Životinjski svijet u okrilju bioetičke zaštite

Ana Jeličić, Gordan Mršić i Maja Popović*

---

Mr. sc. Ana JELIČIĆ, asistentica, Sveučilišni odjel za forenzične znanosti, Split, Hrvatska; dr. sc. Gordan MRŠIĆ, dipl. ing., docent, Centar za forenzična ispitivanja istraživanja i vještačenja „Ivan Vučetić“, Ured za forenzične znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska; dr. sc. Maja POPOVIĆ*, dr. med. vet., redovita profesorica (dopisni autor, e-mail: maja.popovic@vef.hr), Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska

▲

Uvod

---

Filozofska refleksija o moralu do polovice prošlog stoljeća, bavila se, na prvom mjestu, odnosom čovjeka prema čovjeku te ljudskim ponašanjem pod vidom dobra ili zla, ispravnog ili neispravnog, pogrješnog ili krivog, imajući u vidu određene etičke norme i moralne vrijednosti koji su se ustalile i poštivale kroz povijest. Takva tradicionalna etika uzmakla je pred nekoliko desetljeća pred takozvanim etikama budućnosti (Jonas, 1990.) ¹ koje su bile svojevrsni glasnici bioetike, nove znanstvene discipline, ali i novog duhovnog ozračja na pomolu novog tisućljeća. Potrebu za ovim novostima potencirao je osjećaj zabrinutosti i straha koji se rodio usred zapanjujuće galopirajućeg znanstveno-tehničkog napretka koji je zaprijetio opstanku čovjeka, ali i samog života u svoj svojoj raznolikosti, ukoliko čovjek nad njim izgubi nadzor i etički orijentir. Zabrinutost za opstanak života obuhvatila je interes za očuvanje svih postojećih vrsta i oblika života, a ne samo ljudskog. U prvi plan dolazi život kao koegzistencija svih vrsta života, odnosno nezamislivost opstanka jedne vrste života bez one druge. Na iskustvenom nivou čovjek je oduvijek svjestan svoje povezanosti uz biljni i životinjski svijet, bilo zbog korisnosti bilo zbog zadovoljstva i ugode pa i sigurnosti koju mu pružaju drugi živi organizmi, posebice životinje. Unatoč manjkavom povijesnom promišljanju o moralno-pravnom uređenju odnosa čovjeka prema životinji zbog dominirajućeg antropocentrističkog stava u znanosti, religiji i svakodnevnici, filozofska baština sadrži promišljanja o životinjama, pod vidom razlika između racionalnih i neracionalnih bića, ljudskih i neljudskih, o njihovom mjestu u evolucijskom procesu, ili o korisnosti životinja za čovjeka te proučavanja simboličkog značenja životinjskih figura u kulturnoj i umjetničkoj ostavštini (Slika 1).

Obvezujuća moralna odgovornost čovjeka prema životinjama kao i pitanje moralnog statusa životinja i danas je u povojima što se ne može reći i za društveni aktivizam koji je sve glasniji oblik borbe za prava životinja. Angažiran je u dva pravca: prema zaštiti životinja od različitih vrsta iskorištavanja ili mučenja i senzibiliziranju javnosti o potrebama životinjama. Određena prava za koje se aktivisti bore podrazumijevaju određene moralne vrijednosti koje životinje posjeduju, zbog čega zahtijevaju posebnu brigu i skrb.

▲

Životinje kao objekt brige i suosjećanja

---

Briga čovjeka o čovjeku, o stvarima ili o prirodi, je način postojanja čovjeka u svijetu, a to je svijet ko-egzistencije, su-svijet. Briga je osjećaj koji čini osobe, stvari, druga živa bića, prirodu, situacije, važnima za čovjeka (Boff,2006.), i tamo gdje se javlja briga rađa se i osjećaj odgovornosti za onog o kome se brine. Upravo nebriga prema prirodi i antropocentrizam koji su oblikovali novovjekovnu paradigmu znanja kao moći, čovjeka su činila superčovjekom na štetu prirode i dovela ga u spomenuto ozračje straha. Nakon dugotrajnog zanemarivanja prirode, ali trajno osjećajući jedinstvo s njom, čovjek se odlučio vratiti prirodi, počeo se brinuti za nju kada je vidio da ju ugrožava. Uvidjevši da uništenje prirode podrazumijeva i njegovo izumiranje i propast, čovjek se počeo brinuti i za sebe.
To buđenje svijesti dogodilo se upravo u uvjetima otuđenosti čovjeka od čovjeka i od prirode, u tehničkoj i informacijskoj civilizaciji. Briga za sveopći život, a time i život biljaka i životinja postavlja se kao norma etičkog ponašanja, norma koja ima utemeljenje u samoj prirodi, odnosno iz intrinzične vrijednosti života kao života (Boff, 2006.). Sociolog i bioetičar Ivan Cifrić objašnjava da „prava prirode i njezinih dijelova (vrste, ekosustava) proizlaze iz vrijednosti koje imaju po sebi ili vrijednosti koju imaju za čovjeka. U oba slučaja čovjek definira i priznaje ta prava, sukladno polazištu u vrjednovanju prirode, ali definira i svoju odgovornost prema njima. Bez svijesti o vrijednosti prirode kao takve i bez subjekta koji će priznati takvu vrijednost, ne može se govoriti o pravu ili pravima prirode – svega ne-ljudskog svijeta (Cifrić, 2007.a). ² Spomenutom brižnošću kao temeljnim stavom prema svim oblicima života pa tako i životinjskom, ukazuje se na osjećaj „odgovornosti prema“ što podrazumijeva napuštanje onih modela i stavova čovjeka prema svijetu koje su sve donedavno dominirali, poput: gospodarenja, dominacije, podvrgavanja, iskorištavanja, prilagođavanja, modi­ ficiranja, svođenja pojedinog oblika života, životinjskog ili biljnog, na objekt istraživanja ili pomoćni instrument, alat, sredstvo u radu ili istraživanju, posebice znanstvenom. ³ Danas se ide za tim da se na prvo mjesto stavi „briga o“ i „briga za“, prije nego „briga zbog“ što omogućuje istinski napredak života, evoluciju života i njegov opstanak. U pozadini je tog stava spoznaja o unutarnjoj i neotuđivoj vrijednosti života, činjenica da čovjek kao pojedinac, ali i kolektivno kao vrsta, homo sapiens, samo participira na životu, njegov je dio, jedna vrsta života. ⁴ To doprinosi i borbi protiv svakog oblika diskriminacije pa i one na razini vrsta, u korist poštivanja, promicanja i čuvanja postojećeg života na Zemlji. Inicijative društvenih pokreta i zalaganja u korist životinja i buđenje moralne odgovornosti čovjeka prema životinjama dobivaju na važnosti zahvaljujući razvoju znanosti poput zoopsihologije i veterinarske psihijatrije i interesu bioetike, ali i teologije za status životinja.

▲

Od zoopsihologije do zooetike

---

Rezultati istraživanja u području zoopsihologije potakla su kritička promišljanja o odnosu čovjeka prema životinjama koje je on donedavno nemilosrdno i nekažnjeno iskorištavao zbog potreba svojih različitih djelatnosti, od industrijskih do znanstvenih.
Zoopsihologija je bila i jest svojevrsni okidač nastanka i razvoja zooetike.
Naime, ona je ukazala na postojanje i razvoj psihe kod životinja, što je i ranije bilo neupitno, ali je odnedavno naglasak stavljen na bol i patnju životinja, a samim time onda i moralnu obvezu ne nanošenja patnje drugom živom biću ili biću koje pripada drugoj vrsti.
Rezultati znanstvenih istraživanja u području zoopsihologije i veterinarske psihijatrije potakla su i australskog filozofa Petera Singera da objavi knjigu Animal liberation ⁴, a mnogi su se u to vrijeme, potaknuti knjigom, odlučili na vegetarijansku prehranu. ⁵ Tada se ujedno pokušalo odvojiti čovjeka od strogo utilitarističkog stava prema životinjama zbog uvjerenja da ukoliko prestane promatrati životinju kao puki objekt u svojim rukama i prizna joj određenu svijest, životinju će čovjek vidjeti i priznati kao subjekt života i ona će postati dio njegove moralne odgovornosti. Moralni status životinja temelji se, po Singerovoj teoriji, na kriterijima osjetilnosti životinja što po principu jednakosti i pravednosti zahtjeva od čovjeka moralno adekvatno ponašanje spram životinja. Osim što je čovjeku i životinji zajednički osjećaj boli i trpljenja, zoopsihologija je ukazala na postojanje drugih osjećaja koji krase ili progone određene životinje. Govorimo o strahu, fobiji, anksioznosti, tjeskobi, tuzi, osamljenosti, ili razdražljivosti koje se očituju na ponašanju pojedine životinje, a uzrok im je najčešće čovjek, odnosno njegovo krivo postupanje prema životinjama, bilo zbog neznanja bilo zbog nebrige. Senzibilizirajući javnost i ukazujući im na osjećaje i raspoloženja životinja, s vremenom je sve više do izražaja dolazila emotivnost kao motiv čovjekova postupanja prema životinjama. ⁶ Unatoč nemogućnosti da se odnos čovjek – životinja svede na odnos reciprociteta, ravnopravnosti, dijaloga, interpersonalnosti i alteriteta, važno je spomenuti da industrijalizacijom i urbanizacijom društva čovjek sve manje životinje koristi za pomoć u radu, a sve više životinje čovjeku prave društvo, čine ga manje osamljenim, pružaju mu osjećaj sigurnosti i pomažu mu u određenom rehabilitacijskom procesu ili prilikom trajnog invaliditeta (Cifrić, 2007.b). ⁷ U odnosu čovjek – životinja tako na vidjelo izlazi sve bogatiji i širi spektar emocija koje izmjenjuju i to je drugi važni čimbenik koji posljednjih desetljeća ide u prilog potrebi moralno odgovornog ponašanja prema životinjama.

▲

Bioetika i skrb za životinje

---

Rezultati proučavanja ponašanja i emotivnih stanja životinja kroz veterinarsku psihijatriju i zoopsihologiju pokazali su se interesantnim i za bioetiku, znanstvenu disciplinu biocentrične orijentacije koja je moralnu odgovornost proširila na sva živa bića potičući na skrb, poniznost i strahopoštovanje prema prirodi i životu u cjelovitosti. ⁸ Znanstvenici, s početka prošlog stoljeća, koji se danas smatraju praocima bioetike,

Fritz Jahr (Slika 3), protestantski pastor, i Albert Schweitzer, teolog, filozof, liječnik, glazbenik i humanitarac, promicali su upravo takav stav.
Fritz Jahr je svoju ljubav i moralnu dužnost prema životinjama izrazio kroz imperativ koji glasi: poštuj svako živo biće kao svrhu njemu samom, tako se prema njemu odnosi i tako ga tretiraj, (Jahr, 1927.), jer svaki život zahtjeva ljubav i poštivanje te čuvanje i zaštitu uvjeta koji ga omogućuju. Dijelio je i uvjerenje da su sva živa bića međuovisna i povezana, nezamisliva jedna bez drugih. Do tog zaključka je došao upravo zahvaljujući istraživanjima u području zoologije, biopsihologije i neurofiziologije koja su mu bila dostupna početkom prošlog stoljeća.
Smatrao je da biopsihologiju od bioetike dijeli tek jedan korak, prihvaćanje moralnih obveza čovjeka prema svim živim bićima, ne samo prema drugom čovjeku. U tom duhu je, kako istraživanja pokazuju, i prvi put upotrijebio termin „bioetika“. ⁹ Inspiraciju je pronalazio i u Bibliji (kod svetog Pavla) ili u Svetom Franji Asiškom koji je svojim stavovima i ponašanjem, svojim životnim putovima i izborima, promovirao ljubav prema svim stvorenjima koje je doživljavao, u odnosu na sebe, braćom i sestrama. ¹⁰
Albert Schweitzer nije znao za Fritz Jahrov bioetički imperativ, ali je na osnovi vlastitog promišljanja i dubokog suosjećanja sa svim živim bićima, upravo strahopoštovanje vidio kao temeljni osjećaj kojim bi se čovjek trebao voditi prema svemu stvorenom što je različito od njega samog pa tako i prema životinjama. Promicanje vrijednosti života drugih vrsta, biljaka i životinja, izazvalo je pitanje moralnog ophođenja prema njima kao nositeljima vrijednosti. Trenutačno se čini da bioetika danas više pozornosti pridaje govoru o odgovornosti čovjeka prema životinjama, zaštiti životinja, interesima, potrebama i pravima životinja nego što debatira o moralnom statusu životinja. Naime, to pitanje je poprilično zahtjevno. Životinja nije moralni subjekt, ona nije nositelj moralnih ili pravnih dužnosti niti to može biti. Međutim, iz perspektive čovjeka kao onog tko je sebi podvrgnuo život i budućnost životinja i pojedinih životinjskih vrsta rađa se potreba čovjekovog moralnog ophođenja prema životinjama kao bićima koja o njemu ovise. Naglasak je u bioetičkom diskursu na tome da se nadvlada ideja i praksa tretiranja životinja kao objekta, resursa, robe ili izvora nekih prihoda i koristi i da ih se promatra u svjetlu svojevrsnog partnera, pomoćnika, sudionika i suradnika u životu i na Zemlji koju čovjek i životinja dijele. Na vidjelo izlaze interesi, potrebe, emocije koje nosi životinja i koje onda od čovjeka zahtijevaju etiku odgovornosti i etiku baziranu na milosrđu ili solidarnosti. Integrativna bioetika ¹¹ tako obuhvaća dosadašnja nastojanja, kulturno-društvena (aktivizam) i znanstvena, u borbi za zaštitu, dobrobit i život životinjskog svijeta čime doprinosi i pravnom uređenju odnosa čovjeka prema životinjama (Kaluđerović, 2009.).

▲

Hrvatski bioetičari u borbi za za dobrobit i prava životinja

---

U Hrvatskoj se svojom borbom za prava životinja kako društvenim tako i znanstvenim angažmanom, na polju pravne znanosti, istakao profesor Nikola Visković s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Zalagao se za prava životinja, promovirao njihovu zaštitu te ukazivao na njihovo izrabljivanje kroz zooetiku kojom se počeo baviti početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, a koju je razradio u svom kapitalnom djelu „Životinja i čovjek“ (Visković, 1996.). Svojim drugim djelom, „Kulturna zoologija. Što je životinja čovjeku i što je čovjek životinji?“ osim odnosom čovjek – životinja, bavi se i pitanjem koji položaj životinja zauzima u ljudskoj kulturi i koliki je i kakav utjecaj kulture na živote životinja. Viskovića se danas smatra začetnikom kulturne zoologije kod nas, osobom koja je osmislila tu disciplinu, dala joj prve i presudne poticaje te ostvarila dosad najznačajnije rezultate u tom području, a s obzirom na borbu, argumentiranu i pravnu, za zaštitu životinja, ali i biljaka, smatra ga se, osim animalističkim aktivistom, i pionirom bioetike i to biocentričkog usmjerenja u Hrvatskoj. Visković govori da je priroda materijalni izvor prava jer ima vrijednost u sebi. Upozoravao je stoga da nedostatak mudrog i odgovornog gospodarenja prirodnim resursima uzrokuje niz poremećaja u prirodi, ugrožavanje biološke raznolikosti, izumiranje pojedinih životinjskih vrsta, onečišćenje zraka i druge prirodne katastrofe. U trenutku kada je čovjek uvidio da su prirodni resursi ograničeni i da treba promišljati o održivom razvoju osjetila se potreba da se ispune takozvane „pravne praznine“. U tom ozračju počelo se raditi na pravnoj zaštiti životinja koje u odnosu na čovjeka imaju neka svoja prava koje je zabranjeno i kažnjivo povrijediti (Visković, 2000.). Godine 1999. Republika Hrvatska je donijela prvi Zakon o dobrobiti životinja, a 2006. godine novi, izmijenjeni zakon, Zakon o zaštiti životinja, kojim se pokušava i pravno regulirati odnos čovjeka prema životinji. Tako je, u kratkim crtama, čovjek dužan skrbiti o ispravnoj zaštiti životinja sukladno njihovoj vrsti, omogućiti im prikladni smještaj i siguran transport, čuvati ih od zlouporabe i zlostavljanja, zaštiti ih od boli, straha i patnje, osigurati joj liječenje i drugo. ¹² Spomenuti akademik Ivan Cifrić, borio se za zaštitu životinja, ali iz jedne druge perspektive.
Istraživao je odnos dvaju svjetova: svijet prirode (biotička ekumena) i svijet kulture (kultura ekumena), koji paralelno egzistiraju. U svom djelu „Bioetička ekumena – Odgovornost za život susvijeta“, iz 2007. godine, konceptom bioetičke ekumene obuhvaća bioetičku i kulturnu ekumenu, odnosno obuhvaća cijeli život, mrežu života u kojoj je čovjek samo jedan integrativni dio, živo biće koje je neizbježno u odnosu s drugim živim bićima. Bioetička ekumena temelji se na priznanju intrinzične vrijednosti života i njegovom normativnom značenju u biotičkoj i kulturnoj ekumeni. Cifrić piše o drugim živim bićima koja čine čovjekov susvijet i stoga čovjek mora voditi računa o njima. Različiti oblici života imaju moralnu vrijednost, jer su dio života koji ima neosporivu vrijednost zbog čega bi nemoralno ponašanje prema bilo kojem obliku života bila zapravo moralna povreda i moralna neodgovornost prema životu u cjelovitosti. Životinje od čovjeka zahtijevaju moralnu odgovornost u smislu da su one bića prema kojima druga živa bića (ljudi) imaju moralne obveze i u smislu da po svom vlastitom pravu imaju moralno značenje, vrijednost po sebi. Moralni status životinja ne temelji se na životinji kao moralnom subjektu već na kriterijima osjetilnosti životinja (patnje) i sposobnosti suosjećanja i brige čovjeka prema njima. Kako piše Cifrić, „što je manje solidarnosti među ljudima, to je manje solidarnosti ljudi s ostalim bićima.“ Bioetika se u Hrvatskoj tako pokazuje kao novo mjesto čuvanja odnosa čovjeka prema drugim vrstama života, jer preuzima ulogu putokaza izgubljenom čovjeku. Ona je povratna karta na relaciji priroda – čovjek – priroda gdje bez senzibiliziranja čovjeka za potrebe očuvanja života nije moguće očekivati evoluciju duha i kulture koja štiti svaki oblik života. Novoj kulturi života doprinosi neizostavno i teologija koja iz perspektive ekoteologije, čineći aktivni dio integrativne bioetike, vodi svoju borbu protiv neosjetljivosti čovjeka prema ostalom živom svijetu.

▲

Etika životinja u okviru ekoteologije

---

Kako se primjerice sa sociološke strane gleda na ekološku krizu kao na krizu kulture, s teološkog gledišta ekološka kriza je nastala uslijed dugogodišnjeg procesa despiritualizacije društva. Posljedica te sekulariziranosti društva je i devijacija u odnosu čovjek – životinja, kojeg teologija danas pokušava ozdraviti. ¹³ Teologija se posljednjih godina usmjerila na proučavanje odnosa čovjek – životinja formirajući teologiju životinja koja se bavi ne samo simboličnom vrijednošću životinja u ritualnim obredima ili sakralnoj umjetnosti već i njihovom vrijednošću koja se temelji na njihovoj stvorenosti i Božje zapovijedi čovjeku da se skrbi o životinjama.
Kršćanska duhovnost i tradicija oduvijek je gajila interes za interakciju Bog – čovjek – životinja ističući da Bog ne zanemaruje životinje, dapače da s njima komunicira jezikom čovjeku nepoznatom. ¹⁴ Brojna su mjesta u Bibliji ¹⁵ koja govore o posebnoj Božjoj skrbi za životinje. Bog stvara životinje da čovjeku budu na pomoć, ali i da mu čine društvo, da se međusobno prate te čovjeku stoga zapovijeda da se o životinjama brine. (Slika 4).

Moralna odgovornost čovjeka prema životinjama otkriva se i u ostavštini kršćanskih svetaca, primjerice spomenutog svetog Franje Asiškog, svetog Antuna Pustinjaka, svete Hildegarde iz Bingena, svetog Filipa Nerija, svetog Roka koji se štuje kao zaštitnik životinja od bolesti. ¹⁶ Hildegarda primjerice piše o čovjekovoj odgovornosti za svijet u kojem prebiva i prirodnoj sklonosti prema stvorenoj prirodi i biblijskom idealnom vladanju koje se očituje u brizi za sva stvorenja (Feldmann 2006.). Sveci nisu samo primjer moralno-odgovorno-brižnog odnosa prema životinjama već njihove priče svjedoče i o životinjama koje se brinu o svecima.
Njihov odnos gotovo je terapeutski, bilo da životinje pomažu čovjeku, sklanjaju ga od opasnosti, pomažu mu, griju ga, ozdravljaju, prate, tako i obrnuto, sveci pokazuju suosjećanje sa životinjom i mole za njihovo ozdravljenje. ¹⁷ Odnos svetaca sa životinjama pokazuje idealni odnos jer se životinje poštuju kao stvorenja Božja, a čovjek je pozvan na suživot, harmoniju, međusobno pomaganje i dijeljenje životnog prostora i prirodnih vrijednosti sa životinjama. Katekizam Katoličke crkve jasno stoga upozorava da se životinjama ne zadaje nikakva nepotrebna patnja (KKC 2418) ¹⁸, dok u novije vrijeme talijanski teolog, bibličar, Paolo de Benedetti govori o svim živim bićima kao o bližnjima. Za njega je indiferentnost i nebriga prema bilo kojem obliku života čak bogohuljenje.
Osuđujući svaku okrutnost i nasilje prema životinjama promiče dostojanstvo i vrijednost svakog i najmanjeg oblika života. De Benedetti govori i o svom uvjerenju da ukoliko životinje trpe boli i osjećaju patnju imaju i dušu što ih čini još bližima Bogu i čovjeku. ¹⁹ I u Hrvatskoj postoje osobe, teolozi, i institucije, znanstvene i vjerske, koje su se posvetile odnosu čovjeka prema neljudskim bićima i prirodi. Ta problematika se posebice kroz franjevačku zauzetost isticala i mnogo ranije od suvremene bioetike i ekoteologije.

▲

Hrvatski franjevački doprinos u zaštiti životinja

---

Liturgičar i prirodoljubac, osnivač instituta “Planina i more” u Makarskoj, fra Jure Radić, utirući ekološki put na strminama voljenog Biokova krajem prošlog stoljeća pozivao je okolno stanovništvo da upoznaju, zavole, očuvaju i poštuju prirodu i more, posebice život u njima. Nova saznanja i poziv na očuvanje postojećih vrsta živih bića prenosio je ljudima preko dokumentarnih filmova, bogate biblioteke koju je oformio i nudio na korištenje, medija, i izložbi u Malakološkom muzeju kojeg je osnovao u Makarskoj. Ovaj prirodoslovac i franjevac svojim znanstvenim i društvenim angažmanom u duhu „Franjine etike“ ²⁰ mnogo je doprinio izgradnji moralne odgovornosti mlađih naraštaja među kojima je budio ljubav prema životinjama, ali i biljkama. Neizostavna je i djelatnost Franjevačkog instituta za kulturu mira, osnovanog u Splitu kojom franjevci od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća kroz različite inicijative i aktivnosti promoviraju integritet, dostojanstvo i ljepotu stvorenog svijeta, s ciljem očuvanja života te kulture dijaloga i mira. „Mir svim stvorenjima“ (1994.) i „Odgovornost za život“ (1999.) dva su značajnija simpozija u organizaciji ovog Instituta kojima su franjevci i teolozi započeli aktivniji znanstveno-teološki govor u korist poštivanja i očuvanja prirodnih bogatstava i svih stvorenja, u novom, teocentrično-biocentičnom svjetlu (Slika 5).

Osim Svetim Franjom hrvatski teolozi su podršku u borbi za dobrobit životinja nalazili i nalaze u crkvenom učiteljstvu.
Tako je primjerice Sveti Ivan Pavao II. prilikom Svjetskog dana mira 1990. ljudski napredak povezao s ljudskim odnosom prema okolišu animirajući ljude na odgovoran odnos prema prirodi i stav strahopoštovanje naspram svega stvorenog jer je svako stvorenje na svoj način dar životu na Zemlji. Stoga je skrb prema stvorenjima izraz zahvalnosti prema Stvoritelju. I njegov neposredni nasljednik Papa Benedikt XVI. na Dan mira 2010. godine upućuje javnosti etičku poruku pod naslovom: Ako želiš “njegovati mir, čuvaj stvoreno.” Moralnu odgovornost čovjeka prema životinjama iz perspektive teologije u Hrvatskoj promiču brojni teolozi ²¹ uglavnom kroz ekoteologiju koja čini sve aktualniji dio integrativne bioetike.

▲

Zaključak

---

Ovim radom ukazali smo na slijed koji pokazuje kako je zoopsihologija vodila do zooetike, a ista je onda odvela do pravnih odredbi i zakona o zaštiti životinja, što je sve objedinila bioetika. Pod tim zajedničkim krovom vodi se velika borba za harmonični suživot i odgovorni odnos čovjeka prema drugim živim bićima.
U ovom se kontekstu pokazalo da ono biće koje trpi i osjeća bol, posjeduje vrijednost što zahtijeva odrađeno moralno i odgovorno ponašanje što vodi k pravnom uređenju odnosa čovjeka prema neljudskim bićima. Ti odnosi postaju i pravno relevantni odnosi, a temelje se na vrijednostima prirode koje čovjek ugrožava ili zanemaruje, a koje neosporivo, intrinzično, pripadaju prirodi. Paralelno se u radu dotiče i činjenice da čovjek, bilo na osjetilnoj razini bilo na duhovnoj, unatoč izrabljivanju prirode i drugih živih bića, uvijek osjeća s njom povezanost i njoj se vraća. U tom se smislu, otkriva da je veza zoopsihologije i zooetike poput one između ekologije i ekofilije. Pitanje moralnog statusa životinja i prava životinja još uvijek pobuđuju brojne rasprave i znanstvena istraživanja te su jednako važni faktori u društvenim pokretima za zaštitu životinja. Ono čemu smo u ovom radu više posvetili pozornost je problematika čovjekove odgovornosti prema životu u cijelosti (s posebnim osvrtom na životinje) i pomak od antropocentrizma prema biocentrizmu. Jednako je važno mjesto zauzela i potreba senzibilizaranja ljudi za probleme okoliša i odnosa čovjek – životinja kao i poticanje na etiku milosrđa i odgovornosti koja se očituje kroz brigu i suosjećanje prema životinjama. Pokušali smo vidjeti kako se na toj senzibilizaciji radilo i radi kroz određene znanosti (zoopsihologija, sociologija, pravo, bioetika i teologija), i institucije u svijetu, s posebnim naglaskom na angažman pojedinaca u Hrvatskoj u području integrativne bioetike (konkretno iz perspektive prava, sociologije i teologije). Pored mnogih drugih, posebice veterinarskih, znanosti ove navedene, brane uvjerenje da čovjek prema životinjama ima, kako moralnu tako i pravnu, obvezu ne samo da im ne nanosi bol već i da im osigura što bolje uvjete i što bolju kvalitetu života.

▲

Sažetak

---

Bioetika se predstavlja kao novi prostor zaštite životinja koji obuhvaća znanstveni, društveni i duhovni angažman i aktivnosti kojima se senzibilizira javnost za pitanja prava životinja i moralne obveze čovjeka prema drugim oblicima života, posebice prema životinjama. Put ovoj novoj bioetičkoj problematici pripravili su brojni znanstvenici i kršćanski sveci koji pripadaju bogatoj filozofskoj i duhovnoj tradiciji, koji su poticali, u okvirima svog znanstvenog i vjerskog uvjerenja, na skrb, zaštitu, suosjećanje, brigu i čuvanje životinjskog svijeta. U ovom radu pokušat ćemo pokazati put od zoopsihologije preko zooetike do ekoteologije i bioetike, u kontekstu pomaka iz antopocentričkog u biocentrični stav prema životu s posebnim osvrtom na zalaganja hrvatskih znanstvenika (pravnika, sociologa, teologa) i franjevaca u promicanju osjećaja skrbi i moralne dužnosti prema životinjama.
Ključne riječi: bioetika, biocentrični stav, životinjski svijet

Literatura [… prikaži]

▲

Animal Life in the Shelter of Bioethical Protection

---

Ana JELIČIĆ, BSc, MSc, Assistant, University Department for Forensic Sciences, Split, Croatia; Gordan MRŠIĆ, BSc, PhD, Assistant Professor, Forensic Science Centre “Ivan Vučetić”, General Police Directorate, Ministry of Interior; Office for Forensic Sciences University of Zagreb, Zagreb, Croatia; Maja POPOVIĆ, DVM, PhD, Full Professor, Faculty of Veterinary Medicine, University of Zagreb, Croatia

---

Bioethics represents a new area of animal protection, which includes scientific, social, and spiritual involvement and activities to raise public awareness of issues of animal rights and the moral obligations of humans toward other forms of life, especially animals.
The foundation of these new bioethical issues were laid by numerous scientists and Christian saints as part of the rich philosophical and spiritual tradition, developed within the framework of their scientific and religious beliefs, and which promoted care, protection, compassion and preservation for all forms of life. This paper outlines the shift from zoopsychology over zooethics to ecotheology and bioethics, in the context of the shift from an anthropocentric to a biocentric outlook on life, with special reference to the efforts of Croatian scientists (lawyers, sociologists, theologists) and the Franciscan order, towards promoting a sense of care and moral duty towards animals.
Key words: Bioetics, Biocentric outlook, Animal life