Kada su zmije u pitanju – psi stradavaju zbog radoznalosti. Naime, svaki će neiskusan pas s velikim zanimanjem proučiti zmiju te će ju uznemiriti, na što će ona reagirati na jedini način na koji se može obraniti – ugristi će radoznalca. Mace, posebno lovice, u pravilu uspijevaju izaći na kraj sa zmijama, no ponekad izvuku deblji kraj. Naš je kraj bogat zmijama, posebno neki otoci i kršna područja Dalmacije i Velebita. Zmije su praktično najotrovnije životinje. Naša zemlja smatra se bogatom otrovnicama iako se radi o samo dvije vrste otrovnih te jednoj vrsti poluotrovne zmije.
Prva pomoć kod ujeda zmije otrovnice posebno je važna onim vlasnicima pasa koji vole šetnje po šumi, kamenjarima, pustim mjestima gdje u blizini nema veterinarske ni liječničke pomoći.Čovjek je obično ugrižen u nogu, no u pasa vrlo često dolazi do ugriza u njušku što znatno smanjuje mogućnosti pružanja prva pomoći. Ako je pas ugrižen u nogu, potrebno je staviti povez između mjesta ujeda i zamišljene linije u visini srca. Povez mora biti čvrst, ali opet ne toliko čvrst da u potpunosti zaustavi cirkulaciju u podvezani dio. Ukoliko ste postavili povez, nemojte ga skidati dok ne stignete do veterinara.
Ranu ne treba zarezivati, a nikako ne bih preporučila isisavanje otrova. Ekstremitet treba imobilizirati (staviti udlagu). Bilo bi poželjno da ugriženi strogo miruje, što je lakše izvesti ako se radi o malom psu – jednostavno ga uzmete u naručje i prisilite da miruje. Kod uzimanja u naručje pazite da psa ne okrećete “naopako” kao malu bebu, već da su mu noge prema tlu, dakle da je u položaju kao da stoji na tlu. Kod velikih pasa nastojte organizirati nekakav transport do prvog veterinara (improvizirani ležaj kao za čovjeka) jer nikako nije dobro da pas ugrižen od zmije hoda. Životinju treba umiriti. Jasno je da se zbog jakog bola pri ugrizu javlja osjećaj straha i panike (to u dobroj mjeri ovisi o temperamentu psa) pa nastojte biti smireni kako biste na prijatelja prenijeli pozitivne emocije, a ne svoj vlastiti strah.
Kada se radi o ugrizu u njušku podvezivanje je nemoguće, ali isto treba nastojati da životinja miruje.
Solumedrol (o kojem se raspravlja na topicu o zmijama) je lijek koji spada u kortikosteroide. Ima cijeli niz indikacija, ali isto tako i kontraindikacija i nuspojava.
Ono što nam je potebno kod ujeda zmije (ili insekata) te kod jakih alergijskih reakcija jest protuupalno djelovanje kortikosteroida, a radi se o kompliciranom procesu koji se odvija na više razina. Najbolje je da se prije “izleta u nepoznato” savjetujete sa svojim veterinarom koji će vas točno uputiti o dozi koja je potrebna za vašeg psa te o načinu aplikacije lijeka. Netko vam mora pokazati kako se daje intramuskularna injekcija te osnovna pravila kod takvog načina aplikacije lijeka kako ne biste napravili više štete nego koristi.
Fotografija poskoka: Goran Šafarek
Poskok je rasprostranjen na Velebitskom gorju, u blizini Zadra, te na području Istre. Poskok je naša najopasnija zmija i to zbog jakog otrova i zato što je vrlo često susrećemo. Ima ih mnogo više u odnosu na riđovku. Odrasli poskok dug je do jednog metra i ima karakterističnu srcoliku glavu sa roščićem. Obično je siv sa tamnim rombovima na leđima. Agresivnost poskoka ovisi o više faktora. Ukoliko je sit, biti će nezainteresiran za okolinu te će reagirati samo na direktni podražaj. Najčešće se susreću ujutro kada izlaze kako bi se zagrijali, a tijekom vrućih dana se skrivaju i izlaze u lov tek predvečer. Love guštere, miševe, ptice. Važno je znati da zmije ponekad ugrizu “na prazno”, jer je njoj otrov dragocjen, dakle nije svaki zmijski ugriz fatalan, već treba pratiti reakciju organizma da bi vidjeli koliko je stvar ozbiljna.
Riđovku možemo naći po cijeloj Hrvatskoj s time da je nešto manje ima u Istri i na otocima. Ako nema izlaza za bijeg i riđovka će se agresivno braniti. Preferira vlažnije staništa pa nastanjuje vlažne livade, proplanke u šumi, močvare. Dok poskoka nalazimo na visinama do 600 m riđovku možemo naći do 3000 metara nadmorske visine. Hrani se gušterima, žabama i kukcima. Slična je po boji poskoku, samo ima drugačiju šaru koja ide više u cik-cak. Postoji i crna varijanta riđovke. Odrasla je duga oko 70 cm. Na fotografijama se vidi da može biti i crne boje. No, nemojte svaku zmiju zamjeniti za riđovku.
Treća vrsta zmije, zmajur, zanimljiva je po tome što mu se otrovni zubi nalaze duboko u ustima pa će uštrcati otrov jedino ako je zagriz dovoljno dubok. Ukoliko dobro zgrabi i uštrca otrov u mišić, može doći i do sistemskih simptoma trovanja. Može biti dug do 2 metra, a obitava duž Jadranske obale. Otrov nije tako opasan kao onaj u poskoka i riđovke.
Simptomi koji će nastati uslijed djelovanja zmijskog otrova različiti su i ovise o više faktora. Štenci i psi malenih pasmina kao i mačke imat će izraženije simptome nego veliki, snažni psi. Od zmijskog ugriza najčešće stradavaju psi, a ugrizi su lokalizirani uglavnom na prednjoj nozi ili gubici (to ovisi o tome da li će radoznalac prvo ponjušiti sumnjivi objekt ili će se odlučiti da ga prvo malo isproba mlatarajući prednjom šapom). Najopasniji su ujedi u glavu, vrat te u blizini većih krvnih žila. Ugrizi zmije u područje glave posebno su opasni i treba potražiti što hitniju intervenciju veterinara.
Ugriz zmije je vrlo bolan. Ugrižena životinja bolno će zacviliti i to je obično ono što vlasnici prvo primijete. Simptomi trovanja zmijskim otrovom ovise prvenstveno o količini uštrcanog otrova no i o veličini psa ili mace. Kod jakih trovanja (kada je uštrcana velika količina otrova, a radi se o malenom psu i maci) životinja će kolabirati već za nekoliko trenutaka i tu je zaista potrebna najhitnija intervencija veterinara. Do kolapsa dolazi zbog dilatacije perifernih krvnih žila te posljedičnog šoka. Kada se radi o blažim oblicima trovanja vlasnici će obično primijetiti oteklinu na mjestu ugriza. Oteklina će biti prisutna već u roku od 30 minuta, a istovremeno koža postaje tamno crvena, skoro crna. Na mjestu ugriza dolazi do istjecanja krvi te naglog i bolnog oticanja ugriženog mjesta. Kada se radi o ugrizu šape, oboljela šapa postaje tri puta deblja.Ponekad kod velikih pasa i manje količine otrova prvih nekoliko sati prođe nezamijećeno jer pas ili samo malo šepa ili je jednostavno mirniji nego obično. No, nakon nekoliko sati može se razviti hemolitička anemija, koagulopatije i sepsa. Ako sumnjamo na ugiz zmije svakako ćemo napraviti pregled urina. Naime, zmijski otrov – između ostaloga – razara crvena krvna zrnca pri čemu se oslobađa hemoglobin kojeg ćemo naći u urinu.
Terapija se sastoji u davanju specifičnog seruma te potporne terapije intravenoznim davanjem tekućine te kortikosteroida kako bi prevenirali šok. Dio potporne terapije svakako je i davanje antibiotika i to 7 dana. Oboljelu životinju držimo pod strogim nadzorom 24 sata, no ako je prezentirana veterinaru na vrijeme terapija je u pravilu uspješna. Antivenin (serum) je rezerviran samo za vrlo ozbiljne slučajeve, dakle ne dajemo ga onda kada se radi samo o lokalnoj reakciji.
Ponekad se kao posljedica trovanja javljaju proljev i povraćanje. U tom slučaju psu ćemo uskratiti vodu i hranu na usta, a sve potrebno dobiti će putem infuzije.
Rok trajanja seruma vrlo je kratak, pa je dobro da se prije odlaska na godišnji odmor u krajeve gdje ima zmija, raspitate kod tamošnjeg veterinara da li imaju serum. Ukoliko ga nemaju dobro je imati ga sa sobom. Čuva se u frižideru, a može spasiti život vašeg ljubimca.
Ponekada su simptomi ujeda zmije vrlo jasni. Vlasnici vide da je došlo do ugriza, to kažu veterinaru i sve je jasno. No, koji puta vlasnici samo primijete da je životinja bezvoljna ili primijete oteklinu na šapi. Ne padne nam uvijek na pamet zmija. Posumnjat ćemo na ugriz ako je koža na otečenom mjestu tamno crvena do crna i svakako ćemo probati pronaći mjesto ugriza (sa specifičnim tragovima 2 zuba) što ponekad znači brijanje veće površine kože posebno kod dugodlakih pasa.
Da bi bili sigurni da se radi o zmijskom ugrizu treba naći poznate rupice!Uvijek je ugriz lakše uočljiv na bijelim psima sa ružičastom kožom. Kod tamno pigmentirane kože ponekada je teško vidjeti da je koža zapravo tamno crvena odnosno crna iako je oteklina uvijek izražena.
Ni u kom slučaju nemojte pokušavati ubiti zmiju otrovnicu, a ni druge vrste zmija jer su one vrlo korisne. Ljudi najčešće budu i sami ugriženi kada pokušavaju ubiti zmiju. Mnogi vlasnici pasa instinktivno će tako reagirati pa pritom i sami stradaju. Slična je reakcija kod ugriženog čovjeka, a onda je vrlo velika mogućnost da budu ugriženi još nekoliko puta jer se zmija brani. Kod multiplih ugriza posljedice mogu biti fatane u kratkom vremenskom roku.
Za fotografije zmija zahvaljujem Želimiru Černeliču iz Hrvatskog istraživačkog kluba, a za sve dodatne informacije o našim i svjetskim zmijama možete se slobodno obratiti sa pitanjima na njihovu adresu: http://www.hik.hr/
Ova web stranica koristi kolačiće radi poboljšanja korisničkog doživljaja pri njezinom korištenju. Korištenjem ove stranice suglasni ste s tim. PrihvatiViše