Petar Džaja
Dr. sc. Petar DŽAJA, dr. med. vet., redoviti profesor, (dopisni autor, e-mail: dzaja@vef.hr), Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska
Zakonski akti koji reguliraju označavanje životinjaRazmatranjePrijedlog
Razlog tome nije samo moja upornost nego i promjene u načinu označavanja životinja. Donekle je razumljivo, kad se označavanje provodilo stiskanjem kliješta, da su taj stisak osim veterinara mogle napraviti i druge osobe, ali danas se označavanje životinja obavlja sondiranjem, „ubacivanjem“ transpondera u predželuce ili transpondera pod kožu.
Mora se reći da je to veterinarsko-medicinski zahvat koji trebaju obavljati samo veterinari, ili veterinarski tehničari.
Svima nam je poznato da je označavanje životinja preduvjet za uspješno provođenje naređenih mjera i drugih poslova vezanih za životinje i da je to regulirano s nekoliko zakonskih akata.
Zakonski akti koji reguliraju označavanje životinja
Ovu problematiku zakonski reguliraju i sljedeći podzakonski akti:
- Pravilnik o provođenju obveznog označavanja i registracije ovaca i koza (NN 111/07),
- Pravilnik o izmjeni Pravilnika o provođenju obveznog označavanja i registracije ovaca i koza (NN 128/08),
- Pravilnik o smjernicama i postupku elektronskog označavanja ovaca i koza (NN 148/08),
- Pravilnik o izmjeni Pravilnika o provođenju obveznog označavanja i registracije ovaca i koza (NN 154/08),
- Pravilnik o izmjenama Pravilnika o obveznom označavanju i registraciji ovaca i koza (NN 81/11),
- Pravilnik o smjernicama i postupku elektroničkog označavanja ovaca i koza (NN 036/12) kojim prestaje važiti Pravilnik o elektroničkom označavanju iz 2008. g.
Pravilnik o označavanju ovaca i koza iz 2007. g. propisivao je da označavanje mogu obavljati pravne ili fizičke osobe i to: vlasnici životinja, ovlaštene veterinarske organizacije, veterinarske službe, HPA. Isto je propisano i u Pravilniku o provođenju obveznog označavanja i registracije goveda (NN 108/13, čl. 5., st. 1.).
Pravilnik o identifikaciji i registraciji kopitara (NN 123/09) navodi da se označavanje sastoji od obveznog označavanja koje obuhvaća implantaciju transpondera i dijagramskog opisa vanjskog izgleda te dodatnog označavanja koje obuhvaća fizičko označavanje vrućim žigom (čl. 18.) te propisuje da označavanje kopitara transponderom obavlja u skladu s uputom nositelja odobrenja za stavljanje u promet veterinarsko-medicinskog proizvoda (čl. 14., st. 2.).
Razmatranje
U gore navedenim zakonskim propisima jasno je da se označavanje dopušta vlasnicima životinja, djelatnicima HPA (nema veterinara) i veterinarima, odnosno uzgojnim organizacijama. Isto tako je vidljivo da se kod pojedinih životinjskih vrsta kao što su ovce i koze označavanje obavlja postavljanjem („ubacivanjem“) transpondera u predželudce, goveda (novi zakonski propisi nagovještavaju transponderom označavanje), a kod kopitara se označavanje provodi kirurškim zahvatom. Da bi se neko sredstvo pa bio to u transponder nekoliko centimetara dug, „ubacio“ u predželudce preživača, nekim se sredstvom mora doći u te predželudce, ili bolje rečeno to se označavanje provodi sondiranjem što je izrazito veterinarski zahvat. Osim predavanja i vježbi iz propedeutike sondiranje je predmet predavanja i sudskog veterinarstva bilo da se govori o stručnoj pogrješci pri neprovođenju sondiranja životinja (kolike konja) ili stručnim pogrješkama pri sondiranju (ulazak u pluća umjesto u probavni sustav, obrnuto i dr.).
Da je to tako, poznato nam je da u RH postoji samo jedan Veterinarski fakultet, jedan kolegij Klinička propedeutika u kojem studenti slušaju 1 sat predavanja o sondiranju i na 10 vježbi (od 17-26) koje traju 2 sata, na kojima se radi sondiranje različitih domaćih životinja.
Ovdje ne trebam napominjati da je isto i kad je u pitanju kirurški zahvat.
Smiješno je da se pri donošenju novosti u nekim zakonskim aktima ne ulazi u kurikulume pojedine struke da se vidi za što je neki stručnjak osposobljen, već se uporno nastavlja davati poslove iz okvira veterinarske djelatnosti i onima koji za vrijeme studija nisu ni čuli za propedeutiku i kirurgiju, sudsko veterinarstvo, odnosno nisu nikada vidjeli sondu. Iz ovoga nije teško zaključiti da se ne može očekivati od tih stručnjaka da posao obave po pravilima struke kad oni ne spadaju u tu struku, odnosno oni nisu stručni da bi to obavljali. Dobiva se dojam da je najbitnije da se nešto napravi, a kako će se to napraviti i od koga, to nije bitno. Na ovaj način ostavlja se nepovjerenje vlasnika životinja, jer oni nisu kvalificirani prosuđivati što tko zna, njihova je dužnost poštovati zakonske propise i dopustiti označavanje životinja za to ovlaštenim osobama, a stručnjacima koji su za to osposobljeni ne preostaje ništa drugo nego gledati da znanje u nekim slučajevima nije najbitnije i da njihova diploma devalvira i čeka bolja vremena.
Svjedoci smo da ovim poslovima često nastaje šteta koju osim što treba dokazati i odrediti njezinu „veličinu“, za nju treba i odgovarati. Svakako da odgovornost postoji ako je posao obavljen mimo pravila struke. Često mi se u slučajevima probijanja jednjaka, stavljanja bolusa u pluća i sl., na sudu postavlja pitanje je li napravljena stručna pogrješka? U pravilu odgovaram da nije, ako zahvat nije napravio veterinar, jer nestručnjak ne može napraviti stručnu pogrješku!
Donekle je razumljivo da u slučaju nastanka štete koju je označavanjem prouzročio vlasnik životinje isti ne može tužiti sebe za nastalu štetu, ali postavljamo pitanje što je s drugim „stručnjacima“ koji nisu stručni za taj posao, a zakonodavac im dopušta da ga obave. Oni bi pri obavljanju tog posla trebali imati stručnu ili profesionalnu pozornost kao i veterinari, a nemaju je, imaju gospodarsku ili možda domaćinsku pozornost. U takvim slučajevima odgovornosti za nastalu štetu treba prebaciti na državu, jer je vlasnik po zakonskim propisima morao označiti svoje životinje koje su bile do trenutka označavanja zdrave.
Onaj tko je naredio naređenu mjeru koja je provedena po zakonskim propisima i po pravilima struke snosi odgovornost za eventualno nastale posljedice takvih radnji. Ako sam rekao da nestručnjak ne može napraviti stručnu pogrješku jasno vam je da se nestručnjacima za neki posao ne bi trebalo zakonski dopustiti da rade zahvate na životinjama za koje nisu osposobljeni.
Ovim štitimo vlasnike životinja jamčeći da će se taj propisani obvezni zahvat obaviti profesionalno, kao i veterinarsku djelatnost, jer je neshvatljivo da se nekome daje da u ime države nešto radi, a da o tome nikada nisu učili i da to nikada nisu radili.
I na koncu ne mogu ne reći da je više dosta nepoštovanja naše struke te ako ne možemo utjecati na smanjenje broja životinja što ima za posljedicu značajnog smanjenja posla za veterinare, možemo tražiti da se posao oko životinja prepusti veterinarima, jer je uvijek u obavljanju nekog posla važnije znanje nego li imenovanje.
Prijedlog
Zbog svega navedenog, poštujući pravila struke inzistiramo da zahvate označavanja životinja postupkom „ubacivanja transpondera“ pod kožu ili u predželuce može obavljati samo veterinarska organizacija – veterinarska ambulanta, a u njoj doktori veterinarske medicine ili veterinarski tehničari.
Vezano:
- Odluka o izmjeni Odluke o visini i opsegu naknada za troškove provedbe propisanih mjera iz područja veterinarstva
- U pripremi Nacrt programa za veterinarske preglede na gospodarstvima
- Problemi hrvatskog veterinarstva raspravljani i na sastanku Višegradske skupine VET+
- Javni poziv za prikupljanje zahtjeva za dodjelu ovlasti za nabavu i distribuciju mikročipova za označavanje pasa
- Mikročipiranje životinja i mogući neželjeni učinci u veterinarskoj medicini