Željana Klječanin Franić
Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb
Izlaganje sa Znanstveno-stručnog skupa
SažetakUvodMaterijal i metodeRezultatiRaspravaZaključakLiteraturaSummary
Izvor: Zbornik radova Veterinarski dani, Opatija, 2018.
Sažetak
V eterinarska medicina s humanom medicinom, stomatologijom i farmacijom pripada znanstvenom području biomedicine, a tom području pripada i većina nazivlja na kojemu se temelji usmena i pisana komunikacija unutar veterinarske znanosti i struke. Nazivlje u biomedicini, pa tako i u veterini, neprestano se mijenja, razvija i obogaćuje. Osim internacionalizama, na kojima je biomedicinsko nazivlje izgrađeno, ono je danas pod snažnim utjecajem i engleskog jezika kao globalnog jezika znanosti i tehnologije. Pretjerana uporaba internacionalizama, nekritičko prihvaćanje stranih riječi i anglizama, njihova neprilagođenost hrvatskom jezičnom sustavu te izostanak kontinuirane terminološke djelatnosti i osmišljene terminološke politike razlog su neujednačenosti biomedicinskog nazivlja, što pokazuju suvremena istraživanja na tekstovima iz humane medicine i stomatologije. Cilj ovoga rada jest istražiti ujednačenost nazivlja u veterinarskim tekstovima, i to na četiri jezične razine: pravopisnoj, tvorbenoj, sintaktičkoj i leksičkoj. Prikupljena građa obuhvaća znanstvene i stručne članke iz časopisa Veterinarska stanica i Veterinarski arhiv te suvremeno udžbeničko štivo iz fiziologije domaćih životinja, veterinarske mikrobiologije te veterinarske kirurgije i anesteziologije. Rezultati pokazuju da je nazivlje i u veterinarskim tekstovima neujednačeno na svim spomenutim jezičnim razinama te upućuju na nužnost sustavnoga terminološkog rada i suradnje znanstvenika, stručnjaka i jezikoslovaca u izgradnji strukovne terminologije.
Ključne riječi: biomedicinski jezik, veterinarska struka, ujednačenost nazivlja
Uvod
Svoje podrijetlo ono ima u grčkom jeziku, otkuda potječu nazivi mnogih bolesti, koji su i danas u uporabi u obliku prilagođenom pojedinim nacionalnim jezicima, te latinskom jeziku na kojemu se temelji današnje anatomsko nazivlje. Osim latinskoga i grčkog jezika, i engleski jezik, kao globalni jezik suvremene znanosti i tehnologije, danas ima sve veći utjecaj na hrvatsko nazivlje u biomedicini (Bogunović i Ćoso, 2013.).
Jezik biomedicine i veterinarski tekstovi koji se njime ostvaruju pripadaju znanstvenom funkcionalnom stilu. Taj se stil u biomedicini može podijeliti na strogo znanstveni, znanstveno-popularni i pedagoški, a njihova su temeljna obilježja racionalnost, strogost, ekonomičnost i objektivnost sadržaja; deskriptivna funkcija (opis pojava, događaja, otkrića); težnja za točnošću, jednoznačnošću, jasnoćom, preciznošću, nedvosmislenošću; zahtjev za terminološkom ujednačenošću; zahtjev za potkrijepljenošću svake tvrdnje (Frančić i sur., 2005.). Kako bi ti zahtjevi u oblikovanju znanstvenih i stručnih tekstova bili ispunjeni, važno je da jezik struke raspolaže uređenim, kodificiranim nazivljem. U tvorbi nazivlja struke treba se pridržavati načela koja kažu da nazivi trebaju biti prozirni (lako razumljivi), povezani (s drugim srodnim nazivima), prikladni (prednost se daje općeprihvaćenim neutralnim nazivima), sažeti (prednost imaju kraći nazivi), izvodivi (tvorbeno plodni), jezično točni (usklađeni s jezičnim sustavom) te da prednost treba dati izvornom jeziku jezične zajednice (Anonimus, 2005.)
U ovom je radu u središtu zanimanja upravo terminološka ujednačenost te jezična točnost. Supostojanje latinskog (arteria pulmonalis), pohrvaćenog latinskog (pulmonalna arterija) te hrvatskog nazivlja (plućna arterija), prodor engleskih riječi (preload) i anglizama (ketgut), neprilagođenih ili s minimalnom prilagodbom vlastitom jeziku, te uporaba žargonizama i drugih nestandardnih naziva u znanstvenim tekstovima rezultiraju višeznačnošću, sinonimijom i neujednačenošću na svim jezičnim razinama (Gjuran Coha, 2011.), što je u znanstvenom funkcionalnom stilu kojim se komunikacija u veterinarskoj i drugim biomedicinskim strukama ostvaruje nepoželjno. Cilj je ovoga rada istražiti koliko su stručni nazivi u veterinarskim tekstovima ujednačeni te analizirati razloge neujednačenosti.
Materijal i metode
Rezultati
Pravopisna razina
Kako je pravopis najstrože normirano područje hrvatskoga standardnog jezika, s točno utvrđenim pravilima koja vrijede i za znanstveni funkcionalni stil, očekivalo bi se da je na toj jezičnoj razini najmanje dvojbi i neujednačenosti. U pregledanoj su građi, međutim, uočene brojne pravopisne pogreške. Neujednačenost je u ovim primjerima posljedica prije svega nepridržavanja pravopisne norme. Pogreške su pronađene u pisanju velikoga i malog slova kod eponima i posvojnih pridjeva, ne provode se glasovne promjene (absorbirati) ili se provode tamo gdje do njih ne dolazi (makrofazi), griješi se u pisanju glasa –j između dvaju samoglasnika u posuđenicama i njihovim tvorenicama (median, lišmanijoza) te u preuzimanju glasova iz stranih jezika (glasovi –c i –ch iz grčkoga i glas –s iz njemačkoga jezika).
U tablici 1 nalaze se primjeri različito pisanih naziva na pravopisnoj razini.
Tablica 1. Primjeri neujednačenosti naziva na pravopisnoj razini
Tvorbena razina
Tablica 2. Primjeri neujednačenosti u tvorbi pridjeva i imenica
U pregledanoj građi neujednačenosti su najčešće uočene u tvorbi imenica i pridjeva podrijetlom iz drugih jezika. Te izvedenice mogu nastati i stranim i hrvatskim tvorbenim sufiksima, a posljedica toga jesu oblični sinonimi. U ovom su radu oblični sinonimi uočeni kod imenica tvorenih sufiksima –itet (permeabilitet) i –ost (permeabilnost), pri čemu normativnu prednost pred engleskim sufiksom –itet ima domaći sufiks –ost. Kod pridjeva su neujednačenosti uočene u onih tvorenih stranim sufiksima –arni (ventrikularni), –atski (enzimatski), –ativni (oksidativni) i njihovih obličnih sinonima tvorenih domaćim sufiksom –ski (ventrikulski, enzimski, oksidacijski). S obzirom na terminološku preporuku da se u nazivlju posuđuje samo osnovna riječ, a da se izvedenice tvore domaćom tvorbom (Hudeček i Mihaljević, 2012.), i u tvorbi pridjeva prednost treba dati domaćem sufiksu –ski. Oblični se sinonimi, međutim, ne pojavljuju samo kod posuđenica, iako rjeđe, i u tvorbi pridjeva od hrvatskih osnova rabe se različiti sufiksi. To je potvrđeno primjerima kralježnički i kralježnični te koljeni i koljenski.
U prvom su primjeru uporabljeni sufiksi –ki i –ni među kojima normativnu prednost ima sufiks –ni (kralježnični), osim ako se radi o pridjevima tvorenima od imenica na –izam (metabolizam → metabolički) i –ka (hemodinamika → hemodinamički) (Hudeček i Mihaljević, 2012.). U drugom primjeru prednost ima sufiks –ski (koljenski) jer kod imeničkih osnova koje završavaju na –n ne može doći sufiks –ni (Babić, 2004.).
Sintaktička razina
Tablica 3. Primjeri neujednačenosti na sintaktičkoj razini
Višerječni nazivi u jeziku struke nastaju doslovnim prevođenjem ili stvaranjem hrvatskoga višerječnog naziva koji odgovara stranome (Hudeček i Mihaljević, 2012.).
Tako nastaju sintaktičke posuđenice i prevedenice, pri čemu su prevedeni nazivi pod utjecajem engleske sintakse te kombinacije riječi u njima narušavaju sintaktičku normu hrvatskoga jezika. Primjeri u tablici pokazuju da se često rabi skupina dviju imenica (Marburg virus, Adson pinceta) te imenice i prijedložnog izraza (škare prema Listeru) koje se ne uklapaju lako u hrvatski jezični sustav. Stoga je jedne i druge oblike bolje zamijeniti nazivima koji imaju ustroj pridjev + imenica (marburški virus, Adsonova pinceta, Listerove škare).
Leksička razina
Tablica 4. Primjeri različitih naziva koji se odnose isti pojam
Sinonimija (istoznačnost) pojavljuje se kad postoje različiti izrazi za isti sadržaj.
U navedenim je primjerima sinonimija prisutna kod stranih riječi i posuđenica, i to onih koje se pojavljuju na latinskom ili grčkom jeziku (pharyngitis), u pohrvaćenom obliku (faringitis) i prevedene (upala sluznice ždrijela), zatim kod naziva preuzetih iz engleskog jezika (preload) i njihovih domaćih istoznačnica (volumno opterećenje), također i kod internacionalizama neprilagođenih hrvatskom jezičnom sustavu (prolapsus > prolaps). Kod domaćih je naziva sinonimija rezultat uporabe žargonskoga ili narodnog nazivlja (poremetnja) uz standardnojezično nazivlje (poremećaj), ali i rezultat nepostojanja kodificiranog nazivlja što, primjerice, pokazuje nedosljedna uporaba sinonima umnožavanje, razmnožavanje i umnažanje.
Rasprava
Tek se posljednje desetljeće posvećuje veća pažnja izgradnji nazivlja pojedinih struka što je važno ne samo zbog održavanja standardnosti općega jezika te komunikacijske uloge koju uređeno znanstveno i strukovno nazivlje ima među svojim govornicima nego i zbog identiteta i položaja hrvatskoga jezika među jezicima Europske unije s kojima je ravnopravan (Bratanić i Ostroški Anić, 2015.). Tako je pokrenut projekt STRUNA kojemu je cilj izgradnja i usustavljivanje hrvatskoga nazivlja što većeg broja struka te njihovo međusobno usklađivanje u nacionalnoj terminološkoj bazi, u kojoj je iz biomedicinskog područja dosad obrađeno anatomsko, fiziološko, farmakološko, oftalmološko i stomatološko nazivlje.
Biomedicinsko nazivlje u hrvatskom jeziku, iako ima dugu povijest i tradiciju, nije ujednačeno, što potvrđuje i ovo istraživanje provedeno na veterinarskim tekstovima.
Pregledom znanstvene i stručne publicistike te udžbeničke literature iz veterinarske medicine uočene su brojne neujednačenosti na svim jezičnim razinama, iako se radi o tekstovima koji su lektorirani i udžbenicima koje objavljuju izdavačke kuće specijalizirane upravo u području biomedicine. Primijećeno je da je nazivlje u udžbeničkom štivu znatno uređenije negoli u publicističkim radovima. Ponajprije se to odnosi na pravopisnu razinu, međutim ni udžbenici nisu sasvim lišeni terminološke neujednačenosti. Te su neujednačenosti ovdje razvrstane u četiri jezične razine: pravopisnu, tvorbenu, sintaktičku i leksičku.
Na pravopisnoj razini do neujednačenosti dolazi zbog nepoznavanja ili nepridržavanja pravopisne norme, a najčešće su pogreške vezane uz pisanje eponima, sastavljeno i nesastavljeno pisanje te pisanje glasa –j. U tvorbi naziva neujednačenosti se pojavljuju kad od iste osnove supostoji više izvedenica (limfni, limfatični, limfoidni) te postoji kolebanje kojoj od njih dati prednost. Nesigurnost u izboru termina najviše do izražaja dolazi kad se oblični sinonimi pojave u istome tekstu, pa tako u jednoj rečenici nailazimo na ekstrahepatična tkiva, a u sljedećoj na enterohepatičku cirkulaciju. Na sintaktičkoj razini uočava se neprilagođenost višerječnih naziva hrvatskom jezičnom sustavu, a radi se najčešće o sintaktičkim posuđenicama i prevedenicama iz engleskog jezika kod kojih se, pod utjecajem engleske sintakse, ne poštuju normativne preporuke o redu riječi.
Dok je pravopis najstrože normirano područje standardnog jezika, njegov je rječnik najlabavije normiran. Leksik nije zatvoren sustav, naime da bi dorastao novim i nepredvidivo raznolikim zahtjevima komunikacije, on mora biti elastičan (Anonimus, 2006.), a osobito se to odnosi na strukovno nazivlje. Dok je s jedne strane u Hrvatskoj prisutna puristička djelatnost koja se očituje u procesu standardizacije jezika i koja prednost daje prevedenicama pred posuđenicama (Turk i Opašić, 2008.), s druge je strane uporaba internacionalizama u strukovnom jeziku opravdana iz nekoliko razloga.
Njihovo je ustrojstvo prozirno, jednostavno, racionalno i ekonomično, njihovo opće značenje nije opterećeno pojedinačnim značenjima, uostalom znanosti, koja je po svome sadržaju internacionalna, takve riječi ne smetaju (Silić, 2006.). Pri preuzimanju naziva, međutim, valja se voditi terminološkim načelima. Iako se ona ne mogu mehanički primjenjivati, treba imati na umu sljedeće: domaće riječi imaju prednost pred stranima (heartwater > vodeno srce); internacionalizmi imaju prednost pred nazivima preuzetima iz engleskog, francuskog i drugih jezika (sekvenca > sekvencija); prihvaćen i proširen naziv ne treba mijenjati (previrba > fermentacija); naziv mora biti prilagođen sustavu standardnog jezika (Marburg virus > marburški virus, Q groznica > Q-groznica); kraći nazivi imaju prednost (škare prema Listeru > Listerove škare); prednost ima naziv od kojega se lakše izvode tvorenice (tako estrus i puerperij imaju prednost pred domaćim nazivima spolni žar i babinje jer je od njih moguće tvoriti izvedenice, npr. estrusni i puerperalni); treba izbjegavati višeznačnost unutar istoga terminološkog sustava (primjerice inkubacija unutar biomedicinskog terminološkog sustava ima različita značenja: u zaraznim bolestima označuje latentno razdoblje bolesti od početka infekcije do pojave prvih kliničkih znakova, u peradarstvu razdoblje od nesenja oplođenih jaja do njihova valjenja, a u mikrobiologiji označuje vrijeme razvoja bakterijske kulture).
U pregledanim je tekstovima često slučaj da se u istome radu jedan pojam opisuje različitim nazivima. U slučaju gdje za jedan pojam postoji više izraza, preporuka je odlučiti se za jednu inačicu i dosljedno je rabiti u cijelom tekstu kako ne bi, u onih koji ne vladaju stručnom terminologijom ili je tek upoznaju, sinonimi izazvali zabunu. To nam govori i da treba imati na umu komu je znanstveni sadržaj namijenjen. U veterinarskoj će se znanosti primijeniti različiti znanstveni funkcionalni podstilovi, ovisno o tome komuniciraju li stručnjaci među sobom, obraćaju li se laicima (popularizacijski tekstovi), je li svrha razmjene znanstvenih činjenica pedagoška (obrazovanje doktora veterinarske medicine) ili se radi o neobveznoj komunikaciji među pripadnicima struke (žargon struke). Odabir naziva u ovim komunikacijskim situacijama govori o komunikacijskim, jezičnim i terminološkim kompetencijama stručnjaka.
Zaključak
Literatura [… prikaži]
CONSISTENCY OF TERMINOLOGY IN VETERINARY MEDICINE
Željana Klječanin Franić
V eterinary medicine, with human medicine, dentistry and pharmacy, belongs to the scientific field of biomedicine, and most of its terminology belongs to that field and forms the basis for verbal and written communications within veterinary science and the profession. Terminology in biomedicine, including veterinary medicine, is constantly changing, developing and enriching. Apart from the international terminology on which biomedical terminology is built, the English language also has a major influence today as the global language of science and technology.
Excessive use of international terminology, uncritical adoption of foreign words and Anglicisms, their lack of adaptation to the Croatian linguistic system, lack of continual terminological development and lack of the well-thought out terminological policies, are the reasons for the inconsistencies in biomedical terminology shown by contemporary research into texts on human medicine and dentistry. The aim of this study was to analyse the inconsistencies in terminology in veterinary texts, on four linguistic levels: spelling, morphology, syntax, and lexicon. The material collected covers scientific and scholarly articles from the journals Veterinarska stanica and Veterinarski arhiv, and contemporary textbook material on veterinary surgery and anaesthesiology, the physiology of domestic animals and veterinary microbiology.
The results show that the terminology in these veterinary texts is inconsistent on all the linguistic levels mentioned, and indicate the necessity of systematic terminological approach and cooperation between scientists, experts and linguists in developing the terminology of the profession.
Key words: language of biomedicine, veterinary profession, consistency of terminology
