Marijana Sokolović, Borka Šimpraga, Fani Krstulović, Marija Berendika
Hrvatski veterinarski institut, Centar za peradarstvo, Zagreb, Hrvatska
SažetakUvodMikotoksikozeMikozeAspergilozaKandidijazaMikrosporozaPeniciliozaZaključakLiteraturaSummary
Sažetak
Bolesti uzrokovane patogenim plijesnima rjeđe se pojavljuju od bakterijskih i virusnih infekcija, ali mogu uzrokovati značajne gubitke u peradarstvu bilo zbog infekcija samim plijesnima (mikoze) ili kao posljedica toksičnog djelovanja sekundarnih metabolita – mikotoksina (mikotoksikoze). Najčešći uzročnici bolesti u peradi su ubikvitarne plijesni rodova Aspergillus,, Penicillium i Fusarium te rjeđe rodova Microsporum i Trichophyton. Ponekad i pojedine vrste kvasaca (Candida i Cryptococcus) mogu uzrokovati bolesti u ptica. Simptomi su često nespecifični, ali primjenom ciljanih metoda dijagnostike moguća je brza i točna dijagnoza. Učinkovite preventivne i kontrolne mjere jedini su pravi pristup u sprječavanju ovih infekcija i toksikoza. U radu će biti opisani najčešći uzročnici mikoza i mikotoksikoza u peradi, njihova dijagnostika te pregled mjera kojima se može umanjiti njihov nepovoljan učinak za zdravlje i proizvodnost peradi.
Ključne riječi: patogene plijesni, mikoze, mikotoksikoze, mikotoksini, perad
Uvod
Probavni enzimi koji se izlučuju s vrhova hifa služe za razgradnju organske tvari u manje molekule koje im služe za ishranu. Neke hife tvore zračni micelij i stvaraju spore (strukture sa zaštitnim omotačem) koje služe zarazm nožavanje i širenje (Hawksworth, 2001.).
Iako rjeđe od bakterijskih i virusnih infekcija patogene plijesni mogu uzrokovati značajne gubitke u peradarstvu bilo zbog infekcija tkiva samim plijesnima (mikoze) koje inficiraju organizam putem sluznica, kože i respiracijskog sustava ili kao posljedica toksičnog djelovanja sekundarnih metabolita – mikotoksina (mikotoksikoze) nakon ulaska mikotoksina u organizam (najčešće hranom, putem kože ili respiracijskim putem). Mikotoksikoze za razliku od mikoza nisu zarazne.
Mikotoksikoze
Mikotoksini su sekundarni metaboliti plijesni često prisutni u žitaricama i hrani. Identificano je više od 400 mikotoksina, molekula male molekularne mase različite kemijske strukture, koji mogu uzrokovati niz različitih simptoma od imunosupresije, slabijeg uzimanja hrane, slabijeg prirasta i drugih proizvodnih rezultata, a u nekim slučajevima mogu uzrokovati i smrt. U peradi su opisana otrovanja mikotoksinima koje najčešće proizvode plijesni rodova Aspergillus, Penicillium, Fusarium, odnosno otrovanja aflatoksinima, fuzarijskim toksinima (T-2/HT-2 toksin, deoksinivalenol, diacetoksiscirpenol, fumonizini), ohratoksinom, zearalenonom te rjeđe drugim mikotoksinima.
Pojedina plijesan može proizvoditi više različitih mikotoksina, a pojedine mikotoksine može proizvoditi više patogenih plijesni. Navedeni toksini, ovisno o dozi, trajanju izloženosti te dobi i zdravstvenom stanju životinje mogu djelovati akutno i kronično te imati hepatotoksičan, nefrotoksičan, neurotoksičan i genotoksičan učinak (tablica 1.) (Leeson, 1995.; Bennet i Klich, 2003.; Hoerr, 2008; Sokolović i sur., 2008.).
Kontaminacija mikotoksinima nastaje u polju i/ili tijekom transporta i pohrane žitarica u odgovarajućim uvjetima okoliša (visoka vlaga, temperatura, oštećenje zrna i drugo).
S obzirom na toksičnost i učestalost za aflatoksine, deoksinivalenol, zearalenon, fumonizine i ohratoksin A u zemljama Europske Unije vrijede pravilnici i preporuke o najvećim dopuštenim količinama u hrani i hrani za životinje.
Navedeno je važno osobito zbog česte istodobne prisutnosti više mikotoksina (75%-100% ispitanih uzoraka hrane i hrane za životinje) te pritom i niske doze više različitih mikotoksina mogu nepovoljno utjecati na zdravlje životinja.
Dijagnostika mikotoksikoza postavlja se na temelju pojave simptoma kao što su: smanjeni unos hrane, odbijanje hrane, slabiji prirast, nakostriješenost perja, neurološke smetnje, poremećaji u proizvodnji i kvaliteti jaja. Točna dijagnoza moguća je tek kombinacijom anamneze, kliničke i patoanatomske pretrage. Nalaz mikotoksina u hrani (primjenom imunoenzimskih testova i kromatografskim metodama), naročito u nedozvoljenim količinama, dobar je indikator potencijalne kontaminacije i olakšava dijagnostiku mikotoksikoza (Streit i sur., 2012.; EFSA, 2014.; Sokolović i sur., 2015.).
Kako specifičnog liječenja nema, u praksi se često primjenjuju različiti postupci dekontaminacije hrane: fizikalne mjere (ljuštenje, separacija, sortiranje, ispiranje, hidrotermička obrada i drugo), kemijska detoksikacija (uporaba sredstava kao što su: kalcij hidroksid, amonij hidroksid, monomietilamin, natrij bisulfit, klor, vodikov peroksid, askorbinska, klorovodična i benzojeva kiselina, bakar sulfat i drugo) te biološka detoksikacija (primjena mikroorganizma, enzima i pripravaka proizvedenih od stanične stijenke kvasca Saccharomyces cervisiae). Uz navedeno, u hranu se često dodaju i različite mineralne gline (bentonit, zeolit, aluminosilikat) koje s više ili manje uspjeha adsorbiraju neželjene toksine u hrani za životinje (Grbeša i sur., 2014.). Ipak, preventivne mjere jedina su mogućnost sprječavanja neželjenog učinka mikotoksina, a uključuju primjenu dobre proizvođačke prakse, redovitu kontrolu i uporabu kvalitetnih nekontaminiranih žitarica i gotove hrane, primjenu odgovarajućih higijenskih mjera kao i svih ostalih mjera koje osiguravaju pravilan rast i razvoj zdravih životinja.
Mikoze
Osnovni preduvjeti za nastanak infekcija patogenim plijesnima u uzgoju peradi su toplina, slabo provjetravanje peradnjaka, prisutnost vlage u okolišu (vlažna stelja) te neodgovarajući higijenski uvjeti. Nadalje, neodgovarajuća prehrana, prisutnost drugih bolesti i pretjerana uporaba antimikrobnih pripravaka koji oslabljuju imunitet ptica predisponirajući su čimbenici za nastanak mikoza. Infekcije su najčešće sporadične, iako ponekad može istodobno oboljeti i velik broj životinja. Na pojavnost i širenje infekcija plijesnima utječu vremenske prilike te je uočena sezonska varijacija pojavnosti infekcija (najčešće su u proljeće i jesen) (Young i sur., 1998.; De Lucca, 2007.; Charlton i sur., 2008.; Khosravi i sur. 2008.; Soliman i sur., 2009.).
Plijesni mogu imati akutan i kroničan učinak na zdravlje peradi. Akutna pojava bolesti nastaje pri inhalaciji velike količine spora. Pritom najčešće dolazi do visokog pobola i smrtnosti u mladih životinja i to najčešće unutar 24-48 sati od nastanka infekcije. Kronični oblik se javlja sporadično, čest je u odraslih životinja, a obilježava ga imunosupresija, nespecifični znakovi bolesti i značajni ekonomski gubici. Od infekcija patogenim plijesnima u peradarstvu su najznačajnije aspergiloza i kandidijaza, dok povremeno može doći i do drugih gljivičnih infekcija uzrokovanih plijesnima iz rodova Microsporum i Penicillium. Dodatno značenje ima potencijalna opasnost širenja rezistencije plijesni na antifungalne lijekove koja se sve češće pojavljuje u izoliranih vrsta.
Do navedenog dolazi zbog izlaganja životinja i/ili ljudi antifungalnim lijekovima i zbog stjecanja rezistencije putem okoliša (izlaganje plijesni azolnim fungicidima koji se koriste u poljoprivredi) (Charlton i sur., 2008.; Howard i sur., 2009.; Verwej i sur., 2009.).
Aspergiloza
Plijesni roda Aspergillus ubikvitarni su organizmi i najčešći su uzročnici mikoza u peradi i drugih ptica.
Bolest redovito uzorkuju plijesni Aspergillus fumigatus, A. flavus, A. terreus i A. niger. Do obolijevanja dolazi kontaminiranom hranom ili fecesom u specifičnim uvjetima okoliša (toplina, vlaga i strujanje zraka) i inhalacijom spora.
Respiracijska infekcija najčešći je oblik bolesti, koji se vrlo často javlja u pura (Gründer i sur., 2005.; Silvanose i sur., 2006.; Balajee, 2009.; Beernaert i sur., 2010.; Dhama i sur., 2013.).
Mlade životinje su u pravilu osjetljivije, a infekcije su akutne s visokim pobolom i smrtnošću (čak i do 90% jata).
Tako je u pojavi aspergiloze uzrokovane kontaminiranim fecesom uginula trećina jata pura (Dyar i sur., 1984.; Charlton i sur., 2008.). U istraživanju Richarda i suradnika (1983), deset-minutno izlaganje purića aerosolu konidija A. fumigatus uzrokovalo je nalaz 5×105 CFU/g kolonija u tkivu pluća i smrtnost od 50% unutar nekoliko dana od izlaganja.
Prema nekim autorima, prisutnost velikih količina željeza smatra se predisponirajućim čimbenikom nastanka ove bolesti (Kapetanov i sur., 2011.). U starijih životinja aspergiloza je češće kroničnog karaktera s atipičnim simptomima kao što su otežano disanje (dispneja), disanje otvorenim ustima (zbog opstrukcije diših puteva), letargija, dehidracija i nastanak neuroloških smetnji (ataksija, konvulzije, pareza i šepanje). Također se može javiti vodenasti proljev, gubitak na težini i oštećenje očiju. Kod subakutnog oblika koji se razvije unutar deset dana od infekcije (u ptica do dva tjedna starosti) simptomi su blaži, a uočena je anemija, dok se patoanatomski mogu naći točkaste žute lezije u plućima i zračnim vrećicama, rast zelene plijesni u šupljinama i krvnim žilama, gnoj u bronhiolama te granulomi u drugim organima. Kronični oblik obilježavaju plućni granulomi, dilatacija ventrikula i ascites, što se očituje insuficijencijom pluća, neurološkim simptomima (tupost i letargija) te ponekad i kožnim oblikom (nekrotični granulomatozni dermatitis) (Okoye i sur., 1989.; Akan i sur., 2002.; Throne Steinlage i sur., 2003.; Atasever i sur., 2004.; Cortes i sur., 2005.; Zafra i sur., 2008.; Cacciuttolo i sur., 2009.).
Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze, kliničkih znakova, biokemijskih, seroloških i patoanatomskih pretraga te izdvajanjem uzročnika i to iz više organa životinje istodobno (Jones i Orosz, 2000.; Franca i sur., 2012.).
Problem predstavljaju nespecifični znakovi bolesti, jer ovise o tome koji je organ zahvaćen. Zbog otežane dijagnostike i relativno slabog učinka terapije prognoza nije povoljna. U novije vrijeme sve je veći broj izvještaja o otporonosti (rezistentnosti) mikroorganizama na antimikrobne pripravke, što dodatno umanjuje uspjeh terapije. Većina plijesni iz roda Aspergilus osjetljiva je na vorikonazol u niskim koncentracijama, otporna na itrakonazol, dok se otpornost na amfotericin B u niskim koncentracijama povećava tijekom terapije (Silvanose i sur., 2006.; Walsh i sur., 2008.; Snelders i sur., 2009.; Ziolkowska i sur., 2014.). Stoga je preventiva najbolja preporuka za sprječavanje nastanka aspergiloze i uključuje primjenu dobre proizvođačke prakse s naglaskom na higijenu nastambe i hrane, odgovarajuću ventilaciju i uklanjanje potencijalnih stresora u uzgoju životinja.
Kandidijaza
Kandidijaza (monilijaza ili trush) je gljivična bolest probavnog sustava peradi uzrokovana kvascem Candida albicans, koja se kao oportunistička infekcija javlja u mlađih i imunokompromitiranih ptica (zbog stresa, loših higijenskih uvjeta i/ili prisutnosti drugih infekcija). Vrste roda Candida normalni su stanovnici mikroflore probavnog sustava ljudi, životinja i ptica. Prema istraživanjau Wyatta i Hamiltona (1975.) ovi kvasci su izdvojeni iz 32,3% pretraženih voljki ptica. Candida albicans najčešći je uzročnik bolesti, ali su u bolesnih i zdravih ptica izdvojene i druge vrste: C. brumptii, C. catenulata, C. famata, C. guilliermondii, C. ravautii, C. parapsilosis, C. rugosa, C. salmonicola i C. tropicalis. Kako je uzročnik komenzal, do infekcije najčešće dolazi oralnim putem bilo zbog promjene u endogenoj mikroflori životinje ili infekcije putem kontaminiranog fecesa, hrane i/ili vode.
Bolest je uočena u peradi i drugih ptica i pojavljuje se sporadično, ali može uzrokovati značajne ekonomske gubitke. Pobol i smrtnost uglavnom su niski, iako su opisani i slučajevi u pilića i pura u kojih je smrtnost iznosila 20% – 40%. U slučajevima kada je obolio velik broj životinja redoviti uzrok bila je niska higijena ili pojava drugih infekcija (Mayeda, 1961.; Wyat i Hamilton, 1975.; Moretti i sur., 2000.; Charlton i sur., 2008.).
Klinički znakovi bolesti redovito su nespecifični: smanjeno uzimanje hrane, slabiji prirast, povećana žeđ, proljev, depresija i ravnodušnost. U nekim slučajevima mogu se uočiti dermatitis i nakostriješenost perja. U slučajevima kada je kandidijaza sekundarna infekcija simptomi druge bolesti bolje su izraženi te time otežavaju dijagnostiku bolesti. Kao što je već spomenuto, mlade životinje (do četiri tjedna starosti) su osjetljivije i smrtnost u te dobne kategorije je viša (Charlton i sur., 2008.).
Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze, patoanatomskog nalaza (npr. nalaz bijelih žarišnih ili difuznih bijelosivih naslaga (plakova) u sluznici usta, jednjaka, voljke, predželudca i crijeva; površinske nekroze i upala sluznice i nekroza jetre). Konačna dijagnoza postavlja se izolacijom uzročnika mikrobiološkim metodama, mikroskopskom identifikacijom (nalaz karakterističnih hifa i spora) te primjenom potvrdnih asimilacijskih testova i molekularnih metoda (Ramani sur., 1998.; Kemoi i sur., 2013.).
Liječenje se u peradi provodi primjenom bakrenog suflata i antimikotika, ali najznačajnija je primjena preventivnih mjera budući da je uzročnik često otporan na većinu sredstava za dezinfekciju. Stoga je nužno primijeniti mjere dobre proizvođačke prakse uključujući redovito održavanje higijene u peradnjaku, kontrolu hrane i vode za piće te uklanjanje ostalih potencijalnih stresora (smanjiti uporabu antibiotika) koji pogoduju nastanku ove bolesti.
Mikrosporoza
Mikrosporoza (dermatofitoza, dermatomikoza ili favus) je kontagiozna gljivična infekcija uzrokovana filamentoznim keratinofilnim plijesnima Microsporum, plijesnima koje najčešće uzrokuju lezije na koži i prenose se izravnim kontaktom na druge životinje i ljude. Uzročnik bolesti je Microsporum gallinae, rjeđe Microsporum gypseum i Trihcophyton simii. Ove gljivice su normalno prisutne u tlu i uzrokuju sporadične infekcije u ekstenzivno držane peradi.
U oboljelih životinja nastaju upalne promjene u obliku bijelih krasta (često u obliku prstena) na keratiniziranim dijelovima kože (područje vrata, kresta, podbradnjaci i distalni dijelovi nogu) te gubitak perja. Širenju bolesti pogoduju loši higijenski uvjeti (vlaga, alkalni pH i prisutnost kisika). Dijagnoza se postavlja na temelju karakterističnih promjena na koži, patoanatomskim nalazom te mikroskopskim i kulturalnim dokazivanjem karakterističnog micelija i spora. U terapiji se najčešće primjenjuju različiti antimikotici i preventivne higijenske mjere (Gründer i sur., 2005.; Charlton i sur., 2008.; Murata i sur., 2013.; Yamaguchi i sur., 2014.).
Penicilioza
Penicilioza je mikoza uzrokovana plijesnima iz roda Penicillium i to najčešće u ko-infekciji s plijesnima iz roda Aspergillus. Penicillium vrste su vrlo rasprostranjene u okolišu (zrak, tlo, vegetacija) i često kontaminiraju hranu.
Uz to što proizvode već spomenute mikotoksine mogu u iznimnim slučajevima uzrokovati infekciju u imunokompromitiranih životinja. Do bolesti uglavnom dolazi inhalacijom spora, a simptomi su nespecifični: slabiji prirast, proljev, promjene u kvaliteti perja i povećana iznenadna smrtnost te nalaz invazivnih, hijalih, septiranih micelija u plućima, zračnim vrećicama, jetri i drugim organima. U nekih ptica opisane su i sekundarne infekcije i pojava deformacije kljuna. Toksikogenost plijesni (proizvodnja ohratoksina A, citrinina, rubratoksina ili penicilinske kiseline) dodatna je opasnost od ovih patogenih plijesni. Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze, patoanatomskog nalaza, histološke pretrage, a indirektno nalazom patogenih plijesni u hrani i stelji. Kao i kod mikrosporoze, u terapiji se koriste antimikotici i preventivne higijenske mjere. Važnost navedenih infekcija je i u opasnosti obolijevanja ljudi bilo putem hrane ili inhalacijom (Aho i sur., 1990.; Bengoa i sur., 1994.; Mans, 2007.; Lanteri u sur., 2011.; Brandão i Beaufrère, 2013.).
Iako je poznato da su i u naizgled zdravih ptica u perju redovito prisutne različite plijesni (npr. Chrysosporium, Trichophyton, Arthroderma, Scopulariopsis, Sepedonium i druge), opasnost za zdravlje životinja je u potencijalnom širenju patogenih organizama i sporadičnim pojavama drugih mikoza kao što su kriptokokoza, daktilarioza i trihosporonoza. Navedene mikoze opisane su u malom broju slučajeva i često su povezane s lošim higijenskim uvjetima te drugim virusnim i bakterijskim uzročnicima bolesti u peradi i drugih ptica. Češće se pojavljuju u ukrasnih ptica te prema dostupnim podacima iz literature nemaju veće značenje u uzgoju i proizvodnji peradi (Londero i sur., 1969.; Padhye, 1968.; Jansson i sur., 2008; Stoute i sur., 2009.; Shepherd i Fairchild, 2010.; Qaher-Mandeel i sur., 2011.; Wyss i sur., 2015.).
Zaključak
Usprkos rjeđoj učestalosti mikoza i mikotoksikoza, ubikvitarna i česta učestalost plijesni kao i prisutnost mikotoksina u hrani i okolišu ukazuje na njihov potencijalni nepovoljni učinak na zdravlje i proizvodnost peradi te rizik nastanka zoonoza. Zbog nepostojanja učinkovite terapije sprječavanje mikoza i mikotoksikoza moguće je prvenstveno primjenom preventivnih mjera i postupaka dobre proizvođačke prakse uključujući visoke higijenske uvjete u nastambi za uzgoj životinja, uporabu kvalitetne i zdravstveno ispravne hrane za životinje te redovitu kontrolu zdravlja životinja. Zbog velike učestalosti mikotoksina u žitaricama i hrani za životinje često se iz ekonomskih razloga koriste različiti postupci dekontaminacije hrane (fizikalne, kemijske i biološke) te se primjenjuju različite mineralne gline. Iako navedeni postupci mogu povoljno utjecati na jačanje otpornosti životinja na patogene plijesni i njihove metabolite, jedino uporaba kvalitetne hrane može sa sigurnošću isključiti mogućnost pojave bolesti i ekonomskih šteta u peradarstvu.
Literatura [… prikaži]
SIGNIFICANCE OF PATHOGENIC MOULDS IN POULTRY PRODUCTION
Summary
Diseases caused by fungal pathogens are less common than bacterial and viral infections. However, they can be a cause of significant losses in poultry production due to infections with pathogenic moulds (mycosis) or as a result of toxic effects of secondary metabolites, mycotoxins (mycotoxicosis). The main pathogens include ubiquitous moulds like Aspergillus, Penicillium and Fusarium, while in rare cases pathogenic are also Microsporum and Trichophyton species. Certain yeasts (Candida and Cryptococcus) have also been documented as a cause of infections in birds. Symptoms are often unspecific, but application of focused diagnostics enables fast and accurate diagnosis. Successful preventive and control measures are the only adequate approach in avoiding these infections and toxicosis. This paper will give a short overview of the most common causes of mycosis and mycotoxicosis in poultry, diagnostics and measures for avoiding their potential undesired effects on poultry health and production.
Key words: pathogenic moulds, mycosis, mycotoxicosis, mycotoxins
- Gljivične bolesti u veterinarskoj kliničkoj praksi – izazovi dijagnostike i liječenja
- Peradarski dani u Puli: Hrvatska se s ptičjom gripom trenutačno uspješno bori bez cijepljenja peradi
- PANEL: Cijepljenje protiv influence ptica (ptičje gripe): mogućnosti i ograničenja
- Dermatofitoze pasa i mačaka
- Najčešći uzroci neplodnosti nazimica i krmača
