Hrvatski veterinarski institut je ustanova u vlasništvu Republike Hrvatske. Sa više od 250 zaposlenika jedan je od većih instituta u Republici Hrvatskoj, a čine ga središnjica u Zagrebu, podružnice Veterinarski zavodi Vinkovci, Križevci, Rijeka, Split te Centar za peradarstvo u Zagrebu. Kao državni institut, obavlja poslove od nacionalnog interesa – dijagnostiku zaraznih i nametničkih bolesti životinja, analitiku hrane i hrane za životinje, kontrolu veterinarsko medicinskih proizvoda.
Svima Vama dobro su poznata zaista značajna ulaganja Instituta u rekonstrukciju, opremanje, informatizaciju i reorganizaciju, a ona su omogućena dijelom vlastitim sredstvima, a dijelom kroz projekt Svjetske banke.
Danas u Hrvatskom veterinarskom institutu radi 64 doktora znanosti, a među djelatnicima Instituta posebno se ponosimo sa našim akademikom dr. sc. Željkom Cvetnićem. U Institutu se trenutno primjenjuje 241 akreditirana metoda u 29 laboratorija, no i dalje pratimo razvoj dijagnostike i analitike te ulažemo znatna sredstva u razvoj novih metoda i nabavu laboratorijske opreme koja jest vrlo skupa, ali i potrebna.
Veliki udio u financiranju ostvarujemo ugovorima sa Ministarstvom poljoprivrede (Upravom za veterinarstvo i sigurnost hrane) koji se potpisuju svake godine ovisno o programima, a ostatak prihoda Institut ostvaruje na tržištu.
Stoga je jasno da u velikoj mjeri ovisimo o trenutnoj situaciji i u struci.
S jedne strane se trebamo baviti znanošću, a s druge strane, plaću moramo zaraditi na tržištu. Uz sve to, potrebno je stalno ulagati u novu opremu i edukaciju ljudi.
Hrvatski veterinarski institut ima 19 nacionalnih referentnih laboratorija iz područja zdravstvene zaštite životinja i veterinarskog javnog zdravstva, uključenih u aktivnosti europskih referentnih laboratorija. Međutim, moram ovdje naglasiti i činjenicu da nam je od prošle godine ukinuto sufinanciranje, pa sustav nacionalnih referentnih laboratorija sami održavamo, vlastitim sredstvima Instituta.
Koristim priliku iznijeti ovdje i moja osobna razmišljanja o stanju u našoj struci. Iako su cijenjeni govornici prije mene zapravo naveli sve kritične točke i nemam nešto posebno dodati, smatram da trebamo progovoriti i o nama samima, doktorima veterinarske medicine. Mislim da je došlo vrijeme da zajednički, kvalitetno i strateški artikuliramo naše stavove jer bez toga teško možemo dalje.
Koliko sam upoznat, približavaju nam se izbori i u Hrvatskoj veterinarskoj komori. Izađimo na izbore, izaberimo ljude koji će nas predstavljati na skupštini Komore i koji će stvarno zastupati interese svih doktora veterinarske medicine.
Svi smo mi veterinari na raznim poslovima i smatram da nije dovoljno samo konstatirati da nismo zadovoljni sa svojim statusom u društvu nego se za njega moramo znati i izboriti.
O tome moraju razmišljati i kolege koji su na pozicijama da mogu odlučivati i o društvenom i o materijalnom statusu veterinara. Apeliram na njih da ne potcjenjuju svoje kolege jer vrlo skoro neće imati tko raditi poslove veterinara u Hrvatskoj.
Možda ćemo morati otvoriti još jednu podružnicu Komore u Dublinu.
Dugo sam u struci i ponosan sam na veterinarsku struku. Puno je toga odrađeno što nam nije nikad nije u potpunosti priznato, a trenutačno se suočavamo sa pritiscima sa raznih strana. Pri tome ne mislim samo na Institut nego na čitavu struku, a ako se mi sami ne odupremo mogli bismo ubrzo biti na marginama društva.
Treba poraditi na prepoznatljivosti struke, što smo gotovo u potpunosti zanemarili. Svi nas doživljavaju kao liječnike pasa, mačaka i ostalih kućnih ljubimaca, a nitko ili gotovo nitko u javnosti ne vidi našu ulogu u javnom zdravstvu. Pretpostavljam da u anketi na ulici, velika većina prolaznika ne bi znala da veterinari obavljaju pregled na liniji klanja, a kamoli preglede u proizvodnji namirnica animalnog podrijetla. Nismo dovoljno prepoznati niti u sustavu suzbijanja zaraznih bolesti posebno zoonoza o čemu će biti riječi i na ovim danima u sekciji koncepta ‘Jedno zdravlje’.
Pod hitno nam treba aktivnija uloga naše krovne udruge struke Hrvatske veterinarske komore kao i strategija razvoja struke jer bez toga možemo biti samo izgubljeni.
Prošle godine je osnovan Državni inspektorat u koji je ušla i veterinarska inspekcija. Tek će se sagledati posljedice takve odluke, a posebno pri pojavi novih zaraza kao što nam je na vratima afrička svinjska kuga.
Na terenu već postoje područja koja nemaju organiziranu veterinarsku službu jer je davnim odlukama sve prepušteno profitu, a na nekim slabije razvijenijim područjima Hrvatske nemoguće je ostvariti zaradu makar samo za isplatu normalne plaće. Takva situacija dolazi do izražaja i na primjerima zadnje pojave bruceloze kad je trebalo provesti mjere suzbijanja zaraze. Kontrola tijela na pojedinim područjima odustaju od koncesija jer nemaju dovoljno posla, a pitanje je i kako će ona dalje raditi s obzirom na osnivanje Državnog inspektorata.
S obzirom na sve izrečeno postavlja se pitanje sveukupne reorganizacije struke. Tko će to provesti, tko će biti partner u eventualnim pregovorima? Jedini tko to može je Hrvatska veterinarska komora u suradnji sa Veterinarskim fakultetom i Hrvatskim veterinarskim institutom. Najave su i izmjena Zakona o veterinarstvu, prema tome sad je vrijeme za aktivno promišljanje svih nas o daljnjoj perspektivi struke jer nije više ‘pet do 12′ već ’12 i petnaest’.
