Zika: novo lice "starog" virusa

Tatjana Vilibić-Čavlek¹, Ljiljana Betica-Radić², Ljubo Barbić³, Irena Tabain¹, Vladimir Stevanović³, Eddy Listeš⁴, Vladimir Savić⁴, Giovanni Savini⁵
¹ Hrvatski zavod za javno zdravstvo; ² Opća bolnica Dubrovnik, ³ Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ⁴ Hrvatski veterinarski institut, ⁵ Istituto Zooprofilattico Sperimentale “G. Caporale”, Teramo, Italija

Izvor: Knjiga sažetaka poslijediplomskog tečaja trajnog usavršavanja ‘Jedno zdravlje’ – emergentne i re-emergentne zoonoze: prošlost, sadašnjost i budućnost

Doc.dr.sc. Tatjana Vilibić-Čavlek, dr.med., spec. mikrobiologije, Hrvatski zavod za javno zdravstvo; Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu — Doc.dr.sc. **Tatjana Vilibić-Čavlek**, dr.med., spec. mikrobiologije, Hrvatski zavod za javno zdravstvo; Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Zika virus (ZIKV) izoliran je 1947. godine iz febrilnog sentinel majmuna na području šume Zika u Ugandi. Pripadnik je porodice Flaviviridae, roda Flavivirus, Spondweni serokompleksa. Filogenetskom analizom ORF-a (engl. open reading frame) do sada su opisane dvije genetičke linije (afrička i azijska), a anallizom NS5 gena tri genetičke linije (istočnoafrička, zapadnoafrička i azijska).

Do 2007. godine ZIKV je cirkulirao većinom na području Afrike uz zabilježene sporadične slučajeve u Aziji (opisano je svega 14 humanih slučajeva). Prva veća epidemija zabilježena je na otoku Yap (Mikronezija) 2007. godine, a uzrokovana je bila azijskom linijom ZIKV. Nakog toga se epidemiološka slika mijenja i virus širi pacifičkim otocima, a u ožujku 2015. godine je unesen u Brazil uz daljnje širenje Srednjom i Južnom Amerikom. Genomske analize pokazale su brojne mutacije virusa (u epidemijskim azijskim sojevima dokazana je supstitucija 24 aminokiseline u odnosu na pre-epidemijske azijske sojeve te supstitucija 75 aminokiselina u odnosu na pre-epidemijske afričke sojeve) koje su povezane s virulencijom ZIKV i višom viremijom. U endemskom ciklusu, rezervoar virusa su majmuni, a vektori komarci roda Aedes (virus je dokazan u više od 20 vrsta komaraca). U urbanom ciklusu, virus se prenosi s čovjeka na čovjeka komarcima Ae. aegypti, no mogu ga prenositi i komarci Ae. albopictus.

Također je moguć prijenos transfuzijom krvi/krvnih pripravaka, transplantacijom organa, spolnim putem, a zabilježen je i jedan slučaj ZIKV infekcije nakon ugriza majmuna.
Inkubacija u ljudi iznosi 3-12 dana. Većina infekcija (~80%) prolazi asimptomatski. Klinički manifestna infekcija očituje se u >95% oboljelih kao blaga bolest sa subfebrilnom temperaturom, osipom, konjunktivitisom, glavoboljom i mialgijom koja spontano prolazi unutar tjedan dana. Opisani su i rjeđi slučajevi ZIKV infekcije sa slikom meningitisa, meningoencefalitisa, mijelitisa te potkožnih krvarenja.

ZIKV infekcija u trudnoći može uzrokovati kongenitalnu infekciju s posljedičnom mikrocefalijom, a često su prisutne i intracerebralne kalcifikacije, ventrikulomegalija te korioretinalna atrofija. Od neuroloških je komplikacija najčešće zabilježen Guillian-Barre-ov sindrom.
Dijagnostika ZIKV infekcije uključuje izravne (RT-PCR, izolacija) te neizravne metode (serologija).

Virusna RNA može se dokazati u krvi do 5 dana, u urinu najmanje 14 dana, slini do 7 dana, a u sjemenoj tekućini do 2 mjeseca nakon početka simptoma. ZIKV RNA dokazana je i u plodnoj vodi, tkivu mozga te likvoru. Zbog mogućih križnih reakcija između virusa unutar iste seroskupine, infekcija se potvrđuje dokazom neutralizacijskih protutijela.

U diferencijalnu dijagnozu ZIKV infekcije treba uključiti chikungunya i dengue virus zbog slične zemljopisne rasprostranjenosti i kliničkih simptoma, ali i druge viruse koji uzrokuju osipne bolesti (virus morbila, rubele, parvovirus B19, enterovirusi).
Na području Hrvatske do sada je testirano ukupno 14 povratnika iz endemskih područja. Importirana klinički manifestna ZIKV infekcija zabilježena je u jedne osobe.

Vezano:

Vezani sadržaji