V. Stevanović, V. Starešina, Lj. Barbić, Z. Milas, Zrinka Štritof, Josipa Habuš i N. Turk
Vladimir Stevanović, dr. med. vet., dr. sc. Vilim Starešina, dr. med. vet., izvanredni profesor, dr. sc. Ljubo Barbić, dr. med. vet., docent, dr. sc. Zoran Milas, dr. med. vet., izvanredni profesor, dr. sc. Zrinka Štritof, dr. med. vet., viša asistentica, Josipa Habuš, dr. med. vet., znanstvena novakinja, dr. sc. Nenad Turk, dr. med. vet., izvanredni profesor, Veterinarski fakultet, Zagreb
U posljednjih nekoliko desetljeća zabilježena je pojava novih, dosad nepoznatih zaraznih bolesti u ljudi, ali i sve učestalija pojava zaraznih bolesti za koje se mislilo da su iskorijenjene ili da su u potpunosti stavljene pod kontrolu.
Takve zarazne bolesti nazivamo emergentnim zaraznim bolestima (Morse, 1991., Morse, 1993.). U razdoblju između 1940. god. i 2004. god. pojavilo se ukupno 335 emergentnih zaraznih bolesti u ljudi (Jones i sur., 2008.). Analizom prikupljenih podataka o tim zaraznim bolestima utvrđeno je da su većina njih zoonoze. Zoonoze su zarazne bolesti ili infekcije koje se u prirodnim uvjetima mogu prenositi sa životinja kralješnjaka na čovjeka (Anonymus, 1959.). Od ukupnog broja patogenih mikroorganizama koji mogu ugroziti ljudsko zdravlje, oko 50% su uzročnici zoonoza, a od uzročnika emergentnih zaraznih bolesti njih 60-70% ima zoonotski potencijal (Taylor i sur., 2001., Woolhouse i sur., 2001., Jones i sur., 2008.). Emergentne se zoonoze uglavnom javljaju na ograničenom području. Promjenom uzročnika bolesti kao i čimbenika koji djeluju ili u okolišu ili u populaciji konačnih domaćina uzročnici dobivaju mogućnost širenja unutar određene populacije ljudi (Morse, 1991., Soares i sur., 1993.). Leptospiroza, encefalitis zapadnog Nila, hendra virusna infekcija, bjesnoća kao i mnoge druge zoonoze konja pripadaju skupini emergentnih zoonoza (Tablica 1.).
Tablica 1. Važnije zoonoze u konja i njihovi uzročnici
Emergentnost zaraznih bolesti predstavlja proces koji se sastoji od dvije faze: unosa patogenog mikroorganizma u novu populaciju domaćina i daljnjeg širenja unutar nje. Pritom su neophodni tzv. čimbenici emergentnosti (Morse, 1995.). Emergentnost svake pojedine bolesti rezultat je istodobnog djelovanja različitih socio-ekonomskih i ekoloških čimbenika u različitom opsegu (tablica 2. i tablica 3.) (Varou i sur., 2007.).
Tablica 2. Najčešće prepoznati čimbenici emergentnosti zaraznih bolestiTablica 3. Emergentne zoonoze u konja po pojedinim skupinama čimbenika emergentnosti
Postoji nekoliko podjela čimbenika emergentnosti, ali se najčešće dijele u šest skupina (Morse, 1995., Smolinski i sur., 2003.):
Kod emergentnih zoonoza utjecaj čimbenika emergentnosti je posebno značajan jer postoji ograničenje u smislu njihovog širenja sa čovjeka na čovjeka.
Većina zoonoza se uopće ne može prenijeti, niti izravno niti neizravno, sa čovjeka na čovjeka. Svega oko 10% uzročnika zoonoza nakon ulaska u populaciju ljudi održava se izravnim prijenosom sa čovjeka na čovjeka (Woolhouse i Gowtage-Sequeria, 2005.).
Vrlo često zbog brzog tijeka bolesti i visoke smrtnosti uzročnici zoonoza ne mogu izazvati masovnu pojavu bolesti (Morse, 1995.). Za emergentnost zoonoza su stoga neophodni dodatni čimbenici koji omogućuju širenje uzročnika u populaciji ili unošenje uzročnika u novu populaciju. Dobar su primjer emergentne zoonoze u konja. Danas konj ponajprije služi za šport i razonodu i time je kontakt sa čovjekom puno neposredniji, a prijenos bolesti na čovjeka olakšan. Vrlo često se konji transportiraju na vrlo velike udaljenosti u vrlo kratkom vremenskom razdoblju. Životinje se mogu vrlo lako inficirati uzročnicima koji su nerijetko nepoznati u zemlji njihovog podrijetla, a brzi transport omogućuje da uzročnici u vremenu kraćem od inkubacije za većinu zaraznih bolesti obiđu svijet.
Mikroorganizmi su sastavni dio životnog okoliša. Mijenjajući okoliš čovjek izravno ili neizravno djeluje i na složene odnose unutar biocenoze, čiji su sastavni dio i brojni patogeni mikroorganizmi.
Ekološke promjene, uključujući i one koje su posljedica ekonomskog razvoja i razvoja poljoprivrede su među najčešće prepoznatim uzrocima pojave emergentnih zaraznih bolesti.
Djelovanjem ovog čimbenika najčešće se pojavljuju u potpunosti nepoznate, nove emergentne zarazne bolesti, obično zoonoze, koje obilježava visoka smrtnost (Morse, 1995.). Emergentnost je najčešće posljedica izlaganja ljudi ili domaćih životinja bliskom kontaktu s konačnim domaćinom ili rezervoarom. Dobri primjeri utjecaja ovog čimbenika su pojava hendra virusne infekcije u konja i povećanje učestalosti lymske borelioze u Europi i Sjevernoj Americi.
Infekcija hendra virusom je akutna, kontagiozna, respiratorna zarazna bolest konja, čovjeka i nekih vrsta šišmiša (Sellon i Long, 2006.). Bolest je po prvi puta utvrđena 1994. u Brisbaneu, Queensland, Australija (Murray i sur., 1995.). Obolio je 21 konj, od kojih je 14 uginulo, a preostalih sedam je eutanazirano. U ovoj prvoj epizodi obolio je i jedan čovjek koji je i preminuo. Drugi put, bolest se pojavila u Mackayu, Queensland. Oboljela su 2 konja, a zabilježen je još jedan smrtni ishod u čovjeka (Hooper i sur., 1996., Rogers i sur., 1996.). Nakon toga prijavljena su još 3 pojedinačna uginuća kod konja i sumnja na infekciju kod još jednog čovjeka (Field i sur., 2000., Hooper i sur., 2000.). Smatra se da su prirodni domaćini hendra virusa vrsta šišmiša letipsi (rod Pteropus, red Chiroptera).
Protutijela su nađena kod 47% testiranih šišmiša. Urin, pobačeni fetusi i iscjedak iz spolnih organa šišmiša glavni su izvor uzročnika za konje (Halpin i sur., 2000., Field i sur., 2001.).
Kao glavni razlog pojave ove bolesti navodi se sječa šuma (Field i sur., 2001., Wolfe i sur., 2005.). Sječom je šume uništeno prirodno stanište šišmiša te su se oni u potrazi za novim naselili u blizini ljudskih naselja te je omogućen bliski kontakt letipasa i konja.
Promjena uvjeta u ekosustavu može dovesti do povećanja populacije prirodnih domaćina ili vektora pojedinih emergentnih zaraznih bolesti (Morse, 1991., Morse, 1993.). Lymska borelioza je transmisivna zarazna bolest. Uzročnik kruži u enzootskom ciklusu između vektora i različitih ptica i sisavaca koje mogu služiti kao domaćini. Jedan od domaćina je i konj. Učestalost ove bolesti u Europi raste zadnjih nekoliko godina, a kao jedan od glavnih uzroka porasta broja slučajeva lymske borelioze u čovjeka navodi se ponovno pošumljavanje područja u blizini ljudskih naselja. Pošumljavanje omogućava zadržavanje vektora u blizini ljudi i domaćih životinja (Morse, 1995., Varou i sur., 2007.).
Promjene u demografiji i ponašanju ljudi
Populacija ljudi neprestano raste, a s njom i broj domaćih životinja. Osim općeg povećanja broja ljudi postoji i globalna tendencija migracije stanovništva u gradove. Posljedično ljudi i životinje su u sve bližem međusobnom kontaktu što olakšava prijenos zaraznih bolesti.
Danas se promijenilo i ponašanje čovjeka. Boravak u prirodi i seoski turizam postaju sve popularniji. Konji vrlo često služe za rekreativno jahanje i razonodu. Na ovaj način ljudi dolaze u izravan kontakt s artropodima, ali i bolesnim životinjama. Čovjek na ovaj način može doći u kontakt s uzročnicima lymske borelioze te alfavirusne i flavivirusne infekcije.
Promjene i adaptacije mikroorganizama
Promjenjivost i adaptacija jedna je od osnovnih osobina koje omogućavaju preživljavanje živih organizama u prirodi. Mutacije koje se spontano javljaju u nasljednom materijalu pojedinih mikroorganizama mogu biti osnova pojave nekih zaraznih bolesti.
Venecuelanski encefalitis konja (VEE – Venezuelan equine encephalitis) je jedna od najznačajnijih zaraznih bolesti konja i čovjeka Novog Svijeta. Za razumijevanje epizootiologije venecuelanskog encefalitisa vrlo važno je bilo otkriće dva različita načina kruženja u prirodi (Bianchi i sur., 1997.). Enzootski ciklus u svom središtu ima šumske glodavce koji mogu razviti dovoljno jaku viremiju i komarce koji prenose virus između njih.
U određenim razdobljima pojavljuje se drugi, epizootski ciklus u kojem konj služi kao glavni konačni domaćin i može razviti dovoljno jaku viremiju da bude izvor zaraze za čovjeka. Značenje konja u ciklusu VEE je neosporno, jer se ni jedan slučaj kod čovjeka nije javio bez epizootije kod konja (Miller i sur., 1973., Weaver i sur., 2004.).
Primjer prilagodbe je i razvoj otpornosti mikroorganizama na pojedine antimikrobne pripravke. Salmoneloza je jedna od najvažnijih zoonoza uopće (Sellon i Long, 2006.). Čovjek se najčešće zarazi kontaminiranom hranom, ali i izravnim i neizravnim kontaktom sa zaraženim životinjama. Posebno značenje u humanoj medicini pridaje se sojevima otpornim na mnoge antimikrobne pripravke koji se sve češće mogu izdvojiti iz probavnog sustava domaćih životinja. Primjeri u novije doba su Salmonella typhimurium DT104 koji se proširio u svjetskim razmjerima devedesetih godina prošlog stoljeća i cmy2 pozitivni soj S. newport s početka ovog stoljeća koji su dokazani u konja, ali još treba utvrditi točnu ulogu konja u epidemiologiji infekcija ovim sojevima (Sellon i Long, 2006.).
Stapylococcus aureus, rezistentan na meticilin, je uzročnik teških nosokomijalnih infekcija u ljudi. Kao i za specifične sojeve salmonela i za njega je dokazano da se može naći u konja, a utvrđen je i njegov prijenos s konja na čovjeka (Simmons i sur., 1986., Hartmann i sur., 1997., Seguin i sur., 1999.).
Napredak u tehnologiji i promjene u industriji
Razvoj biomedicinskih znanosti uvjetovao je uspješno liječenje i bolesti koje su u prošlosti po pravilu završavale letalno. Starenjem populacije, liječenjem malignih i autoimunih bolesti i produženjem životnog vijeka ljudi koji su imunokompromitirani iz drugih razloga stvorena je velika subpopulacija ljudi kod kojih se javljaju bolesti izazvane mikroorganizmima koji su nepatogeni ili rijetko patogeni za imunokompetentne osobe. Jedan od patogenih mikroorganizama iz ove skupine je Rhodococcus equi (Kedlaya i sur., 2001., Weinstock i Brown, 2002.).
Infekcija s R. equi je jedna od najvažnijih bolesti ždrjebadi u dobi od tri tjedna do šest mjeseci (Sellon i Long, 2006.). Iako se ovaj mikroorganizam može izdvojiti iz tla na gotovo 100% konjskih farmi točna uloga konja u epidemiologiji ove bolesti još se mora utvrditi (Weinstock i Brown, 2002.).
Promjena u načinu stočarske proizvodnje dovela je do stvaranja velikih farmi na kojima se nalazi veliki broj životinja na relativno malom prostoru. Ovi uvjeti su idealni za širenje zaraznih bolesti. Posebno su ugroženi ljudi koji su u stalnom neposrednomkontaktu s farmskim životinjama, poput veterinara i radnika na farmama te se brojne zoonoze ubrajaju u profesionalne bolesti. Leptospiroza je najraširenija zoonoza na svijetu, a učestalost njezine pojave zadnjih godina raste (Levett 2001., Langston i Heuter, 2003., Higgins, 2004., McBride i sur., 2005.). Leptospire dobro preživljavaju u slatkoj vodi i kontaminirana voda je glavni izvor za čovjeka, ali leptospiroza je jedna i od profesionalnih zaraznih bolesti.
Infekcija leptospirama je utvrđena u čovjeka, velikog broja divljih i domaćih životinja uključujući i konje. Najčešći izvor infekcije, za osoblje na farmama i veterinare je urin zaraženih životinja, rjeđe pobačeni plodovi, placenta, iscjedak iz maternice i mlijeko.
Uzrok sve češćih dokumentiranih slučajeva emergentnih zoonoza sigurno treba tražiti i u napretku metoda dijagnostike. Zasigurno je određen dio uzročnika zoonoza koji su prepoznati u novije doba već dugo prisutan među ljudima i životinjama, ali je zbog nepostojanja prikladnih dijagnostičkih metoda ostajao neprimijećen.
Međunarodni transport i trgovina
Danas je moguće prijeći vrlo velike udaljenosti u vrlo kratkom vremenu. U ekonomski razvijenim zemljama konj ponajprije služi kao športska životinja i životinja za zabavu. Konji se često transportiraju na vrlo velike udaljenosti na športska natjecanja, smotre i slično, gdje dolaze u kontakt sa životinjama iz različitih krajeva. Brzi transport je osobito značajan kod akutnih bolesti, jer je moguće da životinja bude transportirana na velike udaljenosti u vremenskom razdoblju kraćem od inkubacije te da ne pokazuje nikakve znakove bolesti. U zadnjih 20-tak godina uočeno je da se infekcije flavivirusima javljaju na novim lokacijama, sve češće se klinički očituju, a virusi postaju sve patogeniji za čovjeka (Petersen i Roehring, 2001.). Infekcija flavivirusima je akutna, transmisivna bolest konja, ali i ljudi i ptica (Sellon i Long, 2006.). Za infekcije flavivirusima može se reći da su posljedica globalizacije, koja je omogućila brzi transport ljudi i životinja na velike udaljenosti (Petersen i Roehring, 2001.). Najdramatičniju epizootiološku i epidemiološku sliku iz ove skupine ima infekcija virusom encefalitisa Zapadnog Nila (WNE – West Nile encephalitis).
Virus prenose komarci, u kojima se i umnožavaju, a konačni domaćini su ptice (Hayes, 2001.). Konj i čovjek predstavljaju slijepu ulicu. Dokazano je da se i sisavci i ptice mogu zaraziti i peroralnim unosom virusa, ali i zaraženom krvi i organima za transplantaciju. Moguć je vertikalni prijenos u ljudi. Najveća zabilježena epizootija u konja počela je 1999. godine u New York City-u u Sjedinjenim Američkim Državama. U 2002. bilo je registrirano 4156 oboljelih i 284 umrlih ljudi, najčešće od posljedica meningoencefalitisa. U siječnju 2004. bilo je 8977 zabilježenih slučajeva. Od 1999. godine pa do 2005. godine u Sjedinjenim Američkim Državama zabilježeno je 250 000 slučajeva infekcije u konja s letalitetom između 30 i 40% (Sellon i Long, 2006.). Virus encefalitisa Zapadnog Nila nije dosad izdvojen u Hrvatskoj, ali su za njega dokazana specifična protutijela u 1-3% ljudi (Vesenjak-Hirjan i sur., 1991.).
U 2002. godini pretraženo je 980 uzoraka seruma konja s područja Hrvatske na protutijela za virus encefalitisa Zapadnog Nila. Pozitivna su bila 4 (0,4%) uzorka (Madić i Lojkić, 2004.).
Osim zaraženih životinja mogu se unositi i vektori. Azijski tigrasti komarac (Aedes albopictus) je 1986. godine unesen u SAD i Brazil u pošiljci starih guma.
Danas je taj komarac vrlo značajan vektor u širenju istočnog encefalitisa konja u SAD-u (Knudson, 1995.).
Neprovođenje mjera javnog zdravstva
Po procjenama Ujedinjenih naroda do 2025. godine 65% svjetskog stanovništva će živjeti u gradovima (Anonymus, 1991.). Veliki broj ljudi i životinja na malom prostoru omogućavaju da se zarazne bolesti i zoonoze vrlo lako šire među ljudima. Veliki broj ljudi na malom prostoru otežava i provođenje mjera javnog zdravstva što je dodatni čimbenik koji omogućava pojavu zarazne bolesti. Gustoća populacije je vrlo dobar prediktivni čimbenik emergentnosti zarazne bolesti (Jones i sur., 2008.). Klasične mjere javnog zdravstva i mjere sanitacije smanjuju širenje i izloženost ljudi brojnim patogenim mikroorganizmima koji se šire tradicionalnim putevima kao što su hrana i voda. Ipak, provođenjem ovih mjera uzročnici ne bivaju u potpunosti eliminirani iz populacije životinja i ljudi, već u malom broju preživljavaju u okolišu, rezervoarima ili malim žarištima infekcije (Morse, 1995.). Ratovi, prirodne katastrofe i drugi uvjeti koji dovode do propusta u provođenju mjera javnog zdravstva omogućuju da se pojavnost ovih zaraznih bolesti opet poveća, a posebice se to odnosi na emergentne zarazne bolesti i zoonoze.
Promjenom epizootiološke i epidemiološke slike svijeta koja je uslijedila zbog globalizacije ne može se više govoriti o epidemijama zaraznih bolesti kao problemu jedne regije ili države već kao o općem problemu kojeg svi moraju biti svjesni. Promjene u demografiji i ponašanju ljudi, promjene u klimi, ekosustavima, međunarodna putovanja i trgovina, promjene i adaptacija mikroorganizama, neprovođenje mjera javnog zdravstva, ratovi i nedostatak političke volje da se suzbiju pojedine bolesti, uvjetuju sve učestaliju emergentnost zaraznih bolesti. Kao dodatni čimbenici koji snažno djeluju na pojavnost emergentnih zoonoza navode se gustoća populacije ljudi, prirast stanovništva, zemljopisni položaj i klima i raznolikost vrsta životinja koje služe kao domaćini uzročnicima zaraznih bolesti. Različite vrste životinja mogu biti izvor zaraze za čovjeka. Među zoonozama domaćih životinja, zoonoze u konja dobivaju novo značenje, primarno zbog promjene razloga i uvjeta držanja.
Transport na velike udaljenosti, bliski kontakt sa čovjekom, daleko češća primjena antimikrobnih pripravaka, samo su neki od prepoznatih čimbenika koji omogućuju emergentnost nekih zoonoza u konja. Prvi i osnovni korak u zaštiti od emergentnih zoonoza je njihovo rano prepoznavanje, što je moguće samo uz efikasni globalni sustav praćenja i razumijevanje promjena koje dovode do emergentnosti zaraznih bolesti.
Poznavanje čimbenika koji dovode do emergentnosti zoonoza, može pomoći da se ciljno djeluje u određenim ključnim trenutcima i područjima širom svijeta i da se iznađu efikasnije metode profilakse.
Za praćenje i suzbijanje emergentnih zoonoza i emergentnosti zoonoza u konja moraju se sustavno provoditi različiti postupci i metode:
epidemiološka i epizootiološka istraživanja na terenu,
kontrola, eliminacija i eradikacija izvora i rezervoara infekcije,
edukacija stanovništva,
unapređenje dijagnostičkih postupaka i tehnologije.
Za provođenje ovih mjera neophodan je timski rad stručnog, iskusnog i posvećenog osoblja iz veterinarskog i humanog javnog zdravstva.
Zoonoze su zarazne bolesti ili infekcije koje se u prirodnim uvjetima mogu prenositi sa životinja kralješnjaka na čovjeka. Leptospiroza, encefalitis zapadnog Nila, hendra virusna infekcija, bjesnoća kao i mnoge druge zoonoze konja pripadaju skupini emergentnih zoonoza. Emergentnost svake pojedine bolesti rezultat je istodobnog djelovanja različitih socio-ekonomskih i ekoloških čimbenika u različitom opsegu. Promjenom epizootiološke i epidemiološke slike svijeta koja je uslijedila zbog globalizacije ne može se više govoriti o epidemijama zaraznih bolesti kao problemu jedne regije ili države, već kao o općem problemu kojeg svi moraju biti svjesni. Promjene u demografiji i ponašanju ljudi, promjene u klimi, ekosustavima, međunarodna putovanja i trgovina, promjene i adaptacija mikroorganizama, neprovođenje mjera javnog zdravstva, ratovi i nedostatak političke volje da se suzbiju pojedine bolesti uvjetuju sve učestaliju emergentnost zaraznih bolesti.
1. Anon. (1959): Zoonoses: second report of the joint WHO/FAO expert committee. Geneva.
2. Anon. (1991): World urbanization prospects, 1990. New York: United Nations.
3. BIANCHI, T. I., G. AVILES and M. S. SABATTINI (1997): Biological characteristics of an enzootic subtype of western equine encephalomyelitis virus from Argentina. Acta Virol. 41, 13-20.
4. FIELD, H. E, P. C. BARRATT, R. J. HUGHES, J. SHIELD and N. D. SULLIVAN (2000): A fatal case of Hendra virus infection in a horse in north Queensland: clinical and epidemiological features. Aust. Vet. J. 78, 279-282.
5. FIELD, H. E., P. YOUNG, J. M. YOB, J. N. MILL, H. LESS and J. MACKENZIE (2001): The natural history of Hendra and Nipah viruses. Microbes. Infect. 3, 307-314.
6. HALPIN, K., P. L. YOUNG, H. E. FIELD and J. MACKENZIE (2000): Isolation of Hendra virus from pteropid bats: a natural reservoir of Hendra virus. J. Gen. Virol. 81, 1927-1932.
7. HARTMANN, F. A., S. S. TROSTLE and A. O. KLOHNEN (1997): Isolation of methicillin-resistant Staphyloccus aureus from a postoperativewound infection in a horse. J. Am. Vet. Med. Assoc. 211, 590–592.
8. HAYES, C. G. (2001): West Nile virus: Uganda, 1937, to New York City, 1999. Ann. NY. Acad. Sci. 951, 25-37.
9. HIGGINS, R. (2004): Emerging or re-emerging bacterial zoonotic diseases: bartonellosis, leptospirosis, Lyme borreliosis, plague. Rev. Sci. Tech. 23, 569.
10. HOOPER, P. T., A. R. GOULD, A. D. HYATT, M. A. BRAUN, J. A. KATTENBELT, S. G. HENGSTBERGER and H. A. WESTBURY (2000): Identification and molecular characterization of Hendra virus in a horse in Queensland. Aust. Vet. J. 4, 281-282.
11. HOOPER, P. T., A. R. GOULD, G. M. RUSSELL, J. A. KATTENBELT and G. MITCHELL (1996): The retrospective diagnosis of a second outbreak of equine morbillivirus infection. Aust. Vet. J. 74, 244-245.
12. JONES, K. E., N. G. PATEL, M. A. LEVY, A. STOREYGARD, D. BALK, J. L. GITTLEMAN and P. DASZAK (2008): Global trends in emerging infectious diseases. Nature 451, 990-993.
13. KEDLAYA, I., M. B. ING and S. S. WONG (2001): Rhodococcus equi infections in immunocompetent hosts: case report and review. Clin. Infect. Dis. 32, 39.
14. KNUDSON, A. B. (1995): Geographic spread of Aedes albopictus in Europe and the concern among public health authorities. Eur. J. Epidem. 11, 345-348.
15. LANGSTON, C. E. and K. J. HEUTER (2003): Leptospirosis: a re-emerging zoonotic disease. Vet. Clin. North. Am. Small. Anim. Pract. 33, 791-807.
16. LEVETT, P. N. (2001): Leptospirosis. Clin. Microbiol. Rev. 14, 296-326.
17. MADIĆ, J. i M. LOJKIĆ (2004): Emergentne i reemergentne virusne zoonoze. U: Zborniku radova 3. veterinarskog kongresa, Zagreb 2004.
18. McBRIDE, A. J., D. A. ATHANAZIO, M. G. REIS and A. KO (2005): Leptospirosis. Curr. Opin. Infect. Dis. 18, 376-386.
19. MILLER, L. D, J. E. PEARSON and R. L. MUHM (1973): A comparison of clinical manifestations and pathology of the equine encephalitides: VEE, WEE, EEE. Proc. Ann. Meet. US Anim. Health Assoc. 77, 629-631.
20. MORSE, S. S. (1991): Emerging viruses: defining the rules for viral traffic. Perspect Biol. Med. 34, 387-409.
21. MORSE, S. S. (1993): Examining the origins of emerging viruses. In: MORSE S. S., ed. Emerging viruses. New York: Oxford University Press, 10-28.
22. MORSE, S. S. (1995): Factors in the emergence of infectious diseases. Emerg. Inf. Dis. 1, 7-15.
23. MURRAY, K., P. SELLECK, P. HOOPER, A. HYATT, A. GOULD, L. GLEESON, H. WESTBURY, L. HILEY, L. SELVEY, B. RODWELL and P. KETTERER (1995): A morbillivirus that caused fatal disease in horses and humans. Science 268, 94-97.
24. PETERSEN, L. R. and J. T. ROEHRING (2001): West Nile virus: a reemerging global pathogen. Emerg. Infect. Dis. 7, 611-614.
25. ROGERS, R. J., I. C. DOUGLAS, F. C. BALDOCK, K. T. GLANVILLE, K. T. SEPPANEN, L. J. GLEESON, P. N. SELLECK and K. J. DUNN (1996): Investigation of a second focus of equine morbillivirus infection in coastal Queensland. Aust. Vet. J. 74, 243-244.
26. SEGUIN, J. C., R. D. WALKER and J. P. CARON (1999): Methicillin-resistant Staphylococcus aureus outbreak in a veterinary teaching hospital: potential human-to-animal transmission. J. Clin. Microbiol. 37, 1459–1463.
27. SELLON, D. C. and M. T. LONG (2006): Equine infectious diseases. Philadelphia: W. B. Saunders Company.
28. SIMMONS, B. P., C. MUNN and M. GELFAND (1986): Toxic shock in a hospital employee due to methicillin-resistant Staphylococcus aureus. Infect. Control Hosp. Epidemiol. 7, 350.
29. SMOLINSKI, M. S., M. A. HAMBURG and J. LEDERBERG (2003): Microbial threats to health: Emergence, detection, and response. Washington, DC: Institute of Medicine, National Academies Press.
30. SOARES, S., K. G. KRISTINSSON, J. M. MUSSER and A. TOMASZ (1993): Evidence for the introduction of a multiresistant clone of serotype 6B Streptococcus pneumoniae from Spain to Iceland in the late 1980s. J. Infect. Dis. 168, 158-163.
31. TAYLOR, L. H., S. M. LATHAM and M. E. J. WOOLHOUSE (2001): Risik factors for human disease emergence. Philos. Trans. R. Soc. Lond. B. Sci. 356, 983-989.
32. VAROU, R. M., V. G. PAPAVASSILION and S. TSIODRAS (2007): Emerginig zoonoses and vector-borne infectons affecting human sin Europe. Epidemiol. Infect. 135, 1-17.
33. VESENJAK-HIRJAN, J., V. PUNDA-POLIĆ and M. DOBEC (1991): Geographical distribution of arboviruses in Yugoslavia. J. Hyg. Epidemiol. Microbiol. Immunol (Prague) 35, 129-140.
34. WEAVER, S. C., C. FERRO, R. BARRERA et al. (2004): Venezuelan equine encephalitis. Ann. Rev. Entomol. 49, 141-174.
35. WEINSTOCK, D. M. and A. E. BROWN (2002): Rhodococcus equi: an emerging pathogen. Clin. Infect. Dis. 34, 1379-1385.
36. WOLFE, N. D., P. DASZAK, A. M. KILPATRICK and D. S. BURKE (2005): Bushmeat hunting, deforestation, and prediction of zoonotic disease emergence. Emerg. Infect. Dis. 12, 1822-1827.
37. WOOLHOUSE, M. E. J. and S. GOWTAGE-SEQUERIA (2005): Host range and emerginig and reemerging pathogens. Emerg. Infect. Dis. 12, 1842-1847.
38. WOOLHOUSE, M. E. J., L. H. TAYLOR and D. T. HAYDON (2001): Population biology of multihost pathogens. Science 292, 1109-1112.
Vladimir STEVANOVIĆ, DVM, Vilim STAREŠINA, DVM, PhD, Associate Professor, Ljubo BARBIĆ, DVM, PhD, Assistant Professor, Zoran MILAS, DVM, PhD, Associate Professor, Zrinka ŠTRITOF, DVM, PhD, Senior Assistant, Josipa HABUŠ, DVM, Junior Researcher, Nenad TURK, DVM, PhD, Associate Professor, Faculty of Veterinary Medicine, Zagreb
Zoonoses are infectious diseases or infections which, under natural conditions, can be transmitted from vertebrate animals to humans. Leptospirosis, West Nile encephalitis, Hendra virus infection, rabies and many other zoonotic diseases of horses belong to the group of emerging zoonoses.
The emergence of each disease is the result of the simultaneous influence of different socioeconomic and environmental factors in different ranges. Due to globalization, there are tremendous changes in the global state of epizootiology and epidemiology. Changes in demographics and human behaviour, changes in climate, ecosystems, international travel and commerce, microbial adaptation and change, failure of public health measures, wars and lack of political will to combat certain diseases are among the most frequently recognized factors that contribute to the emergence of infectious diseases. As a consequence, we can no longer speak about outbreaks of infectious diseases as a problem of one region or state, but as a general problem that everyone must be aware of.
Ova web stranica koristi kolačiće radi poboljšanja korisničkog doživljaja pri njezinom korištenju. Korištenjem ove stranice suglasni ste s tim. PrihvatiViše
