti opći infekciozni sindrom, već novorođeno ždrijebe relativno brzo pada u hemodinamički i hipovolemički šok i ugiba. Neki od znakova su hladni ekstremiteti, depresija, dehidracija, inapetencija, leukopenija, neutropenija, nadutost, tahikardija i slično. Terapiju treba započeti odmah i krenuti vrlo agresivno sa jakim antibioticima (primjerice cefalosporini III i IV i penicilini, koje treba davati intravenski, više puta dnevno), potom treba nadoknađivati energiju (vidi terapiju hipoglikemije) te rehidrirati novorođenče (intravenske infuzije koloidnih i kristaloidnih otopina). Pri tome treba voditi računa o činjenici da novorođenčad ima smanjenu sposobnost bubrežne filtracije, a i srce je bitno osjetljivije na povećanje volumena krvi nego što je to slučaj kod odraslih životinja, pa određivanju volumena tekućine koju ćemo upotrijebiti za rehidraciju treba izvršiti pažljivo i precizno.

Važno je znati da će mnoga novorođena ždrijebad, unatoč svemu navedenom, uginuti od sepse. Prognoza je općenito loša, a šanse za ozdravljenje su oko 30%. Težište borbe protiv ove bolesti sastoji se od strogih poštivanja higijene u boksu u kojem se odvija porod i boravi novorođenče te na sustavnoj dezinfekciji pupka. Također nam i pregled placente po porodu može pomoći da posumnjamo na placentitis, a samim tim i na placentalni unos bakterija u novorođenče. Placenta bi trebala težiti desetinu mase ploda, pa bi tako ždrijebe od 50 kg sa sobom moralo izbaciti i placentu od cca 5 kg. Ukoliko je placenta značajno teža, vjerojatno sadrži upalne produkte.

Hypoglycemia neonatorum, hipoglikemija novorođenčadi

Hipoglikemija novorođenčadi najčešće se javlja kao posljedica drugih bolesti ili nemogućnosti sisanja iz različitih razloga. Može biti posljedica odbacivanja mladunčeta od strane majke ili nedostatka mlijeka. U novorođene ždrebadi javlja se najčešće kao prvi znak septikemije, kojeg potom slijedi hipovolemički i hemodinamički šok i uginuće. Može biti uzrokovana i peripartalnom asfiksijom kada ždrijebe zbog edema mozga nije sposobno samostalno sisati. U svakom slučaju terapija je ista, treba što prije nadoknaditi izgubljenu energiju. Hipoglikemično novorođenče je najčešće preslabo da bi samostalno sisalo, pa ga je potrebno sondirati i davati mu hranu direktno u želudac. Novorođeno ždrijebe hranimo bočicom i dudicom za ljudsku novorođenčad. Ukoliko nema refleks sisanja, tada ga sondiramo kroz nos i sondom mu dajemo mlijeko ravno u želudac. Možemo im davati nadomjesno mlijeko za ždrijebad u količini 200-300 ml po obroku. Hranjenje treba ponavljati što češće, tako da ukupna količina hrane tijekom 24 h iznosi minimalno 6-7 l. Ukoliko nemamo nadomjesno mlijeko, možemo im davati kozje ili kravlje mlijeko, pri čemu smo u litru mlijeka dodali žličicu glukoze (NE DAVATI obični šećer, saharozu). Kozje mlijeko je bolje od kravljeg i ždrijebe ga lakše probavlja. Također mu treba paralelno aplicirati intravensku otopinu 5% glukoze. S vremenom možemo i pojačavati koncentraciju glukoze u otopini, ali to treba činiti postupno i NIKADA NE SMIJEMO DATI OTOPINU GLUKOZE ČIJA KONCENTRACIJA PRELAZI 15%. Naime, koncentriranije otopine glukoze (20%-50%) mogu napraviti više štete nego koristi jer djeluju kao hipertonske otopine. Samostalno davana, 5% glukoza nije dobar izvor energije za ždrijebe jer ne može pokriti njegove dnevne potrebe. U tu su svrhu puno bolje gotove mješavine za parenteralnu prehranu ždrijebadi. Ukoliko ih nemamo pri ruci, klasičnu 5% glukozu možemo energetski pojačati tako da u nju dodamo 20 ml 50% glukoze, ali tada treba paziti da brzina protoka za tu litru ne bude ispod 60 minuta ili pak dajemo 20 ml/h 50% glukoze primjenom perfuzora (aparata za kontrolu protoka kod tekućinske terapije). Uspostavljanjem normoglikemije obično dolazi do naglog poboljšanja već kroz prvih 12 h od početka terapije. Ždrijebe uskoro počinje samostalno piti mlijeko iz bočice u sternalnom položaju, a potom uz pomoć čovjeka polagano ustaje i samo siše. Hipoglikemičnom ždrebetu dobro je preventivno davati antibiotike širokog spektra, smjese vitamina i minerala za jačanje opće otpornosti i svakako ga utopliti. Prognoza za oporavak je općenito vrlo dobra, ali traži veoma veliku dozu brige, vremena i truda oko novorođene životinje. Iako ostalim novorođenim životinjama (teladi, malim preživačima i svinjama) glukozu najčešće apliciramo intraperitonealno, ŽDREBADI NE SMIJEMO DAVATI GLUKOZU INTRAPERITONEALNO jer najčešće dolazi do peritonitisa koji je obično fatalan.

Neonatalna izoeritroliza, isoerithrolysis neonatalis

Neonatalna izoeritroliza je bolest koju karakterizira razaranje eritrocita novorođenčeta od strane antitijela koja je primilo od majke. Direktan razlog je nepodudarnost krvnih grupa majke i ploda. Simptomi se obično javljaju drugi dan po porodu, a karakterizira ih ikterus, slabost, inapetenca, tahipnea, tahikardia, hemoglobinuria, a potom opća slabost i uginuće. Oboljelo novorođenče teba odvojiti od majke i dati transfuziju krvi. Pri tome treba računati s tim da je normalan volumen krvi novorođenog ždrebeta 0,09 l/kg tjelesne mase. Uz to je potrebno liječiti i ostale posljedice hemolize. Najčešće dolazi do oštećenja jetre uslijed hiperbilirubinemije nastale zbog hemolize. Kako bi se ublažilo oštećenje jetre, poželjno je ždrijebetu aplicirati kortikosteroide (primjerice prednizolon u dozi 1 mg/kg) u svrhu sprečavanja hemolize. Smrtnost je unatoč terapiji obično velika. Stoga je težište bolesti na preventivi. Za kobile postoje komercijalni testovi kojima se 30 dana prije poroda može utvrditi da posjeduju antitijela za eritrocite ploda. U tom slučaju kobilu treba izmusti neposredno nakon poroda, a ždrijebetu dati kolostrum neke druge kobile ili pak komercijalni pripravak. Ždrijebe potom može normalno sisati svoju majku jer u mlijeku više nema anitijela.

Literatura [… prikaži]

Vezano (konji):

• Održan stručni tečaj „Terapija laserom – jesmo li na istoj valnoj duljini?”
• Nasljedne bolesti konja i mogućnosti testiranja roditelja
• Stručni skup „ZNANJEM DO ZDRAVIJEG KONJA“
• Ždrijebe – njega i postupci u prvim danima života
• Mali strongilidi – velik problem parazitologije konja